Na Nacionalnom molitvenom doručku u Washingtonu, 5. veljače 1994., Majka Terezija odvažila se izreći što joj je na umu i srcu o pravu na život. Donosimo tekst njenog nezaboravnog obraćanja u kojem govori o abortusu koji je najveći rušitelj mira u svijetu.
Na sudnji dan, Isus će reći onima njenu s desna: „Dođite! Uđite u Kraljevstvo! Jer bio sam gladan i nahranili ste me, bio sam žedan i napojili ste me, bio sam bolestan i posjetili ste me.“ Nakon toga, Isus će se osvrnuti onima njemu s lijeva i reći: „Odstupite od mene jer sam bio gladan, a vi me niste nahranili, bio sam žedan i niste mi dali piti, bio sam bolestan, a niste me posjetili.“ Oni će ga upitati: „Kada smo te to vidjeli gladna, žedna ili bolesna, a da ti nismo pomogli?“ Isus će im odgovoriti: „Kad god ste zanemarili nekog od mojih najmanjih, mene ste zanemarili!“
Moliti za mir
Budući da smo se ovdje okupili da bismo zajedno molili, mislim da bi bilo divno kad bismo započeli molitvom koja vrlo dobro izražava što Isus želi da činimo za najmanje. Sveti Franjo Asiški je ispravno razumio ove Isusove riječi i njegov je život vrlo dobro izrečen molitvom. Također, ova me molitva, koju izričemo svaki dan nakon svete Pričesti, uvijek snažno iznenađuje, jer pristaje svakome od nas. I uvijek se pitam, jesu li prije 800 godina, za života svetog Franje, imali iste poteškoće koje i mi danas imamo. Mislim da neki od vas već imaju ovu molitvu mira pa ćemo ju izmoliti zajedno.
Zahvalimo Bogu za priliku koju nam je darovao da možemo doći ovdje i moliti zajedno. Došli smo ovdje posebice moliti za mir, radost i ljubav. Isus je došao donijeti radosnu vijest siromasima. Objavio nam je koja je to radosna vijest rekavši: „Mir vam svoj ostavljam. Mir vam svoj dajem.“ Nije došao dati nam samo mir svijeta koji je puko izbjegavanje međusobnih sukoba. Došao je podariti mir srca koji proizlazi iz pružanja ljubavi – činjenja dobra drugima.
Bog je poslao svog Sina da nas spasi
I Bog je tako ljubio svijet da je dao svog Sina – to je čin darivanja. Bog je darovao Sina Djevici Mariji i što je Ona učinila s Njim? Čim je Isus ušao u Marijin život, Ona istog trena hiti podijeliti radosnu vijest. Čim je došla u dom svoje rođakinje Elizabete, Sveto pismo nam svjedoči da je nerođeno dijete – dijete u Elizabetinoj utrobi – zaigralo od radosti. Još dok je bio u Marijinoj utrobi, Isus je donio mir Ivanu Krstitelju koji je zaigrao od radosti u Elizabetinoj utrobi.
I kao da to nije bilo dovoljno, kao da nije dovoljno što je Bog Sin trebao postati jedan od nas i donijeti mir i radost već u Marijinoj utrobi, Isus je posvjedočio uzvišenost ljubavi umirući na križu. Umro je za tebe i za mene i za gubavca i za čovjeka koji umire od gladi i za golu osobu što leži na ulici, ne samo u Calcutti, već i u Africi i svugdje. Naše sestre služe tim sirotim ljudima u 105 zemalja diljem svijeta. Isus zahtijeva da ljubimo jedni druge kao što On ljubi svakog od nas.
