Zajednica je oblik udruživanja ljudi u više ili manje ograničenom prostoru, kaže Wikipedija. Ova definicija je na neki način sterilna i to mogu potvrditi svi članovi bilo koje zajednice. Zajednica je odnos. Odnos prema pojedincu i prema skupini.
Tijekom pet godina, koliko sam članica molitvene zajednice, nakupila su se razna iskustva. Pozitivna i negativna, a svi koji vam kažu da je život u zajednici skup pozitivnih iskustava bez ijednog negativnog, trebaju hitno na ispovijed. Slobodno ih pošaljite.
Zahvalna sam Bogu na trenutku u kojem me doveo u zajednicu, a to je pri samom početku njezinog nastanka i razvoja. Nije nas bilo puno, bili smo neiskusni i svi smo tek zakoračili u odnos s Bogom. Tek smo započeli svoju avanturu svetosti. Bilo je i onih iskusnijih, a njih smo se držali kao mala beba mame jer smo zakoračili u nama još neistražene dijelove duhovnosti i rijetko smo bili sigurni što se točno događa.
Iskusila sam odlazak iz zajednice i povratak zajedništvu
Ja sam se tada, kao i prije obraćenja, trudila biti samostalna i pitati što manje. To me na kraju odvelo iz zajednice. Razlog nisu bili odnosi niti svađe ili povrijeđenost, nego moja svojeglavost. Nakon godinu dana sam se vratila i sve je bilo potpuno drugačije. Novi ljudi, veći broj ljudi u zajednici, novi prostor, uspostavljena hijerarhija, postavljena forma i velik duhovni rast pojedinaca s kojima sam započela svoju avanturu. No Bog me želio tamo, to je bilo neupitno.
Prolazio je susret za susretom i opet sam se osjećala kao doma, sve sam već znala ili upoznala. Bilo mi je drago da su plodovi ustrajnog posta i molitve porasli. Nakon još jednog turbulentnog duhovnog razdoblja te jednog dubokog iscjeljenja i spoznaje Božje ljubavi, obećala sam sebi da ću se usidriti baš u toj zajednici. I tako je krenulo. Počela sam učiti što znači suživot stotinu ljudi, a taj se broj iz tjedna u tjedan povećavao.
Pravilo broj 1: Komunikacija, molitva i poniznost grade zajedništvo.
Sjećam se prve radionice o zajedništvu. Sjećam se i jednog dana kad je rečeno da je tema dana zajedništvo te da kroz taj dan moramo “poravnati račune” jedni s drugima, odnosno u ljubavi reći osobama kojima nešto zamjeramo (ako temelj zamjerke nije naša rana nego nečije djelo ili riječ). Također bi i osoba kojoj se govori trebala na zdrav način i u ljubavi prihvatiti kritiku te bi te dvije osobe trebale razriješiti „čvor“ u odnosu.
Ne sjećam se kome sam što rekla, znam da jesam, no to je nije važno. Bitno je da smo mi po tom principu nastavili živjeti i po povratku s duhovne obnove. Tako se nastavilo ne samo s ljudima s kojima smo tamo bili nego sa svima. I dan danas je to jedan od najčvršćih zidova naše zajednice, uz međusobno zagovaranje, zajednička molitva i ljubav. Sve ostalo razriješi Gospodin. Ta njegov smo narod, ovce paše njegove.
To ne znači da nikad nema trzavica, da nitko nikome ništa ne zamjera i da živimo idilično. Mi smo obitelj. Obitelj s vremena na vrijeme ulazi u rasprave. Tu se gradi poniznost. Ako nisi u pravu, priznaš. Ako jesi u pravu, u ljubavi objasniš bratu ili sestri u čemu griješi (ne objašnjavaš zašto si ti u pravu jer Bogu baš nisu najmiliji oni tvrde šije) i zašto smatraš da ja u krivu. Ako se nikako ne slažete, složite se da se ne slažete, izgrlite se i idemo dalje. Odnosi s ljudima su jako plodonosni da bi ih kočile neke sitne rasprave Želim naglasiti da govorim o sitnim raspravama. Ne govorim o grijesima i većim prijestupima. Za takve situacije, koristimo, ili se bar trudimo, Isusovu uputu iz Matejevog evanđelja, 18. glava, 15 – 18 redak.
Pravilo broj 2: Ne moramo se svi družiti da bismo bili zajednica.
Molitvenu zajednicu ujedinjuje zajednička molitva, međusobni zagovor i bezuvjetna ljubav kojoj nas uči naš jedini Učitelj. Ako nas je stotinu, ne možemo se fizički svi družiti jer i da stotinu ljudi stoji u krugu, opet ćeš razgovarati s dvije osobe koje stoje do tebe.
Pravilo broj 3: Zdrave grupice su pokazatelj zdravih odnosa u zajednici, pomažu introvertima i dobar su „filter“ za rane odbačenosti.
Naravno da su se s vremenom stvorile grupice što je normalno jer postoje osobe koje ne funkcioniraju u otvorenim odnosima i koje se ugodnije i slobodnije osjećaju u manjem krugu ljudi. To je u redu, svatko zaslužuje osjećaj slobode u zajednici. Naravno, te se grupice također povezuju molitvom i klone se onog najvećeg razdora i rušitelja zajedništva, a to je ogovaranje.
