Bože svevišnji,
svemoćni i sveti,
koji si me stvorio u središtu svemira
i koji me uzdržavaš u otajstvu svoga vječnog postojanja!
Po krštenju, darom Duha Svetoga, tvoju vječnost i njezina blaženstvo moja duša nekim nadnaravnim čulom naslućuje, skoro da je osjeća pa dubokom čežnjom srca učestalo traži – ne bi li ju našla u sebi!
„Oh, da mi se dići u nebesa, da nadletim suze i grobove što svakim danom i sa svih strana prijete mome opstanku!“
U klonuću i nevolji ove unutrašnje riječi – te nenasilne savjetnice – najprisnije lebde oko mene. Jasno mi je da ih nije moja duša rodila. Zato im se rado otvaram i privijam ih na sve svoje rane. Zato one ne izlaze iz mene već ostaju tu kao spasonosni dar. Zapravo to su šapati tvoje blage ljubavi, koja mi je – slično zvjezdanome svodu – natkrilila dušu da me tješi pri svakom klonuću na mom putu kroz prijevarno i okrutno vrijeme.
Od tebe sam ovdje u nekom smislu odijeljen, a ipak mi nisi predaleko. Kao što nijednu zvijezdu ne držim u ruci, a ipak su sve u mene stale, tako mi je u duši i tvoje sveto i svemoguće ime, premda moju volju ne remeti. Svaka bol me uzdasima podsjeća na tebe. Po tom znadem da moj život tvome nebu pripada. U bolima to su tvoji uzdasi u meni. Oni mi u nevolji dižu dušu prema tvojoj nevidljivoj ruci koja stvara i obnavlja sve. A ja ti ozdol samo dajem pristanak time što te riječi čuvam vjerom u sebi i njegujem nadom da će jednom zbilja tako biti; u trenutku što ga ti određuješ da se tvoje djelo objavi. Pojavit će se iznenada, kao novo ljeto ili novo sutra što mi cijelog vijeka pristižu na vrijeme.
Uistinu samo bol me primiče ljubavi, koja nije od tijela i krvi i koje nema u tjelesnom svijetu ni u duši kad bezumno se utopi u tjelesna blaga. Zbog tog zla su svi užasi ispunili bezbožna vremena i zbog tog ovdje nikom od nas nije vječno biti. Sve ovdašnje ima svoj svršetak i sve čovjekovo gorku suzu ima kojom mu se odvaja duša od tijela. Osim svetih što su susret s tobom jedva dočekali.
O, ribaru ljudi, na tvoju sam se udicu uhvatio i ne želim skinuti se s nje. Nastavi svoje sveto djelo u meni dok ne primim obećana krila Svetog Duha koji jedini me do rajskoga blaženstva može uznijeti da ne padnem u bezdan propasti. Nastavi; kakve god mi priuštio patnje dok mi one sasvim ne očiste dušu od jalovih nada što nude Sotonine mreže. Ohrabren primjerom moga brata Joba, pristajem na sve kud god me tvoja mudrost za sobom povede. Ako sam mogao od tebe primiti dobro, zar da ne primim i zlo?!
Jer ga nisi poslao da me upropasti, nego da se pred njim odlučim u čije ću ruke vječni život dati. Nikada ti neću reći: Dosta! Klanjam ti se i ljubim te u dobru i zlu, što smjenjuju se u mukama – da iskušaju vjernost moga srca. Što se ne prestaju smjenjivati sve dok me ne suobliče savršenstvu Srca tvoje svete ljubavi u grudima raspetoga Krista. Ja sam svoju vječnost izabrao. Ja sam Kristov! Svoju vječnost već po Kristom imam u tebi.
U meni je ljubav Kristova. Ona nije sebična; ne moli se samo za sebe. Njenom snagom i u mene utisni sve stvorove i sav ljudski rod, da u mom srcu sve što si stvorio i sve koje si stvorio bude snažno prihvaćeno, kao što sve svoj korijen ima u tebi od nauma i od čina stvaranja i kao što od tvoje dobrote sve stvoreno postoji i živi.
