„Besplatno primiste, besplatno dajte!ˮ Mt 10,8
Ovo je rekao Isus dvanaestorici apostola šaljući ih u svijet. No nije to bilo volonterski „besplatno“ kako mi to danas shvaćamo. Bilo je to potpuno odricanje od svjetovnog načina života kako je to već Isus tražio. Bilo je to uz potpunu posvećenost Učitelju i njegovoj misiji: spasenju čovjeka uz sve opasnosti, pogibelji (nevere, optužbe za bogohulstvo, linč, batine, kamenovanja, raspeća…), glad (trgali su klasje uz put…), žeđ u pustinji, netrpeljivosti vlasti i pismoznanaca, premorenosti (Isusu je bilo žao naroda koji mu je hrlio…) itd.
Ovih dana gledamo izolacije od virusne pandemije i potresa u Zagrebu (ožujak 2020. g.), koliki vjernici i ateisti rame uz rame zajedno žive ovu velikodušnu istinu za drugog čovjeka u patnji i potrebi. Ovo je prava mjera i za razmatranje našeg životnog puta, nužni modus operandi aktivnih Isusovih vjernika – klerika i laika – ako želimo biti u skladu s evanđeljem. Neki, pa i u Crkvi, kažu da je to vjerski fanatizam. Naš Gospodin, spasitelj i naučitelj nije imao ništa, a dao je svoj život za spasenje čovjeka i svijeta! Je li Isus bio fanatik? Apostoli? Ili je naša vjera postala mlaka pretvorivši se u farsu i licemjerje?
„Kaže mu Isus: lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.ˮ Mt 8,20
Sve što imamo nam je poklonjeno iz Božje ruke
Mnogi prigovaraju kako ništa nije besplatno, pa tako niti vlastito školovanje, usavršavanje i „probijanjeˮ u životu. Često se moram podsjećati da nam je sve što imamo poklonjeno iz Božje ruke: pamet, sposobnosti, karakter, pa i novac koji zarađujemo i koristimo. Da bismo bolje služili društvu ili svojim sebičnostima? Usprkos svim svojim iskrenim namjerama, ipak se češće uhvatim u napasti da bih radije želio iskoristiti društvo nego li mu služiti!
Još ih je više koji, ponekad s razlogom, a ponekad poradi nepoznavanje dubinske teme ili pak opravdavanja vlastitih slabosti, upućuju teške kritike „bogatoj crkvi i besposlenim popovima koji jariće krste… udobno živeći na grbači pastveˮ.
Zaboravljam li da mjerom kojom mjerim i meni će se mjeriti?
Nismo slijepi pored zdravih očiju, doista poznajemo i neka velebno urešena crkvena zdanja, sjajne dvore, preskupe automobile i razbacivanje u određenim formama. Hijerarhijska crkva može i treba skromnije u tim okolnostima. Ne mislim da o bilo čemu treba šutjeti, ali svatko neka najprije zaviri u vlastitu savjest umjesto da mjeri i sudi drugima. Uvijek prvo krenuti od sebe sama. Zavirivši s nelagodom ponajprije u vlastite ponore: koliko često udovoljavam svojim (pre)skupim požudama umjesto da u skromnosti živim, a višak prelijevam za zajedničko dobro? Ta i u obitelji, čim se djeca osamostale i zaposle, pomažu zajedničkim potrebama kućanstva. A što je s našom duhovnom obitelji – Crkvom? Vrijeme je da se i mi laici konačno osamostalimo i sazremo umjesto da šutke gledamo kako nam propada duhovna i materijalna baština predaka.
Tko sam ja da sudim? Zaboravljam li da „…mjerom kojom mjerim i meni će se mjeriti…ˮ (usp. Mt 7,1–5)? Ohrabruje što poznajemo mnogo skromnih svećenika, redovnika, redovnica i mnoge župnike koji jedva spajaju kraj s krajem zbog opće neimaštine i depopulacije u raznim, osobito ruralnim, krajevima Domovine, a uvijek su spremni i materijalno pomoći.
Iz rada svi crpimo sredstva za uzdržavanje
„Katoličke su strukture pozvane izražavati smisao dara, besplatnosti i solidarnosti, i to kao odgovor na logiku profita po svaku cijenu, davanja radi dobivanja i iskorištavanja u kojem se ne mari za ljude.ˮ
(Iz poruke pape Franje povodom 27. svjetskog dana bolesnika, 11. veljače 2019. godine)
I laiku, i kleriku mora biti omogućeno da u radu crpi sredstva za uzdržavanje… kao i za služenje općoj zajednici (usp. KKC 2428). Sv. Pavao jasno kaže: „Ta sami znate kako nas treba nasljedovati. Jer dok bijasmo među vama, nismo živjeli neuredno: ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas. Ne što ne bismo imali prava, nego da vam sebe damo za uzor koji ćete nasljedovati. (2 Sol 3,7)
„Što imaš da nisi primio?ˮ (usp. 1 Kor 4,7) Pitanje sv. Pavla glasno odjekuje. Sve dugujemo Njemu i ni za što nismo osobno zaslužni. Čime se uopće možemo pohvaliti osim vlastitim slabostima i pogreškama u životu?
Besplatno primamo nezasluženu ljubav Kristove žrtve
Putujuća Crkva – klerička i laička – jedna je i zajednička. Jedna smo obitelj, veže nas ista Očeva ljubav, nevina krv Sina Spasitelja prolivena za naše grijehe i bezbrojni darovi Duha. U Crkvi, kao i u obitelji, kadšto ima raznih, ponekad i suprotstavljenih mišljenja i uvrijeđenosti razmaženih pojedinaca. U obitelji se odgaja, voli i štiti. Djeca slušaju oca i majku kako bi sazreli u odgovorne i aktivne članove društva. Jedni bez drugih su poput ptice sa slomljenim krilom.
Ipak na koncu imamo nešto najvrednije, a nezasluženo poklonjeno. Kristova žrtva za svakoga od nas, njegova ponuda ljubavi za svakog čovjeka jest neprocjenjiva, a potpuno besplatna. Ne može se platiti nikakvim tiskanim novcem. Nije dovoljno ni sve materijalno blago niti zlato ovog svijeta. Ne pomaže ni sva vremenita slava, popularnost, čast i vlast.
Klerička zavist i laičko mrmljanje rastaču nam ovo malo preostale veličanstvene katoličke vjere koja je oblikovala zapadnu civilizaciju u ovom svijetu koji nas mrzi. Gospodin samo traži nas kakvi jesmo, kakvim nas je stvorio. Da se u slobodi odreknemo samih sebe jer smo si često najveća smetnja i nepremostivi problem. Možemo mi puno bolje: krenimo već jednom s Njim ususret svitanju!
Krešimir Stjepan Pećar – Žena vrsna
Foto: Syd Wacsh – Unsplash
