U nedavnom razgovoru kardinal Robert Sarah ponovno nas podsjeća na potrebu tišine u našim životima. On objašnjava:
„Bog je tišina i ova božanska tišina stanuje unutar ljudskog bića. Živeći s tihim Bogom i u Njemu i mi sami postajemo tihi. Ništa nas neće više natjerati da otkrijemo Boga od ove tišine upisane u srce našeg bića.“
Tišina nam omogućava čuti Božju Riječ unutar naših srca. Usred naše kulture ispunjene neprestanom bukom i rastresenosti, moramo naučiti njegovati tišinu u našim životima, posebno unutarnju tišinu. Prikladno je osvrnuti se na temu tišine u mjesecu listopadu, posvećenu Gospi. Ona je uzor primanja Božje Riječi u tišini. Uzimajući Blaženu Djevicu Mariju kao primjer prepoznajemo tri koraka u susretu s Božjom Riječi: slušanje, primanje i promišljanje.
Bog čovjeku progovara u tišini srca, blago, a ne silovito
Sveto pismo nam otkriva da Bog čovjeku govori u tišini. Bog Iliji nije progovorio ni u silnom vihoru, ni u potresu ni u ognju. Čitamo da je „poslije ognja (bio) šapat laganog i blagog lahora. Kad je to čuo Ilija, zakri lice plaštem i iziđe i stade na ulaz u pećinu“ (1 Kr, 19,12-13). Gospodin nije bio u velikoj buci drugih prirodnih događaja. Ilija je trebao slušati tihi glas, glas svemoćnog, svemogućeg Boga. Da je Ilija bio ometen ili zadubljen sam u sebe, propustio bi čuti tihi glas.
Božju tišinu ponovno vidimo na križu. Papa Benedikt XVI. napisao je u svojoj postsinodalnoj apostolskoj pobudnici Verbum Domini:
„Kao što pokazuje križ Kristov, Bog govori i po svojoj šutnji. Božja šutnja, iskustvo udaljenosti Svemogućega i Oca, predstavlja ključnu postaju u zemaljskom hodu Sina Božjega, utjelovljene Riječi.“ (točka 21)
Bog je uvijek prisutan, a ponajviše u tišini kada nam se čini da spava ili je daleko
Benedikt XVI. ovdje upućuje na Božju tišinu kada nismo svjesni njegove prisutnosti. Ta tišina nije u cijelosti drugačija od tišine koju je Ilija iskusio. Iako se čini da je Bog šutio kad je njegov Sin umro na križu, On je bio ondje – bio je sa svojim Sinom na križu. Trebamo naučiti njegovati tišinu unutar samih sebe tako da možemo znati kada je Bog tu, čak i kad je tih. Trebamo slušati, čak i onda kada se čini, zbog Njegove šutnje, da nam je potpuno dalek.
Blažena Djevica Marija daje nam savršen uzor slušanja u Božjoj tišini, posebno pri Navještenju. Na mnogim se slikama Navještenja čini da je Marija čitala ili razmišljala trenutak prije poruke anđela Gabrijela. To nije samo puka slučajnost. Iz Pisma ne znamo što je tada radila, tradicijska predaja nam govori da je ona slušala – slušala je Riječ svoga Gospodina. U eseju nazvanom „Utjelovljena Djevica: Ti si milosti puna“ kardinal Joseph Ratzinger citira Teodota Ankirskog: „Kroz slušanje je Marija, proročica, začela živoga Boga. Jer prirodni put svakog govora je uho.“ (Credo for Today: What Christians Believe, Ignatius Press, 2009., str. 64.)
Raspravljajući o ovoj ideji, Ratzinger piše: „Postajući čisti sluh; ona prima Riječ tako potpuno da ona postaje tijelom u njoj.“ Pravi način primanja Božje Riječi je slušanje. Blažena Djevica Marija, začeta bez grijeha, mogla je najbliže slušati – tako usko da je Riječ u njoj postala tijelom.
Na nama je da budemo voljni čuti Boga i primiti Riječ
Druga stvar, kada slušamo Riječ, moramo također biti voljni primiti je u tišini. Veliko je otajstvo i paradoks da Riječ progovara u tišini. Zamislite prigušenu tišinu svijeta kada je „Riječ postala tijelom i nastanila se među nama“ (Iv 1,14). Riječ je izrečena, Riječ je postala čovjekom, ali unutar tišine i zaštite utrobe Blažene Majke. U Verbum Domini, Benedikt XVI. piše o potrebi primanja Riječi Božje:
„ … i samo u njoj (šutnji) Riječ može naći prebivalište u nama, kao što se dogodilo u Mariji, koja je istovremeno žena riječi i šutnje. Naše liturgije trebaju promicati ovo autentično slušanje: Verbo crescente, verba deficiunt. [Kad Riječ Božja raste, riječ čovječja se umanjuje.]“ (točka 66)
Marija je slušala Riječ, i zato ju je mogla primiti u utrobu i u srce. Kada mi slušamo Riječ trebamo, također, biti spremni primiti što čujemo. Za Benedikta XVI. ova sposobnost slušanja i primanja Riječi nastaje u liturgiji. U liturgiji mi susrećemo Krista u Riječi i u euharistiji, a ovdje Ga primamo u naše misli i naša srca. Ako je liturgija usredotočena na raspoloženje tišine, i mi ćemo biti sposobni primiti Ga na ispravan način.