Svu svoju Istinu (Krista) i svu svoju dobrotu Duha Svetoga na otajstven način ugradi u mene, da ti budem sličan i priličan. Ali ne da budem ravan tebi, nego beskorisni i ponizni sluga tvoje volje i tvoga nauma; kako u meni, tako i u svemu. Da po toj dobroti i u meni sav tvoj svemir bude svemir ljubavi, one iste u Presvetom Trojstvu u kojoj smo nastali i u kojoj čitav svemir lebdi, poput tvoga vječnog daha kad izustiš svoju vječnu Riječ. Da budem svim stvorovima, a naročito braći i sestrama u istoj naravi i službi, tvoj izravni blagotvorni dar.
Tko me sretne, nek’ je tebe sreo. Tko mi priđe, istog trena ja ga tebi predajem. Očima ga svojim milostivo pogledaj kao svoje zalutalo, zavedeno, prevareno i izranjeno dijete koje ti se u naručje vraća iz ovoga bezbožnoga svijeta što se klanja bijedi groba zvjerstvu i sramoti, odnosno začetniku svoje propasti. Učini me putokazom svima koji traže izlaz iz demonske studeni i mraka u čemu se guši ovaj naraštaj koji te više ne zna ni zazvati.
Dovedi i njih do blaženoga cilja onim istim štapom i palicom, o kojima sveti psalmist govori. Spasonosnim štapom, kojim goniš od nas grabežljive vukove, i palicom pokorničke pouke, koja stvara zdrave navike.
Kroteći se tvojom voljom u preporučenoj svetoj poniznosti, rado prihvaćam sve okolnosti – sve radosti i sva stradanja što me kroz nevolje vode do tebe. Znam da sve to služi spasu, očišćenju i posvećenju moje slabošću i grijehom okaljane duše. Nema drugog izlaza iz ropstva Sotoni, grijehu i smrti doli ovog na kojem patnja prokazuje i izgoni iz nas pritajeno zlo.
Daj mi milost da ne griješim više; da ti omilim u svemu pa tako skratim i tvoju i moju muku do potpunog mog predanja jedinome dobru – tvojoj svetoj volji.
Pogledaj me milostivo kada zalutam kakvom stranputicom. Probudi me iz svakoga zla kad zaveden ga stanem prihvaćati. Dotakni me i tada žarkim ognjem svoje ljubavi po kojoj si me stvorio i uveo u ovo postojanje. I ne uskrati mi je, jer ja bez nje živjeti ne mogu ni znati gdje sam ni vidjeti kuda mi je ići.
Spomeni se da si me ti žarkom željom stvorio i uveo u ovo postojanje, u kojem se neprestano čudim svemu i svačemu; i suzi i smijehu i dobru i zlu, a najviše sebi.
Kad dovedu me zablude pred grob, tek tad jasno shvaćam da zapravo nisam znao ništa, čak ni ono što mi se činilo da najbolje znam. Pravo znanje dolazi od tebe.
Čim ne tražim tvoju istinu, moj se život u sebi raspada. Čim je tražim, opet sam cjelovit i milo mi je s tobom ići dalje. Nikad stati, kao što to mrtvi kamen sam u sebi ostaje na putu i to mu je dosta. Jer ljudski put je vječan. Samo ti ga vidiš do kraja – koji ne postoji, jer on u tebi uvijek ide dalje svakim tvojim novim korakom, koji nije od vremena i tijela već kroz vječnost u tvom Duhu i tvojoj Istini uvijek do novog nekog tvoga djela.
Pogubna se ispraznost kamenitog puta okomljuje na me da mi dušu prikuje za zemlju. Iz podzemlja prisilne me misli uvjeravaju kako ljudski život nema smisla i kako ga treba skončati što prije.
No, milošćšu tvojom na to ne pristajem, jer dublje mi je usađena želja za životom i iskonska uspomena da sam bio ljubljen – makar jednom od jedine duše koja me je iskreno voljela i rado mi svoje srce dala.
