Biti uvijek u pravu

Nerijetko se zatvorimo samo u svoju spoznaju stvari i ne dopuštamo drugima da prodru unutra. No, možda nas još bolje stvari čekaju kada se otvorimo bližnjem i pokušamo se međusobno razumjeti?

23

Bila je uspješna, za sobom je nizala rezultate, no neki ljudi jednostavno nisu bili slobodni u njenoj blizini.  Ona je znala kako, čak i pod cijenu manipulacije, izvojevati željeni vjerski rezultat. Nisu važna sredstva kojima pridobivamo duše za Boga. No, ni ne sluteći valjda, putem je porazbacala pijune. Porušila neke suputnike koji se nisu mogli nositi s tolikim pritiskom šutnje. To je pripisivala njihovoj slabosti. Ona je uvijek bila u pravu, jer je bila najduže poučena pravilima zajednice i točno je znala što se tu treba raditi.  

Stišćemo li čvrsto svoj komadić spoznaje među prstima, pa ne otvaramo lako šaku?

Često mislimo da imamo pravo. Stisnemo čvrsto svoj komadić spoznaje među prstima i ne otvaramo lako šaku. Ne dopuštamo da ta dogma- po- nama biva rasvijetljena i nekim tuđim pogledom ili, u slučaju vjerskih stvari, svjetlom nauka vjere.

Često, baš možda i dok ovo čitamo, vidimo izoštreno kod drugih problem, kod onih ostalih koji još ne razumiju to što je nama dano i nisu još na našoj razini. Naprotiv, kod nas je sve u redu. Sebe nekako najtoplije odobravamo i sve je logično posloženo u našoj glavi.

A Bog je tako jedan i trojstven istovremeno, tako u Sebi dugačiji, a jednak. I k tome trebamo stremiti. Jedinstvu u različitosti. U različitosti, gledajući se u Kristovoj istini.

Bili su oboje vjernici, ali on je , po njoj, bio priprost, običan, elementaran po pitanju shvaćanja vjere

Ivana i Petar bili su u vezi dvije godine ,kada joj je počelo smetati. Ona je imala razvijenu tu neku duhovnu razinu inteligencije na drugačiji način od njega. Bili su oboje vjernici, ali on je, po njoj, bio priprost, običan, elementaran po pitanju shvaćanja vjere. Za njega je vjera bila svetinja, nešto što je primio od roditelja: izmoliš krunicu dnevno, otiđeš na prvi petak, na ispovijed, pričešćuješ se, ideš redovito na Misu. I što se tu ima filozofirati?

No, Ivana je imala tu potrebu. Filozofirati vjeru i odlaziti često na seminare kako bi produbila svoj odnos s Bogom. I kako bi sama za sebe znala kazati, bila je na višoj razini razumijevanja vjere. A, onda, jednog dana, u braku, je shvatila da Bog od nje želi da napravi prostora u svojem znanju i dopusti njemu da bude vođa obitelji. Ona, mudra i filozofski dubokoumna, da se učini manjom, tišom i otvorenijom prema svom priprostom, Bogu milom, Petru.

Nije više isključivo ona držala kolo na okupu,  glavnu riječ, već prepuštajući se Bogu, dopuštala je  svom mužu da raste, vodeći čitavu obitelj prema Kristu. Smanjujući svoj ego u pećnici ljubavi, on je sada dolazio do izražaja kao muškarac u obitelji i u tom vjerskom smislu.

Zar se Blažena Djevica Marija nametala svetom Josipu, jer je bolje od njega razumjela tajnu Utjelovljenja?

Zar se Blažena Djevica Marija nametala svetom Josipu, jer je bolje od njega razumjela tajnu Utjelovljenja? Ne mogu je takvom zamisliti nikako. Ona je, naprotiv, uzor Božjim ženama u podložnosti Bogu i poštovanju prema svetom Josipu, svom zemaljskom mužu.

Obično najbolje stvari ne budu niti tvoje, niti moje, nego proizvod odustajanja

Ona je bila sto posto sigurna. On je bio sto posto siguran. Ma dvjesto, ako ćeš. Ona je popustila u svome, kako bi njemu dala za pravo. On je omekšao svoje, kako bi njoj oslobodio pobjedu. Oni su, naoko, oboje izgubili, a dobili mnogostruko-jedno novo, zajedničko, a drugačije rješenje. Obično najbolje stvari ne budu niti tvoje, niti moje, nego proizvod odustajanja, brušenja mog i tvog ega, posoljene Božjim blagoslovom odozgor. Budu nove i budu divne, jer su izrasle iz jedinstva dvaju stvorenja otvorenih Bogu, poniznih u prihvaćanju tuđeg mišljenja.

