Zbilja, zbilja uživam u kavi. Podsjeća me na srednjoškolska druženja, podsjeća me na entuzijazam poduzetnika. Uz to, fino miriše. Samo me, katkad, prerano baci u određenu brzinu za koju nisam spremna, kao i suvremeni trend toga da se što više ostvari što brže. To je kad popijem kavu nespremna za kofein pa me kofein baci u oblake umjesto na željeni teren. Kroz oblake se ipak… Propada.
Moj trenutak
Činilo mi se da postaje teže nositi se s neostvarenim željama kako vrijeme ide, zbog te tako zastrašujuće riječi „kasno“. Katkad mi još uvijek ta riječ jezivo odzvanja u ušima. Ipak, vidim da se s godinama dobiva i snaga ako „napraviš vježbu do kraja“. Ima tih nekih vježbi gdje se spuštaš pa dižeš… Zamisli da se ne dižeš, samo se spuštaš kao da… Toneš. Više puta su mi rekli da je važno napraviti vježbu do kraja. Katkad se moraš „spustiti“, procesuirati određene emocije, kao kad se dogodi neki bolan rastanak pa tuguješ… Ne, ne smiješ onda samo ostati gore, kao da ništa nije bilo. Samo nemoj zaboraviti da je važno napraviti vježbu do kraja. Kažu da redovitost čuda čini. Vidi se u formi, a nešto odzvanja i u raspoloženju. Govoreći o teretani, ne?
U zadnje vrijeme baš nastojim održavati tu redovitost u onome što mi čini dobro. Svaki mali uspjeh je „moj trenutak“ koji me podsjeća da dobre stvari ne valja propustiti zbog dna prema kojem idem svaki put kad se… Spuštam. Malo sam snizila svoja očekivanja, ali ako je to uvjet da postignem redovitost i uistinu proživim svaki mali uspjeh, umjesto da me zadovoljstvo ostvarena cilja mimoiđe jer sam izvan sebe… Nemam ništa protiv sniženih očekivanja. Prisjećam se svetaca i blaženika koji su mi dragi. Imali su dobar ritam. Bili su staloženi i mudri. Znali su važnost ritma. Sigurno su svi, na neki način, bili vrsni plesači. Ako ste ikad vidjeli blaženike ili svece, vjerojatno ste vidjeli da se smiju od uha do uha. Znali su što znači redovitost jer su poznavali staloženost i mudrost. Nisu imali od sebe ni preniska niti previsoka očekivanja. Oni bi uistinu proživjeli svaki svoj mali ili veliki uspjeh.
Zazidano
Graditi budućnost ne znači zazidati sve svoje strahove pa se nastaniti unutar tih zidina zajedno sa strahovima. Živjeti trenutak ne znači zaboraviti prošlost i budućnost, jer gdje smo bili i kamo idemo, oblikuje naš identitet. Što da se onda radi kad se živi u svijetu koji često bilo koji oblik nade poistovjećuje s (olakim) optimizmom? Možda ne bi bilo loše pogledati sve te utvrde građene da se zazidaju strahovi i sjetiti se da se taj „građevinski materijal“ može koristiti i u druge svrhe. Bude li sreće, koristit će kao mudar inat obeshrabrenju. Nemojte zaboraviti, morate vježbati da možete graditi. Na kraju krajeva, graditi zahtjeva snagu.
Marija Piskulić – Žena vrsna
Foto: Greg Rosenke – Unsplash