Za oružje samoobrane dao si mi trajnu nadu (poduprtu vjerom koja i bez nade može ići dalje) da će jednom doći bolji dani. I kad je nemoguće, u toj nadi ja nastavljam ovaj mučni put.
Kad izgleda da su nade propale, tad po vjeri iznenada spoznajem nešto izuzetno važno što do tad mi je bilo neshvatljivo. Doživljavam i neka blaženstva zbog kojih se isplatilo čekati u vjeri i u sebi strpljenjem krotiti divlju sjenu koja mi je prišla iz podzemlja.
Slično izmjenama godišnjih doba, s vremena na vrijeme miješaju se u meni neki čudni i oprečni svjetovi. Nesretni i sretni. Smrtonosni i životvorni. Nepodnošljivi i jedva dočekani.
Mrtva stalnost, poput one u kamenu, nije svojstvena ljudskome životu. Kad bi ljudski život bio takav, tad ne bi bilo čuda vjernosti u njemu. Vjernosti koja zajedničkim putem uvijek ide dalje i koja uvijek smišlja neki novi dar što zajedništvo jedino ga poznaje. Zajedništvo s tobom prije svega! Poput lađe na golemom valu, samo vjernost duši ne dopušta da potone u osamu besmisla.
Unatoč svakoj patnji, tvojom voljom divno dišem, Gospode. No, svako malo zastaje mi dah pred veličinom tako čudne tajne ljudskog postojanja u sred prolaznosti; u kojoj padam, ali ne propadam. U kojoj gubim, ali nisam izgubljen čim izustim ti ime s ljubavlju.
Sve u meni ovisi o tebi. Sve me želje upućuju na te. Svi uzdasi k tvome nebu moje oči skreću. Sve slabosti me ruše u molitvu. Samo u njoj tvoje ime zazivam iskreno I tad, upravo u njemu, nalazim živog tebe – do tad nevidljivog. Tako i ovdje dolje bivam pobjednik samo s tobom i u tebi. Čim, nakon molitve, tvojom voljom prođe nevolja, iznenada u život me dižu opet neka nevidljiva krila.
Pred tobom sam sitan poput prašine. Ali duša moja nije od prašine, nego od svjetla, sjaja i beskraja. Od odraza tvoje slave u meni. Ne zadovoljava ju ništa prolazno. Ali varaju je prolazna veselja. Na zlo joj se okreću povoljne prilike, što podnijeti ne može, jer ona tvoju vječnost nazire u sebi. Žarko želi da ju njome ispuniš. Sama ne zna na koji to način zna da joj baš takva vječnost pripada. A pripada. Ne po zaslugama, već po tvojoj volji i dobroti.
Sva ljepota u svemiru, tvoja je dobrota. I sve na zemlji ona obasjava. I ljepota ljudskog lica, tvoja je dobrota u njegovu srcu. Bez nje lice izgleda odvratno. Rogatome đavlu nalikuje.
Kako bez očiju, što ti mi ih dade, ne bih mogao vidjeti ništa od ovoga što me okružuje, tako ni među ljudima bez mudrosti koja od tebe dolazi ne mogu ispravno sobom upravljati ni baštiniti tvoje darove; da ne škodim sebi ni drugima.
Bez ikakvih naših zasluga, ti nas ljubiš podjednako. Jednako nas je tvoja ljubav položila u zagrljaj očeva i majki. Jednako iz njih iznijela na krilo i grudi. Jednako tu nam dala prve poljupce pa tek s pečatom ljubavi u srcu uputila nas u ovaj smrtni svijet. Njezin pečat je duboko u nama. Zato srcu nije nepoznata i zato joj se rado otvara u bliskosti svake dobre duše. Odmah osmijeh na obrazu bljesne poput plamena.
Čak i kad ne ljubimo, nije nam daleko. I tad ima netko tko nas ljubi, makar bio na drugome svijetu. Dodiri su njezini svima ugodni. Ljepota je njeno sveto ruho u koje se rado zaglêdamo. I žuđeni mir je blagost tvoga neba u nama.