Poput Marije, pozvani smo prebirati u srcu svaku riječ koju nam Gospodin uputi
Konačno, trebamo promišljati o Riječi Božjoj u našim srcima. Dva su slučaja u kojima vidimo da je Marija promišljala o Božjoj Riječi. Prvi je pri Navještenju, kada joj Gabrijel prenosi poruku kako će biti Majka Božja: „Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav.“ (Lk 1,29) Marija nije potpuno razumjela anđelovu poruku, ali je u velikoj poniznosti istovremeno bila spremna primiti taj dar od Gospodina.
Drugi slučaj, nakon što se Isus bio izgubio na tri dana i nakon što je pronađen u hramu među učiteljima, čitamo: „A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svome srcu.“ (Lk 2,51) Blažena Djevica Marija promišljala je o riječima svoga Sina kao i o njegovim djelima – kontemplativno prima njegovu Riječ u svoje misli i srce.
Nismo naviknuti razmatrati i prebirati, to nam se čini kao gubitak vremena
U Verbum Domini, Benedikt XVI. piše kako u naše moderno doba nedostaje ovog duha sjećanja. „Naše vrijeme ne promiče sabranost i katkad se stječe dojam da gotovo postoji strah od isključenja, čak i na jedan trenutak, iz sredstava javne komunikacije.” (točka 66). Za razliku od Blažene Marije, mi smo vrlo vezani za trenutke rastresenosti koji nas sprječavaju da slušamo i razmišljamo o Riječi Božjoj. Dakle: „Otkriti središnje mjesto Riječi Božje u životu Crkve, znači također otkriti smisao sabranosti i nutarnjeg mira.“
Kako bismo čuli i primili Božju Riječ, kako bismo mogli promišljati o njoj u našem srcu poput Blažene Majke, moramo naučiti kako se prisjećati. Moramo naučiti kako kontemplativno sjesti s Božjom Riječi ostavljajući po strani naše dnevne obveze i brige. U modernim vremenima to znači ugasiti mobitele, računala i ostale tehnološke uređaje i moliti na mjestu udaljenom od njih. Prisutnost tehnoloških uređaja drži nas podalje od toga da budemo istinski otvoreni Božjoj Riječi zato jer nas oni lako ometu.
Potrebno je naučiti boraviti u tišini s Božjom Riječi
Ako naučimo sjesti u tišini s Božjom Riječi (npr., kroz Lectio Divina), bit ćemo sposobni promišljati što nam Gospodin govori baš kao što je Blažena Djevica Marija činila. I ako smo strpljivi, naučit ćemo kako taj stav prisjećanja i promišljanja zadržati tijekom dana kako bismo bili spremni i voljni čuti Gospodinov glas u svemu što činimo.
Benedikt XVI. zaključuje Verbum Domini podsjećajući na Elizabetine riječi Blaženoj Djevici Mariji:„Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina.“ (Lk 1,45) On komentira ovaj redak govoreći:
„Marija je blažena zato što ima vjeru, zato što je vjerovala, i u toj je vjeri prihvatila u vlastitoj utrobi Riječ Božju da bi je darovala svijetu. Radost primljena od Riječi, sada se može proširiti do svih onih koji u vjeri dopuštaju da ih mijenja Riječ Božja.“
Kada je Marija primila Božju Riječ, nije to učinila samo zbog sebe, već i zbog cijelog svijeta. Marija je postala sredstvo po kojem je svaka osoba primila Božje svjetlo i spasenje. Kada slušamo, primamo i promišljamo o Riječi Gospodnjoj, možemo postati sredstvo po kojem drugi primaju njegovu Riječ i njegovu radost. Preko našeg primanja Riječi mi možemo postati sredstva donošenja Gospodnje radosti ostatku svijeta. Zato, čekajmo u tišini slušajući Božju Riječ kako bismo Ga mogli primiti i donijeti ga ostatku našeg ožalošćenog svijeta, gladnog vječne ljubavi Božje.
Veronica Arntz – Catholic Exchange
Prevela: Katarina Zarinkijević
Foto: Cbdlq – Pixabay