Sebe drugom pokažimo slabijim, otvorimo strogo stisnutu šaku i pustimo blagoslov poniznosti neka poteče

Dopuštamo li drugome da bude u pravu? Jesmo li ikada imali hrabrosti reći: Da, imaš pravo, možda sam trebala malo drugačije. Možda se ispričali? Jesmo li ikada pomislili da mi možemo biti u krivu, a onaj drugi, nama nerazumljivog pogleda na svijet, u nečemu ipak u pravu?

Jesmo li ikada bili dovoljno hrabri, a istovremeno ludi pa sebe drugom pokazali slabijim, otvorili strogo stisnutu šaku i pustili blagoslov poniznosti da ga objasja svjetlost, da ga dotakne tuđa percepcija?

Koliko je takav jedan čin potreban savijanja leđa?

Ili još držimo isključivo svoje pravo, vješto prikrivajući svaku sitnicu, svaku uopće mogućnost da u nečemu nismo nepogrešivi, sigurnim držanjem? Jesmo li kadri sići sa svog trona i priznati: Pogriješio sam. Priznati da nismo bili u pravu i izreći baš ono najteže: Ti si bio u pravu. Možda čak i ne na glas, koliko duboko, duboko sebi.

A kamoli zamoliti za oprost? Koliko je takav jedan čin potreban savijanja leđa da bi se, zajedno s Kristom, prignulo koljeno pred bratom i pitalo za drugu šansu, dodijelilo još jedan put obećanje?

Zašto ne bi popravio štetu učinjenu tvrdoćom srca svoga?

Pitaš me zašto se ponižavati? Zašto uopće spominjati? Nije li potrebno samo to riješiti  sa samim sobom i s Bogom u ispovijedi i zaključiti? Zašto ne? Zašto ne bi popravio štetu učinjenu tvrdoćom srca svoga? Zašto pred bratom ne bi pokazao čin iskrenog pokajanja u stavu poniznosti?

Koliko smo samo kadri od drugih zahtijevati da uđu u naše uske tuš-kabine i ispričaju nam se za svo znano i neznano zlo koje su nam nanijeli, za svaki krivi nauk koji su provodili pred našim očima! A mi? Možemo li mi uopće samo ući u vlastitu tuš-kabinu pod koju, svim silama, uvlačimo bližnje koji su dužnici naši? Ili već na ulasku u taj skučeni prostor za tuširanje drugih po našoj savjesti (smješten pod nekim stubama, prepun paučine, ispijenih šalica kave i tuđih cipela na policama) plašljivo izlazimo i bježimo u normalnu, prostraniju tuš-kabinu za okupati svoje grijehe.

Prvo pogledaj deblo svoje i izvadi ga iz oka svoga pa ćeš onda bolje vidjeti trun u oku brata.

Jer poniznost je zamoliti za oprost, poniznost je na glas priznati da si u krivu, poniznost je uopće ući sam sa sobom u svoju glavu i dopustiti sebi mogućnost da, kao što su svi oko nas u nečemu u krivu, i sami smo sposobni ponekad krivo zaključiti i misliti, zastraniti jer nije nam nikom na Zemlji još dano potpuno spoznanje.

Dragi brate, kada razmišljaš o spoznaji svojoj, ostavi uvijek negdje jedan komadić magle, tj. prostor otvoren u razumu, duši i srcu u kojem nećeš osuđivati bližnjega svoga zbog toga što drukčije razmišlja, nego ćeš pomisliti da možda i on ima neku istinu u svjetlu nauka katoličke Crkve koja je tebi samom spoznajno skrivena. Ostavi u sebi mjesta za te skrivene stvari. Predaj u molitvi, neka ih rasvijetli dragi Bog, ako hoće. Pomisli da nisi savršeno razumno biće, već biće djelomičnog spoznanja.

A jednom, kad umine djelomično, doći će ono potpuno.

Marija Grgić –  Žena vrsna  


Foto: Pexels.com

In this article