O ljubljeni Stvoritelju! Kao što ja tebe ne vidim, tako ni svoj život ne vidim, a ipak ga imam. Iskreno govoreći, od kad postojim ja ne znam tko sam, jer ne stvaram se sam. Iznenađuju me dani i godine. Kao da me kroz njih netko drugi nosi.
Ne znam ni tko sam bio ni tko danas jesam niti tko ću biti sutra. A ipak sam bio. Ipak jesam. I u mome najbolnijem trenutku, duboko se nadam da mi tvoja ljubav bolje sutra sprema. Jasno mi je po tolikim suzama da ga sam po sebi stvoriti ne mogu niti mi ga ljudi mogu dati. Zato te ne tražim ‘tamo-amo’. Ne tražim te ‘blizu ni daleko’, već te tražim duboko u sebi, zato što te samo srcem mogu prepoznati. Izdajnička mi je pamet od tebe često okretala lice pa me naglo strovalila u neku nesreću. Zbog toga se u nju ne uzdam.
Samo jedna staza vodi do tebe; ona unutrašnja, na kojoj je najdublja tišina. Jedina gdje se duša zbiljski odmara do sita. Do tebe nevidljivoga i nečujnoga mogu doći samo čistom vjerom, tom najdubljom tajnom u meni koju si mi darovao ti. Vjeru si mi dao kao druge oči koje jasno vide što još ne postoji i koje dugo i pamte što si obećao dolijevajući mi snagu u strpljenju strpljenje da dočekam ispunjenje svetih obećanja.
Moja živâ vjera živi u sebi i oblikuje mi sav životni put. Ona u sebi postojano osluškuje nebo najdublje pa u svoje vrijeme i zaista čuje ono što izvanjske uši ne čuju. Čuje riječ istinitu, koja vrijedi za sve duše i za sva vremena. Zbog toga je od davnina znano da se riječ vjere obistinjuje.
Dobri Oče, ojačaj mi vjeru valovima milosti da njezin plamen ne utrnu mi ni strah, ni tjeskoba niti bilo koja zloba svijeta koji za tvoj Zakon ne mari.
Duboko sam svjestan da moj život svijetu ne pripada, premda tražim svoje mjesto u njemu na kojem mi je čekati svršetak ove bolne utrke u tijelu, što je nitko izbjeći ne može. Jer tu svatko za se donosi odluku o vječnosti (kakva će mu biti).
Moraju se i meni događati sve ljudske nevolje: da bez prestanka oko mene otvaraju se grobovi. Da u svoje vrijeme nestaju sve stvari. Da propadaju unosni poslovi. Da svi ljudski uspjesi postaju sramote bezumne taštine. Da se (kao i kroz sva ranija tisućljeća) sve do istrebljenja međusobno mrze pobunjeni ljudi i narodi, što im tvoja ljubav ništa ne znači; dok ja, koji ne mrzim nikoga i ni od koga ništa ne tražim, na tom neprestanom ratištu – poput miša pod konjima bijesnih vitezova – tražim neko siromašno i neznatno mjesto gdje me neće moći zgaziti. Skrivam se u ništa da me nađeš ti. Tu ja čekam svoga Spasitelja.
I dok svijet propada u svojoj nevjeri, tvoja milost čini da ja u krotkosti (snagom vjere koju si mi dao) zaobilazim mnoge staze propasti što mi nude uzaludni spas. Jer putujem mnogo dalje od svakoga mjesta, vremena i cilja. Premda stojim izvan svijeta i svog naraštaja, zapravo sam nošen tvojim nevidljivim Duhom, kao svijeća na prolaznom vjetru što je neka moćna ruka zakriljuje ne dopuštajući da joj itko blagi plamen ugasi u povijesnom vihoru propasti, a ni da mi zdravi razum pomuti to ludilo pobunjenog svijeta.
Eto tako živim, vječni Oče naš, od kad tebe nevidljivog nađoh u jednako prezrenom tvome vidljivome Sinu, Isusu, i otkada se po njemu uzdam u tebe i sve dubljim pouzdanjem tebi utječem.