„Ljubite kao što sam ja ljubio vas“
Isus je predao život da bi nas ljubio i poručuje nam da i mi moramo predati što god je potrebno da bismo činili dobro jedni drugima. U Evanđelju Isus vrlo jasno izriče: „Ljubite kao što sam ja ljubio vas!“
Isus je umro na križu jer je to trebao učiniti da bi učinio dobro za nas – da bi nas spasio od naše sebičnosti u grijehu. Predao je sve da bi ispunio Očevu volju pokazujući time da trebamo predati sve da bismo ispunili volju Božju – da ljubimo jedni druge kao što je On ljubio nas. Ako ne želimo predati sve što god je potrebno da bismo činili dobro jedni drugima, grijeh ostaje u nama. Stoga se i mi moramo davati jedni drugima, čak i kad je bolno.
Ljubav je darivati sebe do boli
Nije dovoljno reći: „Volim te, Bože“, moram voljeti i bližnjeg. Sveti Ivan napominje da je lažac tko govori da voli Boga, a ne voli bližnje. Kako možeš voljeti Boga kojeg ne vidiš, ako ne voliš bližnjeg kojeg vidiš, dotičeš, s kojim živiš? Zato je vrlo važno za nas spoznati da ljubav, da bi bila prava, boli. Moramo odlučiti dati što god je potrebno da ne povrijedimo bližnje, štoviše, činiti im dobro! To podrazumijeva pristanak na darivanje do boli. U suprotnom, u meni nema prave ljubavi, već donosim nepravdu, a ne mir, onima koji me okružuju.
Isusa boli ljubav prema nama. Stvoreni smo na Njegovu sliku za uzvišenije stvari – da bismo voljeli i bili voljeni. Moramo se „zaogrnuti Kristom“, kako nam govori Sveto pismo. Stoga smo stvoreni voljeti kao što nas On voli. Isus od sebe čini gladnog, golog, iseljenog, neželjenog, i govori: „Meni to učiniste!“ Na sudnji dan, reći će ovima s desna: „Što god ste učinili najmanjima od ovih, meni ste učinili.“, a reći će i onima s lijeva: „Što god ste propustili učiniti najmanjima od ovih, meni ste propustili učiniti!“
Isus je, umirući na križu, rekao: „Žedan sam!“ Isus je žeđao za našom ljubavi, a tu žeđ pozna svatko, siromah jednako kao i bogataš. Svi žeđamo za ljubavlju drugih, želimo da nas drugi prestanu ranjavati i da nam počnu činiti dobro. To je smisao prave ljubavi, davati sebe do boli.
Budućnost čovječanstva počiva na obitelji
Ne mogu zaboraviti iskustvo posjeta domu u kojeg su sinovi i kćeri jednostavno smjestili svoje stare roditelje i na njih, možda, zaboravili. U tom su domu ti stari ljudi imali sve – dobru prehranu, udoban smještaj, televizore, sve, no svi su gledali u smjeru ulaza. I nisam vidjela nikoga s osmijehom. Okrenula sam se k sestri i upitala: „Zašto svi ti ljudi, usprkos svoj udobnosti ovdje, gledaju prema ulazu? Zašto se ne smiju?“
Stvarno sam navikla na naše nasmijane ljude, čak se i umirući smiješe. A sestra je odgovorila: „Ovako je gotovo svaki dan. Očekuju, nadaju se da će im sin ili kći doći u posjet. Povrijeđeni su jer su zaboravljeni.“ Vidite, ova zanemarenost u ljubavi stvara duhovno siromaštvo. Možda u vlastitoj obitelji imamo nekog tko se osjeća usamljeno, loše, zabrinuto. Jesmo li mi tamo? Jesmo li spremni davati sebe do boli da bismo bili s vlastitom obitelji ili stavljamo vlastiti interes prije svega? To su pitanja koja moramo sebi postaviti, posebice započinjući ovu godinu obitelji. Moramo se podsjetiti da ljubav kreće iz obiteljskog doma i da „budućnost čovječanstva počiva na obitelji“.
