Advent-spremamo li se doista na susret s Gospodinom?

advent

Advent (ili došašće) pred nama će se nekome svidjeti na prvi pogled više, a nekome manje, jer počinje ranije (zbog rasporeda nedjelja), a kako Božić „pada” u nedjelju, imamo i taj cijeli tjedan (misa zornica) za pripravu za Božić. Ipak, svakoga će staviti pred izbor: hoćemo li kroz advent protrčati (kao „božićnim vašarom”, koji samo što nije postavljen, bez obzira na broj dana do Božića!) i zaustaviti se tek na pokojoj „tezgi” (da kupimo prigodan poklončić nekome ili nove urese za bor) te tako imati „pripravu za Božić”, ili ćemo – sustavno ili manje sustavno, redovito svaki dan ili kad god možemo – više moliti, ići na mise zornice, promišljati što možemo učiniti za Djetešce Isusa, koje već „kuca” jasno i vidljivo, spremajući se za dolazak svojoj majčici Mariji, poočimu Josipu i – svima nama…

U čas kad i ne mislimo dolazi Sin Čovječji

Bez procjene što se „mora”, a što ne, bez čega Božić nije Božić i sličnih tema, u adventsko vrijeme se prosto nameće tema – dati adventu (ili došašću) smisao.

Evanđelja će nas nedjeljama zvati da bdijemo jer „u čas kad i ne mislimo dolazi Sin Čovječji” (Mt 24, 37-44), glasom Ivana Krstitelja nas pozivati na obraćenje, jer „se svako stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe i u oganj baca” (Mt 3, 1-12), ukazati nam da oko sebe dobro pogledamo ima li Božjih djela oko nas i da pripazimo da se „ne sablaznimo” o Gospodina Isusa (Mt 11, 2-11) te da Bog ima savršen, spasonosni plan sa svakim od nas, čak i kad situacija uopće na dobro ne sluti – slušat ćemo o Josipovoj i Marijinoj „situaciji” i kako i zašto su ipak prihvatili potpuno neplanirano dijete (Mt 1, 18-24).

Mi ćemo se truditi više moliti, naći vrijeme i za (godišnju ili mjesečnu, opet bez „procjene”) ispovijed, ispoštovati sve ”svece”, ne zaboraviti nikog „važnog” da mu kupimo dar, sjetiti se i siromaha pokojeg (neka svi imaju „lipe blagdane”), lijepo pospremiti i uresiti stan ili kuću, postaviti prigodnu trpezu i… pa, to je to, uglavnom, zar ne? Ili?

Spremamo li se doista na susret s Gospodinom?

Ah, kako bi bilo kad bismo znali, smjeli i pokušali biti potpuno iskreni sa sobom? Kad bismo – onako kako ćemo morati, ako ne prije, onda u času prije svoje smrti, pogledati cijeli svoj život i svako (zlo)djelo u njemu?

Kada će „mjera” biti ne samo jesam li činio (dobra djela – vidi Mt 25, 31-46) , nego i koliko sam činio. Kad ćemo postati svjesni i jesmo li otvorenih ruku (na darivanje), usana (na osmjeh ljubavi) i srca (što zbilja nitko ne vidi i ne zna, osim Boga i nas samih!) ili ipak stisnute duše – pomagali „najmanjima”, s kojima se identificira i pobratimljuje (!) naš Gospodin i Kralj. Možda će nas „zapeći” pri tom pogledu u svoju dušu neki naš neprikladan ton gasa (ako ne i gruba riječ ili tišina osude), neka misao koja je ostala lebdjeti u nama o osobi koju smo susreli, a koja nikako nije ni nalik – molitvi da tu osobu blagoslovi dobri Bog.

Možda ćemo se sjetiti i „posebnih vremena” crkvene godine (došašće ili korizma), kroz koje smo prošli misleći o svemu (i običaji i dobra djela!), osim o tome da se zaista spremamo na – osobni susret s Gospodinom.

Jer, Božić se danas ne događa u štalici, čak ni u špilji, kako nas uči Biblija. Ne događa se ni pred prekrasno urešenim „Betlemima” (pored raskošnih borova, nekad je teško naći „Betlem”, ali ipak, sigurno ga ima) u našim crkvama. Sveto Pismo o Božiću izvještava, ali i tamo se to dogodilo – nekad, jednom. Isus se treba – svakoga Božića – roditi u nama, jer mi smo špiljica s jaslama.

Zbilja, imamo li mu što darovati?

Za rođenje Isusovo se trebamo spremati – svakoga adventa – dok dišemo i srce koje kuca imamo, jer će špiljica biti prehladna, slamica preoštra, platna za povoj djeteta prašnjava i požutjela, mlijeko za djetešce – s isteklim rokom trajanja, a darovi Isusu koji je Emanuel – S nama Bog i Kralj novorođeni? Zbilja, imamo li mu što darovati? Kako stojimo sa zlatom, tamjanom i smirnom? Jesmo li nabavili koji darak koji će Isusa zaista razveseliti? Znamo li mu što reći kad se susretnemo (srce u srce, ambijent – potpuno nebitan)? Hoćemo li mu u srcu svome ne samo „dati da živi, roditi Ga”, nego i zadržati, njegovati, čuvati, u zdravlju i bolesti, u dobru i zlu, voljeti?

Ovaj tekst vam ništa mudra i novoga nije rekao, kao što je advent pred nama možda djeluje kao svaki prethodni. Od svakog uma koji ovo pročita i od svakog srca koje se zažari Ljubavlju, ovisi kakvi će biti – naši adventski koraci…

Vesna Huska  / Žena Vrsna

Foto: Pixabay

Žena Vrsna

Žena vrsna vrijedi više nego biserje. Srce njena muža bez straha se može u nju pouzdati, ona mu uvijek čini dobro. Vješto i neumorno radi na njivi Gospodnjoj, tražeći i vršeći volju Božju. U njoj nema straha, osim straha Božjega pa se smije svakom novom danu uživajući u plodovima svojih djela.