Od tad moja vjera nije iluzija, već posebna stvarnost, sva satkana od božanskih djela.
Utjelovio si je u jednoga od nas, koji nam je sličan u svemu, osim u grijehu. Koji nas je pozvao da sve ostavimo i pođemo s njim. On na sebe primi našu osudu pa u svom tijelu uništi naš grijeh. Pred njegovim križem trajno bjesne sve sile propasti, ali mu se oprijeti ne mogu, kao ni onima koji su u njemu. Otkupljen sam žrtvom njegovom. Zato sam i vječni dužnik rana njegovih i njegove prolivene krvi. Zato s njim zajedno od tad umirem da se spase i drugi uza me. S njim uskrsavam u radosti kad god se koja duša iz propasti vati u tvoj dom.
Po njemu sam kršten u tvoje ime, Svevišnji, Trojedini Bože. Njegovom zaslugom i snagom Duha Svetoga krsna nada živi trajno u meni. Nju ne može izbrisati nitko. Sa životnih stranputica On me vodi natrag u tvoj raj; pod uvjetom da ne kršim svete zapovijedi, osim kad protivno mojoj volji nakratko me slabost u njih obori. Ja na taj uvjet spremno pristajem, čak i kad mi se čini da sam na gubitku i da mi je sveti život nemoguć. Jer u njemu nalazim besmrtnost, bez koje ljudski život nema smisla i bez koje i čovjek (sam u sebi) i sve što je njegovo neminovno mora propasti.
Radi vjernosti svome Spasitelju, čiju ljubav nitko nadmašiti ne može, daj mi milost da ne griješim više. Da po njemu tebi omilim. Da danomice zapovijedi tvoje smjerno razmatram pa na svom putu zbrajam plodove njegove pobjede nad Sotonom, svijetom i smrću, umjesto smeće stráve sotonskih zločina, kao što to grijesi prvog para u jednako odmetničkom potomstvo kroz svu povijest čine.
Darom Duha Svetoga, kojega šalješ da u svijetu djelo Kristovo dovrši i izvrši svako posvećenje, suobliči moje siromašno srce njegovome presvetome Srcu i bezgrešnom Srcu majke njegove, koja nas je posvojila kao povratnike iz progonstva djece Evine. I još, tako grozno okaljane, opravdala svojim djevičanstvom, da ne budemo ruglo pred tobom, već da i u nama nađeš svoga Sina.
Uz tvoju pomoć po zagovoru Djevice Marije, obećavam ti ljubav i vjernost zauvijek. Smiluj mi se u slabostima mojim. Pred navalama zavodljivog i nasilnog svijeta, nikada mi ne daj nasmrt zaspati, već me búdi svetim strahom i gubitkom mira svakog trena kad me grijeh obori u mrtvački san – u iluzije zmije paklene.
Što ne mogu, to podupri ti. A što mogu, nadahni me da to činim rado na dobrobit svima koji s vjerom putuju križnim putem ljudske povijesti.
Svim precima našim oprosti grijehe za koje se nisu pokajali, a moju patnju primi kao zadovoljštinu. Oslobodi njihovo potomstvo od zloduha koje su nam u naslijeđe dali, a moju patnju primi kao zadovoljštinu.. Na slavu Krvi Kristove i njegove žrtve otkupljenja, isti oprost tražim mome rodu i mome narodu, a moju patnju primi kao zadovoljštinu. Spasi nove naraštaje (ove što već su ovdje i koji dolaze) od zloduha u čije ih ropstvo svojim kolektivnim grijehom, pod prisilom bezbožnih vladara, rod i narod predade i nezrele pouči na zlo, a moju patnju primi kao zadovoljštinu..
Jednako učini i ostalim rodovima i narodima što nas okružuju, a moju patnju primi kao zadovoljštinu. Učini tako da napokon počne nova povijest među svima nama, u dubokoj svijesti jedine istine da smo svi samo jedan ljudski rod u tebi, koji si nas stvorio i stvaraš, i da u Kristovoj žrtvi otkupljenja, nakon svih raskola i sukoba po otrovnom zadahu Sotone, postajemo opet jedno – jedna sveta, sveopća i apostolska – ovdje vojujuća, a nakon preminuća čisteća i još ona proslavljena – Crkva na nebesima.
