Proturječja u vezi evolucije ulaze u samu srž naših vjerovanja o sebi samima i svijetu. Teorije o evoluciji koriste se kao odgovori na pitanja o porijeklu svemira, života i čovjeka. Pitanja se mogu odnositi na nastanak svemira, nastanak života na Zemlji i samog čovjeka. Mišljenje o jednom od ovih područja ne određuje nužno i stav o drugim područjima.
Tri su najuvrježenija mišljenja o nastanku svemira, života i čovjeka:
1. posebni ili trenutni nastanak,
2. razvojni nastanak ili teistička evolucija
3. ateistička evolucija.
Prema prvomu, ništa nije nastalo postupnim razvijanjem – nego je sve trenutno i izravno stvorio Bog. Prema drugomu mišljenju, svijet je nastajao postupno, razvijao se iz nižih oblika u složenije, ali je taj postupak vođen Božjom rukom. Treće mišljenje zastupa tezu da je svijet nastao isključivo slučajnim događanjima.
Katoličko gledište
Što je katoličko gledište o postojanju ili nepostojanju evolucije? Pitanje možda nikada neće biti do kraja razriješeno, ali postoje temeljne odrednice za ono što je prihvatljivo katoličkom vjerovanju.
Kada se radi o pitanju evolucije svemira, Crkva je nepogrešivo definirala da je svemir posebno stvoren iz ničega. Prvi Vatikanski sabor neosporivo definira da svi moraju „ispovijedati da je Svijet i sve u njemu, bilo materijalno, bilo duhovno, kao i sva tvar od koje je sazdan – stvoren od Boga iz ništavila“ (O Bogu, Stvoritelju svih stvari, kan. 5).
Crkva nema službeno stajalište o nastanku zvijezda, maglice i planeta koje vidimo danas; jesu li stvorene u to vrijeme, ili su se postupno razvile (primjerice, kao posljedice ‘Velikog praska’ kako navode suvremeni znanstvenici). Međutim, Crkva zadržava neosporivo vjerovanje u Božje stvaranje i Njegov plan, neovisno o postupnosti nastanka – jer Biblija kaže: „Jahvinom su riječju nebesa sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova.“ (Ps 33,6).
Što se tiče biološke evolucije, Crkva nema službeno stajalište o nastanku različitih oblika života, jesu li se razvijali postupno kroz vrijeme. Međutim, navodi da, ako su nastajale razvijanjem od nižih ka višim oblicima života, taj proces odvijao se isključivo voljom Božjom i pod Njegovim vodstvom i njihov krajnji oblik Njegovo je djelo.
O čovjekovom postanku, Crkva ima određeniji stav
Crkveno učenje dopušta mogućnost da se ljudsko tijelo razvilo od prijašnjih bioloških oblika, pod Božjim vodstvom, ali inzistira na posebnom stvaranju njegove duše. Papa Pio XII. navodi da učenje Katoličke Crkve ne zabranjuje da se, sukladno s dosadašnjim dostignućima društvenih znanosti i teologije, istraživanja i rasprava uzimaju u obzir doktrine evolucije, do te granice dok ispituju nastanak ljudskog tijela od otprije postojeće žive tvari. Ne uzimajući u obzir je li ljudsko tijelo posebno stvoreno ili je nastalo postupno (iz ‘nižih oblika života prema višima’), učenje Katoličke Crkve obavezuje nas da držimo kao jednu od temeljnih vjerskih istina, da je ljudska duša posebno stvorena, da nije evoluirala, i da se ne nasljeđuje od naših roditelja, kao što se nasljeđuju naša tijela.
Dok Crkva dopušta vjerovanje ili u posebno stvaranje ili u razvojni nastanak o nekim pitanjima, ni u kojem slučaju ne dozvoljava vjerovanje u ateističku evoluciju.
Vrijeme postanka
Crkva ima znatno manje određene odgovore o pitanju nastanka svemira, života i čovjeka. Crkveno učenje je neopozivo odredilo da svemir nije satkan u beskrajnosti vremena, da nije postojao od same vječnosti – ali učenje Crkve nije dalo određen odgovor na pitanje; je li svijet stvoren samo prije nekoliko tisuća godina ili je stvoren prije nekoliko bilijuna godina.
Katolici bi trebali proučavati dokaze o starosti svemira, razmatrajući biblijska i znanstvena dostignuća. „Iako vjera stoji iznad razuma, između vjere i razuma ne može biti pravog neslaganja: jer isti Bog, koji objavljuje tajne i ulijeva vjeru, stavio je također u ljudski duh svijetlo razuma; a Bog ne može zanijekati sebe samoga, niti istinito (može) ikada proturječiti istinitom“ (Katekizam Katoličke Crkve, 159).
