Kasne 60-e bile su vrijeme socijalnih, političkih i religijskih preokreta. Revolucija je bila u zraku i prijetila je svim najcjenjenijim tradicijama i institucijama. Tada, kao i sada, mnogi su bili nesigurni u budućnost Crkve. Kako se katolička vjera može nadati preživljavanju u svijetu koji postaje sve sekularniji? Kako bi budućnost Crkve izgledala? Kako bi Crkva djelovala kada bi izgubila svoj politički i svjetski utjecaj?
Budućnost Crkve počiva u vjeri koja odolijeva vremenu
Godine 1969. mladi teolog u usponu, Joseph Ratzinger (budući papa Benedikt XVI.), upitan je o tome kakva je budućnost Crkve tijekom jednog radioprijenosa. Njegov odgovor bio je vrlo dubok – jednako važan danas kao i prije skoro 50 godina. Evo što je rekao:
„Budućnost Crkve može i bit će stvar čiji se korijeni nalaze duboko u stvarnosti onih koji žive puninu svoje vjere. Ona nije stvar onih koji prilagođavaju sebe trenutku u kojem žive ili onih koji su skloni kritizirati druge i sebe smatrati nepogrješivima; niti je to stvar onih koji idu lakšim putem odmičući se od hoda u vjeri, proglašavajući krivim i istrošenim, tiranskim i legalističkim sve zahtjeve koje vjera stavlja pred čovjeka, povrjeđujući ga i udaljavajući od potrebe da žrtvuje sebe.
Promotrimo ovo malo pozitivnije: budućnost Crkve, kao i uvijek, bit će oblikovana svecima, čija će razmišljanja ići dalje od dnevnog slogana, koji vide više nego što to drugi vide, jer njihovi životi obuhvaćaju širu stvarnost.
Nesebičnost koja čovjeka čini slobodnim, moguća je jedino preko malih svakodnevnih umiranja sebi. Po ovim svakodnevnim odricanjima, koje otkrivaju čovjeku na koliko načina je zarobljen vlastitim egom, po ovim svakodnevnim odricanjima i samo po njima, čovjekove oči se polako otvaraju. On vidi samo u mjeri u kojoj je živio i trpio. Ako smo danas jedva sposobni postati svjesni Boga, to je zato što nam je tako lako izbjeći sebe, pobjeći iz dubina našeg bića pomoću narkotika nekog zadovoljstva ili slično. Tako najdublji dijelovi nas ostaju zatvoreni pred nama. Ako je istina da čovjek vidi samo svojim srcem, kako li smo onda slijepi!”
Riječi onih koji proriču Crkvu bez Boga zapravo su isprazne
„Kako sve to utječe na problem koji proučavamo? Ovo sve znači kako su velike riječi onih koji proriču Crkvu bez Boga, zapravo isprazne. Mi ne trebamo Crkvu koja će slaviti kult djelovanja u političkim molitvama. To je posve suvišno. I samim time će uništiti samo sebe.
Ono što će ostati je Crkva Isusa Krista, Crkva koja vjeruje u Boga koji je postao Čovjekom obećavši nam život poslije smrti. Tip svećenika koji nije ništa više od običnog socijalnog radnika može se lako zamijeniti psihoterapeutom ili drugim specijalistom; ali svećenik koji nije specijalist, koji ne stoji sa strane gledajući utakmicu, dajući službene savjete, već u Božje ime sebe stavlja na raspolaganje čovjeku, koji je uz njih u njihovim tugama, u njihovim radostima, u njihovoj nadi i u njihovim strahovima, takav svećenik će svakako biti potreban u budućnosti.”
Crkva će uvijek iznova pronaći svoju bit i obnavljati svoju vjeru u Trojedinog Boga
„Idemo korak dalje. Nakon današnje krize Crkva sutrašnjice će se pojaviti – Crkva koja je mnogo izgubila. Ona će biti mala i morat će početi iznova, više ili manje od početka. Ona više neće moći nastanjivati mnoge građevine koje je izgradila u vrijeme blagostanja. Kako će se broj njezinih pristaša smanjivati, tako će izgubiti mnoge od svojih društvenih povlastica.
Za razliku od ranijih vremena, na nju će se gledati puno više kao na dobrovoljno društvo, gdje ljudi ulaze samo slobodnom voljom. Kao malo društvo, postavljat će puno veće zahtjeve na poticaj svojih pojedinih članova. Nema sumnje da će to otkriti nove oblike službe i da će zarediti za svećenika odabrane kršćane koji već slijede neku profesiju. U mnogim manjim zajednicama ili samostalnim društvenim skupinama, pastoralna skrb će se obavljati po ovom modelu. Uz to, služba svećeništva s punim radnim vremenom bit će neophodna baš kao i nekad.
No unatoč svim promjenama koje bi se mogle dogoditi, Crkva će iznova pronaći svoju bit i puno uvjerenje u ono što je uvijek bilo u njezinom središtu: vjera u Trojedinog Boga, u Isusa Krista, Sina Božjega koji je postao čovjekom, u prisutnosti Duha sve do kraja svijeta. U vjeri i molitvi ona će ponovno prepoznati sakramente kao štovanje Boga, a ne kao predmet liturgijskog učenja.“
Budućnost Crkve sigurno nije Crkva političkog kulta, nego Crkva snažne vjere
„Crkva će postati više duhovna Crkva, ne pretpostavljajući nekakav politički mandat, ne koketirajući ni s lijevim ni s desnim strankama. Biti će to teška vremena za Crkvu jer proces kristalizacije i pojašnjenja stajat će je puno vrijedne energije. To će je osiromašiti i uzrokovati da postane Crkva krotkih.
Proces će biti još i naporniji jer će se morati odustati od sektaške uskogrudnosti kao i od pompozne samovolje. Može se predvidjeti da će za sve ovo trebati vremena. Proces će biti dug i zamoran kao što je bio put od lažnog progresivizma uoči Francuske revolucije – kada se za biskupa mislilo da je pametan ako ismijava dogme ili čak sumnja u samo postojanje Boga – sve do obnove u devetnaestom stoljeću. No kada ovaj proces postane dio prošlosti, velika će moć poteći iz ovakve više produhovljene i pojednostavljene Crkve. Ljudi u potpuno planiranom svijetu naći će se neopisivo usamljeni. Ako su u potpunosti izgubili iz vida Boga, osjećat će cijeli užas svog siromaštva. Tada će otkriti malo stado vjernika kao nešto posve novo. Otkrit će ga kao nadu koja je im je namijenjena, odgovor koji su uvijek u tajnosti tražili.“
„I tako mi se čini da se Crkva suočava s vrlo teškim vremenima. Prava kriza jedva da je počela. Moramo računati na izvanredne preokrete. Ali sam isto tako siguran u ono što će ostati na kraju: ne Crkva političkog kulta, koja je već umrla, nego Crkva vjere. Ona možda više i neće biti dominantna društvena sila u mjeri u kojoj je bila sve donedavno, ali će uživati u svježem procvatu i biti prepoznata kao čovjekov dom, gdje će naći život i nadu nakon smrti.“
Sam Guzman – The Catholic Gentleman
Prevela: Katarina Zarinkijević
Foto: KLTV