Biti prihvaćen u obitelji
Iznenadilo me koliki su mladići i djevojke na Zapadu ovisni o drogama. Pokušala sam saznati zašto. Zašto je tome tako kad oni na Zapadu imaju toliko mnogo više, nego oni na Istoku? A odgovor je bio: „Nemaju nikoga u obitelji tko ih prihvaća“: Naša djeca ovise o nama u svemu – zdravlju, prehrani, sigurnosti, spoznaji i ljubavi prema Bogu. U svemu tome oni nas promatraju s povjerenjem, nadom i očekivanjem. No često su otac i majka toliko zauzeti da nemaju vremena za svoju djecu ili možda nisu niti oženjeni ili su odustali od svoga braka. Stoga njihova djeca odlaze na ulicu i dolaze u doticaj s drogama i drugim porocima. Govorimo o ljubavi djeteta, gdje ljubav i mir moraju počinjati. To su stvari koje lome mir.
Pobačaj je najveći rušitelj mira
No, osjećam da je danas najveći rušitelj mira pobačaj jer je to rat protiv djeteta, izravno ubojstvo nevinog djeteta, ubojstvo koje vrši sama majka. Ako prihvaćamo da majka može ubiti čak i svoje vlastito dijete, kako možemo reći drugim ljudima da se međusobno ne ubijaju? Kako možemo uvjeriti ženu da ne pobaci? Kao i u svemu ostalom, moramo je uvjeriti ljubavlju i podsjetiti sebe da ljubav znači biti spreman davati do boli. Isus je dao čak i život da bi nas ljubio. Pa tako i majci koja razmišlja o pobačaju treba pomoći ljubiti, što znači davati se do boli, do povrede njenih planova ili njenog slobodnog vremena, pomoći joj da cijeni život svog djeteta. Otac djeteta, tko god bio, također se mora davati do boli.
Pobačajem majka ne uči voljeti, već ubija čak i vlastito dijete kako bi riješila svoje probleme. A pobačajem se ocu poručuje da ne treba preuzeti nikakvu odgovornost za dijete koje je donio na svijet. Vjerojatno je da će takav otac i druge žene dovesti u iste nevolje. Stoga pobačaj vodi k novim pobačajima. Svaka zemlja koja prihvaća pobačaj ne uči svoje građane ljubiti, već koristiti svaki oblik nasilja da dobiju što žele. Zato je najveći rušitelj ljubavi i mira pobačaj.
Mnogi ljudi su vrlo, vrlo zabrinuti zbog djece u Indiji, zbog djece u Africi gdje mnoga umiru od gladi, i tako dalje. Mnogi ljudi su također zabrinuti zbog svih oblika nasilja u velikim Sjedinjenim Državama. Ove zabrinutosti su vrlo dobre. No često ti isti ljudi nisu zabrinuti zbog milijuna onih koji su ubijeni namjernom odlukom svojih majki. I to je ono što predstavlja najveće rušenje mira danas – pobačaj koji tako zasljepljuje ljude.
Vratiti dijete u središte svoje brige i zauzetosti
Zbog toga pozivam u Indiji i pozivam svugdje u svijetu – „Vratimo dijete natrag!“ Dijete je Božji dar obitelji. Bogu se svidjelo stvoriti svako dijete na jedinstven način za veće stvari – kako bi volio i bio voljen. U ovoj godini obitelji moramo vratiti dijete u središte svoje brige i zauzetosti. To je jedini način na koji naš svijet može opstati jer su naša djeca jedina nada za budućnost. Kad Bog starije ljude poziva k sebi, samo ih njihova djeca mogu naslijediti.
Što nam Bog govori? Kaže: „Čak i ako majka zaboravi svoje dijete, ja te neću zaboraviti. Urezao sam te u dlan svoje ruke.“ Urezani smo u dlan Njegove ruke; nerođeno dijete je urezano u Božji dlan od začeća i Bog ga poziva da ljubi i da bude ljubljeno, ne samo za ovog života, nego vječno. Bog nas nikad ne može zaboraviti.