Doprinos egzaktnih znanosti ispitivanju ovih područja potvrđen je Katekizmom, koji naglašava: „Pitanje o porijeklu svijeta i čovjeka predmet je brojnih znanstvenih istraživanja koja su izvanredno obogatila naše znanje o starosti i dimenzijama svemira, o postanku raznih obliká života i o pojavi čovjeka! Ta nas otkrića pozivaju da se još više divimo veličini Stvoritelja, da mu zahvaljujemo za sva Njegova djela i za um i mudrost koju daje učenjacima i istraživačima.“ (Katekizam Katoličke Crkve, 283).
Iako je izvan djelokruga ove rasprave razmatranje znanstvenih dokaza, potrebno je reći nekoliko riječi o interpretaciji Knjige Postanka i njenih šest dana stvaranja. Iako postoje razna tumačenja ovih šest dana, uglavnom se mogu grupirati u dvije osnovne metode razumijevanja: kronološku i tematsku metodu.
Kronološko razumijevanje
Prema kronološkom razumijevanju šest dana stvaranja treba razmatrati kao uobičajeni niz od šest dana, poredanih jedan iza drugoga po strogom kronološkom redu. Ovo gledište često ide s tvrdnjom da su ti dani bili standardni dani kao i svi drugi, sačinjeni od dvadeset i četiri sata.
Neka učenja niječu da se radilo o uobičajenim danima na temelju činjenice da je u poglavlju upotrijebljena hebrejska riječ za dan (jom), koja često može označavati razdoblje dulje od dvadeset i četiri sata (kao što je to slučaj u Knjizi Postanka 2,4). Međutim, jasno je da nam prvo poglavlje Knjige Postanka predstavlja dane u obliku standardnog dana kakvog poznajemo danas. Na kraju svakog dana nalazimo maksimu: „I nasta večer i nasta jutro: prvi dan“ (Post 1,5).
Večer i jutro su, naravno, tranzicijske točke između dana i noći (ovo je značenje hebrejskih termina korištenih u ovom poglavlju), ali vremenska razdoblja dulja od dvadeset i četiri sata nisu sačinjena od dana i noći. Knjiga Postanka predstavlja nam ove dane kao standardne solarne dane koji traju dvadeset i četiri sata. Ako ih ne bismo trebali shvaćati kao standardne dane kakve poznajemo danas, onda bi razlog najvjerojatnije bila činjenica da Postanak ne bi trebalo razmatrati kao doslovni kronološki izvještaj.
Poglavlja ne smijemo doslovno tumačiti – treba im dati povijesni, arheološki, etnološki kontekst
To je jedna od mogućnosti. Papa Pio XII. upozorava nas: „Ono što bi bio doslovan smisao poglavlja nije uvijek tako očito u govorima i spisima drevnih autora Istoka, kao što je to slučaj u djelima našeg vremena. Jer, ono što su oni željeli izraziti nije bilo određeno gramatičkim pravilima ili samim jezikoslovljem, niti ograničeno kontekstom. Prevoditelj se mora duhom potpuno preseliti u ta daleka stoljeća Istoka i pomoću povijesti, arheologije, etnologije i drugih znanosti, točno odrediti, da tako kažemo, koji je način pisanja bio najbliži drevnim autorima i kojim su se zaista i koristili! Naime, narodi drevnoga Istoka, kada su željeli izraziti svoja mišljenja, nisu uvijek koristili oblike ili vrste govora koje mi danas koristimo; nego one koji su bili prirodni ljudima njihovih država i vremena. Koji su to točno oblici komentator ne može unaprijed odrediti, nego tek nakon pomnog ispitivanja drevne literature Istoka.“
Tematsko razumijevanje
Tematsko razumijevanje daje nam mogućnost da Postanak 1 ne promatramo isključivo sa kronološkog gledišta. Pobornici ovog gledišta ističu, da je u drevnoj literaturi bilo uobičajeno da se povijesni sadržaj pojavljuje u slijedu više po temi, nego po strogom kronološkom redu.
Kao jedan od argumenata za tematsko uređivanje navodi se činjenica, da je u vrijeme kad je svijet bio stvoren, imao dva problema – bio je „bez oblika i prazan“ (Post 1,2). U prva tri dana stvaranja, Bog rješava problem bezobličnosti strukturiranjem različitih aspekata okoliša.
Prvoga dana, On razdvaja dan od noći; drugoga dana razdvaja vode pod svodom (oceane), od onih nad svodom (oblaci), svod između njih nazva Bog nebom (Post 1,8). Tako je svijet dobio svoj oblik.
Ali još je bio prazan i pust, zato Bog u naredna tri dana napunja stvorenjima svako od tri područja koja je stvorio u prethodna tri dana. Nakon što Zemlja više nije bila pusta i prazna, vidjevši da je završio svoje djelo što ga je stvorio, sedmi dan Bog uzima sebi za počinak.
