Oči u oči: Volja Božja i vjernik

Vjernik i volja Božja

Tko je pravi vjernik? Odgovor je vrlo jednostavan: Onaj koji živi u skladu s voljom Božjom. Može li biti istinski vjernik onaj koji ne vrši volju Božju, onaj koji joj se suprotstavlja? Ne može.

Vjernik treba istinski susret s Bogom

Dakle, bit, odnosno srž prave vjere i njena realizacija postiže se u konkretnom susretu između onoga tko vjeruje i Onoga u koga se i komu se vjeruje. Svi teološki nauci zajedno, mogu nam pomoći, ali nas ne mogu učiniti istinskim vjernicima. S druge strane, netko tko ne umije, iz ovog ili onog razloga, shvatiti teološke misli i izričaje, može doživjeti iskreni susret s Bogom i postati pravim, tj. praktičnim vjernikom u dubinama svoje duše. A svaka je duša osposobljena za susret s Bogom, jer je stvorena na njegovu sliku.

No, u naše vrijeme, ta jednostavna, dječja vjera sve je više ugrožena sveopćim nasrtajem iskrivljenih i zlonamjernih vjerovanja i teoloških ekshibicija neodgovornih pojedinaca. Danas se takvim ekshibicijama sablažnjava malene. I tu leži velika opasnost po našu vjeru, a pogotovo vjeru naše djece. Na to nas je upozorio naš Gospodin i Učitelj Isus kad je odgovarajući na pitanje svojih učenika: „Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?“ dozvao dijete, postavio ga posred njih i rekao:

„Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.“

„Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku.“ „Jao svijetu od sablazni! Neizbježivo dolaze sablazni, ali jao čovjeku po kom dolazi sablazan“ (usp. Mt 18,1-7).

Zašto je naša vjera u krizi?

I zaista je nekima jako teško shvatiti, a još teže prihvatiti veličanstvenu stvarnost da je Bog – Bog, a da su oni i sve što postoji samo stvorenja koja u potpunosti ovise o njemu. Dijete to shvaća i prihvaća. Stoga je ono inteligentnije, pametnije i mudrije od svih samodopadnih i umišljenih umova ovoga svijeta ma kako oni sebe nazivali, kojim titulama se kitili, koje položaje zauzimali, što o sebi govorili ili pak mislili. Dijete prihvaća, ne samo da prihvaća, već svim svojim silama ide u očinski zagrljaj, ide na grudi svoje majke, siše mlijeko koje ga hrani, uživa u dodiru i milovanju. Od silnog zadovoljstva neprestano se smješka. Stoga je u nebo vapijući zločin raditi protivno ovom uzvišenom Božjem daru života. Stoga možemo reći da je vjera put prema Božjem životvornom zagrljaju u kojem čovjek spoznaje svoj identitet i smisao postojanja te se ispunja vječnom nježnošću i neopisivom milinom.

Zašto je naša vjera u krizi? Tko ili što je ugrožava? Gospodin Isus nam je dao sljedeći odgovor, odnosno naveo uzročnike slabljenja ili pak gubitka vjere. Tumačeći apostolima prispodobu o sijaču i sjemenu, rekao je ovako:

„Sjeme je Riječ Božja. Oni uz put slušatelji su. Zatim dolazi đavao i odnosi Riječ iz srca njihova da ne bi povjerovali i spasili se. A na kamenu – to su oni koji kad čuju, s radošću prime Riječ, ali korijena nemaju: ti neko vrijeme vjeruju, a u vrijeme kušnje otpadnu. A što pade u trnje – to su oni koji poslušaju, ali poneseni brigama, bogatstvom i nasladama života, uguše se i ne donesu roda. Ono pak u dobroj zemlji – to su oni koji u plemenitu i dobru srcu slušaju Riječ, zadrže je i donose rod u ustrajnosti“ (Lk 8,11-15).

Opasnosti za vjeru na koje upozorava Isus

Eto, dragi prijatelji, čuli smo, po tko zna koji put, te riječi našega Gospodina. Mislim da su one toliko jednostavne i jasne da ne trebamo tražiti nikakve dodatne stručnjake da nam ih pojašnjavaju. Ako netko ima takvu potrebu, onda neka provjeri ne radi li se zapravo o potrebi nekakvog opravdavanja ili pokušaja izbjegavanja odgovornosti za vlastito neplodno tlo na koje uzalud pada riječ Božja.

I doista, ako nam je vjera i vjernička praksa nešto sporedno, onako usput, onda je jasno da će postati lak plijen našega neprijatelja koji će je bez problema istisnuti iz našega života.
Isto tako, ako za vjeru ne osiguramo obradivo tlo, ako ne iskrčimo hladni kamen iz naših srdaca, ona nema gdje pustiti korijenje i nema otkud crpsti hranjive sastojke i nužno vene, suši se i propada.

Treća opasnost koju Gospodin Isus spominje, nekako nam se čini najpoznatijom jer se vjerojatno mnogi od nas bore s njom. To je trnje sastavljeno od briga, bogatstva i naslada života. Raste ono čemu dajemo prednost, ono oko čega se trudimo. Ako ne iskrčimo trnje, vjera ne može doći do zraka i svjetla riječi Božje koja je hrani.

I kao što smo čuli, Gospodin Isus nam je dao savjet da vjeru koja se nalazi u sjemenu riječi Božje uzgajamo ustrajno i to u dobru i plemenitu srcu. Onda je rod osiguran. A koji je, odnosno što je rod vjere? To je naše spasenje. To je naš vječni život s Bogom. Život ispunjen neizmjernom srećom, mirom, zadovoljstvom. A koji je, odnosno što je plod osobne i slobodno izabrane nevjere? To je vječni život bez Boga. Život neshvatljive vječne nesreće, boli i patnje. To je zapravo smrt.

Napast prilagođavanja i smekšavanja Isusovih riječi

I u tome je Gospodin bio posve jasan i otvoren kad je rekao: „Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se“ (Mk 16,16). Stoga nitko nema prava ni ovlasti mudrovati nad tim riječima, pokušavajući im dati neki drugi smisao, pokušavajući ih smekšati i prilagoditi. Takav će biti odgovoran za sablazan prema malenima, kako reče Gospodin Isus: „Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku“ (Mt 18,6).

Umjesto bilo kakvog mudrovanja i pokušaja smekšavanja Isusovih riječi, radije ga zajedno s njegovim apostolima zamolimo:

„Gospodine, umnoži nam vjeru!“ (usp. Lk 17,5).

I naravno, ne zaboravimo da nas u duhovnim vježbama Duh Sveti poziva da molitveni zaziv: „Budi volja tvoja kako na nebu tako i na Zemlji“, pretvorimo u našu svakidašnju stvarnost, u naš konkretni život. Da pretvorimo riječi u djela. Volja je Božja da uvijek i u svim okolnostima vjerujemo u Boga, da se nadamo, iščekujući ispunjenje njegovih obećanja i da ga ljubimo iznad svega. Dakle, vjeruj, nadaj se i ljubi. U ove tri bogoslovne krjeposti sadržan je smisao našega vremenitog života. Ako ih ugradimo u naš praktični život, one će nas uvesti u život vječni s Bogom i u Bogu. Tako neka bude! Amen!

Ako ste propustili neke od dosadašnjih kolumni ovog autora, potražite ih na linku Dnevnik jednog vjeroučitelja.


Božo Barun – Žena vrsna
Foto: Aaron BurdenUnsplash

Božo Barun
Božo Barun

Suprug, otac i vjeroučitelj u mirovini, urednik je i voditelj emisije "Oči u oči" na Radio Mariji.