Uništavanje ljubavi – najveći problem svijeta
Ispričat ću vam nešto divno. Borimo se protiv pobačaja posvajanjem – brigom za majku i posvojenjem za njeno dijete. Spasili smo tisuće života. Poslali smo poruku klinikama, bolnicama i policijskim postajama: „Molimo vas, ne uništavajte dijete; mi ćemo ga uzeti!“ Uvijek imamo nekoga tko kaže majkama u nevolji: „Dođite, mi ćemo se pobrinuti za vas, naći ćemo dom vašem djetetu.“ Imamo ogroman broj zahtjeva parova koji ne mogu imati djecu – no nikada ne dajem dijete paru koji je učinio nešto zbog čega nemaju dijete. Isus govori: „Tko prima dijete u moje ime, mene prima.“ Posvajanjem djeteta, ti parovi primaju Isusa, dok pobačajem par odbija primiti Isusa.
Molim vas, ne ubijajte dijete. Ja želim dijete. Molim vas, dajte mi dijete. Voljna sam prihvatiti svako dijete koje bi bilo pobačeno i dati ga vjenčanom paru koji će voljeti dijete i kojeg će dijete voljeti. Samo smo domom za djecu u Calcutti spasili preko 3000 djece od pobačaja. Ta djeca su donijela ljubav i radost u svoje posvojiteljske obitelji i odrastaju puni ljubavi i radosti.
Kontracepcija uništava ljubav
Znam da parovi moraju planirati svoje obitelji i za to postoji prirodno planiranje obitelji. Način planiranja obitelji je prirodno planiranje, a ne kontracepcija. Uništavajući moć darivanja života kontracepcijom, muž ili žena čine nešto sami sebi. Kontracepcija skreće pažnju osobe na samog sebe i tako uništava dar ljubavi u njemu ili njoj. U ljubavi, muž i žena moraju usmjeriti pažnju jedno na drugo, kako to biva u prirodnom planiranju obitelji, a ne na sebe kako je to slučaj s kontracepcijom. Nakon što se živa ljubav uništi kontracepcijom, pobačaj slijedi vrlo lako.
Znam da postoje i drugi veliki problemi u svijetu – mnogi supružnici se ne vole dovoljno da bi prakticirali prirodno planiranje obitelji. Ne možemo riješiti sve probleme svijeta, no najveći svjetski problem jest uništavanje ljubavi. A to se događa kad govorimo ljudima da koriste kontracepciju ili vrše pobačaje.
Siromasi nas mogu mnogo naučiti
Siromasi su iznimno veliki ljudi. Mogu nas naučiti brojne divne stvari. Jednom nam je jedna od njih došla zahvaliti što smo ju naučili prirodno planirati obitelji rekla: „Vi koji živite u djevičanstvu, vi ste najbolji učitelji prirodnog planiranja obitelji jer to je upravo samokontrola iz ljubavi jedni prema drugima.“ Riječi ove siromašne osobe su tako istinite. Siromasi možda nemaju što jesti, možda nemaju dom u kojem bi živjeli, no svejedno mogu biti sjajni ljudi kad su duhovno bogati.
Kad pokupim gladnu osobu s ulice, dam joj tanjur riže, komad kruha. No osoba koja je isključena, koja je neželjena, nevoljena, prestrašena, osoba koja je odbačena od društva – to duhovno siromaštvo je mnogo teže nadići. A pobačaj koji često slijedi kontracepciju, dovodi ljude do duhovnog siromaštva, a to je najgore siromaštvo koje se najteže pobjeđuje.
Zahvalna ljubav
Materijalno siromašni mogu biti divni ljudi. Jedne smo večeri izašli i skupili četvero ljudi s ulice. Jedna od njih je bila u užasnom stanju. Rekla sam sestrama da se pobrinu za ostalo troje, a ja ću se pobrinuti za ovu koja je u najgorem stanju. Učinila sam za nju sve što je moja ljubav mogla učiniti. Polegla sam ju u postelju, a ona se prelijepo nasmiješila. Primila me za ruku i rekla samo: „Hvala ti.“ I umrla.