Iskorijeni mržnje i prokletstva. Iskorijeni svako krivovjerje, po kojem su demoni iz pakla zaposjeli svijet i Antikrista uzdigli za kralja. Obnovi nam brakove, obitelji i rodbinske veze. Umnoži nam sveta prijateljstva. Bez prestanka radost rada u srca nam ulijevaj da budemo slični tvome stvaranju. Primjerenog rada našim talentima i životnim potrebama ljudi, da svevišnja tvoja Mudrost svima nama upravlja tako skladno, kao što je uskladila sva nebeska zviježđa i u početku sve na zemlji, dok je ovdje bila raj što ga ljaga grijeha nije okužila i pretvorila u golemo groblje čovječanstva.
Spasi svaku kaplju ljubavi u nama, a svakoj pobuni zadaj smrtni udarac da se za nju među nama više ne čuje. U srcima, svih koji ti se vraćaju iskreno, raspiri žar dobre volje do plamena Srca Isusova, da proslavlja te tvoj božanski Život – uskrsnuli Sin tvoj u nama. U radu nas učini radosnim i sretnim. U životu pobožnim i svetim. A sućutnim i darežljivima pred svima što pred nama traže tvoju pomoć.
Budi s nama i u nama. Da živimo tako skladno kao raspjevane ptičice u gaju, čijim zborom tvoj Duh Sveti savršeno dirigira do zalaska sunca i silaska blagog mraka, kad sva tišina dubokog svemira – u dušama koje sveto bdiju – čeka silazak tvoje spasonosne Riječi u umorna im srca, darom vjere krotka i ponizna.
U znak zahvalnosti za svu tvoju ljubav – prema meni i prema svima koje u svetu i sveopću Crkvu svih vremena sjedinjuje ljubav tvoga Sina i tvog Svetog Duha – predajem ti svega sebe, sve svoje i sav ljudski rod, svu sadašnjost, prošlost i budućnost. Sve u nama neka tvoja ljubav preobrazi, kao Krista na gori Taboru.
Ja vjerujem da će na svršetku povijesti sve postati iznenada tako.
Po proročkom Duhu sve se ovo mora dogoditi kad, nestankom svih zlotvora u golemom ognju Pravde svevišnje, lice zemlje obnoviš na utjehu svim svetima koji su te ovo isto kroz svu povijest molili i u vjeri sve do smrti bdjeli.
Kao kroz sva poganska vremena, trpjeli su samo zato što je u svima njima bila ova ista Riječ i blaženi Duh, kojima se otpadnici uvijek i svugdje do sotonskog bjesnila protive.
U toj nadi, žrtvujem ti sebe i sve što mi tvojim darom pripada. Izgradi u meni onoga čovjeka kojega si poželio u trenutku moga nastajanja. Takvoga me predstavi svom Nebu. Takvoga me daruj i pridruži zboru izabranih, kad na svršetku – kao nakon potopa – potomstvom svojih vjernih pobožnika očišćenu zemlju nanovo napučiš.
Tek tako ću biti miran, sretan, pravedan i svet. Tek tako ću pravog sebe naći u tebi. Naći zauvijek u blaženom zajedništvu svetih, a ne u otužnoj samoći među zločincima gdje zajedništva, osim u zločinu, nema nikakvoga.
Takav vječni život priželjkujem, u kojem ćemo na svaku tvoju riječ uzvraćati složno: „Amen!“ I na svako tvoje djelo tvoga Svetog Duha jednodušno klicati: „Aleluja!“
Nek’ me Amen vodi doživotno i na svršetku prenese preko praga moga uskrsnuća u tvoj vječni dom.
Dođi, gospodine Isuse.
Rajko Bundalo – Žena vrsna
Foto: Pixabay