Povijesne činjenice
Vjeruje se da se sve ovo zaista dogodilo, a navodi se više tematskim nego kronološkim redom, u skladu sa duhom drevnog vremena. Čak iako Knjiga Postanka 1 govori o Božjem stvaranju više tematskom metodom, ona je još uvijek zapis Božjeg djela – onoga što je Bog zaista učinio.
Katekizam Katoličke Crkve navodi da „Biblija predstavlja Stvoriteljevo djelo simbolično, u slijedu od šest dana Božanskog stvaranja, zaključeno sedmim danom ‘odmora’“ – ali da „ne postoji ništa što ne bi svoje postojanje dugovalo Bogu Stvoritelju. Svijet je započeo kad je iz ništavila izvučen Božjom riječju. Sva postojeća bića, sva priroda, sva ljudska povijest imaju svoj korijen u tom prvobitnom događaju: to je postanak kojim je svijet sazdan i započelo je vrijeme.“ (KKC 338).
Nemoguće je ‘otpisati’ događaje iz Knjige Postanka kao sami mit, legendu. Ti događaji su zapis povijesnih činjenica, čak i ako su zapisani drevnim povijesnim stilom koji je čovjeku Zapada stran i dalek.
Adam i Eva, stvarni ljudi
Jednako je nedopustivo otpisati poglavlje o Adamu i Evi i padu u grijeh (Post 2-3) kao fikciju. Pitanje koje se često postavlja u ovom kontekstu, je sljedeće: „Je li ljudska rasa potekla od izvornog para dvaju ljudskih bića (učenje znano kao monogeneza), ili iz skupine prvih ljudskih parova (poligeneza)?“
Papa Pio XII. navodi da „kada se javlja pitanje zasnovano na pretpostavci poput poligeneze, djeca Crkve ni u kojem slučaju nemaju tu slobodu. Jer, vjerni ne mogu prihvatiti učenje koje zastupa ili tezu da je poslije Adama na ovoj zemlji postojao pravi čovjek čije porijeklo ne potiče od prvoga para, kao svojih roditelja, prirodnim generacijskim slijedom; ili pak tezu da Adam predstavlja određeni broj prvih roditelja. Nije zamislivo kako bi takva gledišta mogli pomiriti sa otkrivenom istinom i doktrinom Katoličke Crkve o istočnom grijehu koji je proistekao iz grijeha konkretnog, pravog čovjeka Adama – i koji je pokoljenjima prenesen na sve i koji je u svima nama kao naš vlastiti“ (Humani Generis, 37).
Istinitost Knjige Postanka ne umanjuje činjenica da nije napisana sasvim u skladu sa suvremenim književnim tehnikama. Katekizam navodi: „Izvještaj o padu (Post 3) upotrebljava slikovit govor, ali izlaže pradogađaj, nešto što se dogodilo u početku ljudske povijesti. Objava nam daje sigurnost da je cijela ljudska povijest označena istočnim grijehom što su ga slobodno počinili naši praroditelji.“ (KKC 390).
Znanost i religija
Katolička Crkva je uvijek naučavala da „ne može postojati stvarno razilaženje između teologije i znanosti, svake u svojoj domeni. Ako ipak nastane neslaganje, trebalo bi imati na umu da sveti pisci, odnosno, bolje rečeno, Duh Božji koji je govorio kroz njih – nije želio poučiti ljude tim istinama (primjerice unutrašnjoj strukturi vidljivih objekata), koje nikome ne pomažu da postigne spasenje“. Iz toga razloga, radije nego da pokušaju podastrijeti znanstveno izlaganje prirode, drevni autori ponekad opisuju i tretiraju ovu materiju ili u donekle prenesenom značenju ili običnim načinom govora koji su ta vremena zahtijevala, a i danas potrebnim u svakidašnjem životu – čak i među najučenijim ljudima (Leo XIII., Providentissimus Deus 18).
Kao što Katekizam navodi, „Metodičko istraživanje ni u jednoj struci, ako se vrši doista znanstveno i po moralnim načelima, nikad se neće stvarno protiviti vjeri, jer profane i vjerske zbilje imaju izvor u istome Bogu. Štoviše, onoga koji nastoji ponizno i ustrajno prodrijeti u tajnu stvari, njega, a da toga i nije svjestan, kao da vodi ruka Boga, koji sva bića uzdržava i čini da budu ono što jesu.“ (KKC, 159). Katolička Crkva nema razloga bojati se znanosti niti znanstvenih otkrića.
Bernadeane Carr, STL, Censor Librorum – Catholic Answers
Prevela: Marijana Perković