Ako ih pitate koji je njihov najveći strah vezan za grupicu, ogovaranje je stvar koja prva padne na pamet osobama koje nose rane odbačenosti. Već sam to iskusila. Kad mi je Gospodin iscijelio rane odbačenosti, moju netrpeljivost prema grupicama je išćeznula. Ogovaranje je samo po sebi jedan veliki rušitelj zajedništva i važno ga je na vrijeme prepoznati i iskorijeniti. Nama su tu pomogla Sokratova tri sita (istinitost, korisnost i dobrota) koja su nas naučila prepoznati ogovaranje te vježbanje umiranja sebi kako bi ta tema odmah bila prekinuta. Kod grupica je važno da su nastale spontano, bez ikakve namjere grupiranja i odvajanja, te se temeljena Božjoj volji i molitvi, tu su da grade zajedništvo, ne da ga urušavaju. Kad smo već kod zajedništva, tu postoji još jedno pravilo.
Pravilo broj 4: Građenje muškog zajedništva je igra lego kockicama, građenje ženskog zajedništva je vožnja bicikla bez ruku, zavezanih očiju dok recitiraš Marseljezu na japanskom (Bogu ništa nije nemoguće).
Muško-ženske razlike su sveprisutne i ne zaobilaze ni Božje ljude. Dapače, mislim da tu dolaze do punog izražaja jer dolazimo do spoznaje Božjeg plana stvaranja, kako za muškarce i žene, tako i za nas kao individue. Dečki će se skupiti dok kažeš keks i otići na nogomet poslije mise. Curama pak druženje moraš najaviti mjesec dana prije i podsjećati ih svaki tjedan, a zadnja dva tjedna i svaki dan. I opet se ne skupimo sve. I to je u redu. Na tome se radi. Na tome se raste. Nije nam Bog turio balvan pod noge da ga kotrljamo do kraja puta nego da ga upotrijebimo za gradnju Njegovog Kraljevstva. Mi smo do sad naučile voziti bicikl bez ruku i zatvorenih očiju, i znamo Marseljezu. Još samo da japanski naučimo. Kad smo kod cura i dečki i međusobnih razlika, ima tu još nešto.
Pravilo broj 5: Zaljubljivanje je sastavni dio duhovnog rasta i samim tim sastavni dio zajednice (i prekidi isto).
Čim su tu cure i dečki i čim je to pod Božjim vodstvom, tu su i pitanja o pozivu kao i pitanja o bračnom drugu. To su egzistencijalna pitanja svake mlade osobe, a molitvena zajednica je plodno tlo za odgovore. Osim molitve, koja mora biti temelj odgovora, odabira i odnosa, zajednica je idealno mjesto za pronaći životnog suputnika s istim svjetonazorom. Neuzvraćeni osjećaji su sastavni dio toga. Pogrešni odabiri i prekidi također. Nekome će to biti alibi za izlazak iz zajednice iako to i nije pravi razlog tome.
Događali su se prekidi i kod nas pa bi obje strane našle način kako ih preboljeti, pronašle utjehu u Bogu i iz toga narasle. Neuzvraćeni su osjećaji također kamen spoticanja, možda čak više za ženski dio. Tu je bila ključna komunikacija. Skupljanje hrabrosti, priznavanje osjećaja, odbijanje u ljubavi, prihvaćanje Božje volje i slobodne volje brata/sestre i iskren daljnji odnos donijeli su na kraju istinska prijateljstva.
Ovo su lekcije o zajedništvu koje smatram najvažnijima, ima ih puno više
Stat ću na 5. pravilu mada ih ima puno više. Ovih 5 pravila predstavljaju mojih 5 kamena (ili bolje rečeno, stijena) spoticanja. Nije uvijek bilo lijepo. Htjela sam otići nebrojeno puta, toliko da me već sram stati pred voditelja i reći da želim otići. Ali znate što?
Zajednica me naučila što znači kad Bog oblikuje kroz druge, što znači izgraditi i razviti zdrav odnos s pojedincem, što znači imati dom među ljudima, ono kad vidiš skupinu ljudi i odmah ti je lakše jer si doma. Zajednica je ta koja me učila graditi odnos s Bogom, koja je pazila da taj odnos ne ode u krivom smjeru ili da ja ne odem u krivom smjeru. Naučila me da postoji netko tko mi može neograničeno piti krv na slamku, a da i dalje tog nekog neograničeno volim (dakle, pripremaju me i za majčinstvo). Naučila me voljeti, a da ne očekujem uzvraćanje ljubavi, da dajem cijelu sebe za izgradnju Božjeg kraljevstva, da opraštam 777×777, da izgaram za Božju volju sa sigurnošću u Boga da nikad neću do kraja izgorjeti.
Tamo imam suputnike i vodiče, braću i sestre, roditelje i prijatelje. Kamo god da odem i koliko god mi se tamo sviđalo, imam nekoga tko će me čekati i nastaviti me voljeti jednako kao i prije, imam nekoga kome se uvijek mogu vratiti. I onda se čak i ja, profesionalni izbjeglica čim zagusti, iznova vraćam u zajednicu.
Ova pravila o zajedništvu nisu temelj plodonosnosti zajednice niti duhovnog rasta niti vrijede za sve. Božji je vrt pun različitog cvijeća i ne tretira se svaki cvijet isto. Odnose prema autoritetima, vodstvu i duhovniku nisam spomenula jer je to neka druga tema. U svakom slučaju, poslušnost me dovela do tu gdje sam sad. Napominjem da je ovo osobno iskustvo i da zajednica nije Bog, ali je dobar putokaz prema Njemu i plodno tlo za svačiji rast. Zato svima preporučujem da se odvaže pridružiti se nekoj molitvenoj zajednici ili, za one malo hrabrije, osnovati vlastitu i time mnogima otvoriti put prema Gospodinu i nasljedovanju Krista živog.
Martina Lukenda – Žena vrsna
Foto: Vait McRight – Pixabay