Nisam mogla odoljeti pa sam ispitala svoju savjest pred njom. Pitala sam se: „Što bih rekla na njenom mjestu?“ Moj odgovor je bio jednostavan. Pokušala bih privući malo pažnje na sebe. Rekla bih: „Gladna sam, umirem, hladno mi je, boli me“ ili tako nešto. No ona mi je dala mnogo više – dala mi je zahvalnu ljubav. I umrla je s osmijehom na licu.
Zatim, jednog smo čovjeka skupili iz odvoda, kojeg su crvi napola izjeli, koji je, nakon što smo ga doveli u dom, samo rekao: „Živio sam kao životinja na ulici, ali umrijet ću kao anđeo, voljen i njegovan.“ Zatim je, nakon što smo uklonili sve crve iz njegova tijela, samo rekao: „Sestro, odlazim doma Bogu!“, nakon čega je umro. Bilo je divno vidjeti veličinu tog čovjeka koji je mogao tako govoriti bez da je ikoga osuđivao ili išta uspoređivao. Kao anđeo – to je veličina ljudi koji su duhovno bogati unatoč materijalnom siromaštvu.
Molitelji u srcu svijeta
Mi nismo socijalni radnici. Možda neki ljudi imaju dojam da se bavimo socijalnim radom, no mi moramo biti molitelji u srcu svijeta. Jer moramo donositi Božju prisutnost u vašu obitelj jer obitelj koja moli zajedno, ostaje zajedno. Toliko je mržnje, toliko je jada, a s molitvom, sa žrtvom počinjemo od kuće. Ljubav kreće od kuće i ne radi se o tome koliko činimo, već s koliko ljubavi činimo sve što činimo.
Ako smo molitelji u srcu svijeta punog problema, ti nas problemi ne smiju obeshrabriti. Uvijek nam na pameti mora biti ono što nam Bog poručuje po Svetom pismu: „Čak i kad bi majka zaboravila čedo koje nosi u utrobi – što je nemoguće, no sve kad bi ga zaista zaboravila – ja te neću nikada zaboraviti.“. Zato vam se i obraćam. Pronađite siromahe ovdje, u svom vlastitom domu. Počnite ljubiti od tamo. Budite radosna vijest najprije svojim ukućanima. Upoznajte svoje susjede. Poznajete li ih uopće?
Koje li radosti u dijeljenju…
Doživjela sam iznimno iskustvo ljubavi prema bližnjemu s jednom obitelji Hindusa. Jedan čovjek je došao k nama i rekao: „Majko Terezija, postoji jedna obitelj koja već dugo gladuje. Učinite nešto!“ Ponijela sam nešto riže i smjesta pošla tamo. Vidjela sam djecu očiju zacakljenih od gladi. Ne znam jeste li ikada vidjeli glad. Ja ju stalno srećem. Majka obitelji je uzela rižu koju sam donijela i otišla van. Kad se vratila, upitala sam ju: „Gdje si otišla? Što si radila?“ Odgovorila mi je vrlo jednostavno: „I oni su gladni.“ Ono što me je pogodilo je to što je ona znala da su oni – muslimanska obitelj! Te večeri im nisam donijela još riže jer sam željela da oni Hindusi i muslimani uživaju u radosti dijeljenja.
No tu su bila ta djeca, zračila su radošću, dijeleći radost i mir sa svojom majkom koja je u ljubavi dijelila do boli. Vidite, to je mjesto gdje se započinje ljubiti – u obiteljskom domu.
Primjer ove obitelji pokazuje, Bog nas nikada neće zaboraviti i uvijek postoji nešto što vi i ja možemo učiniti. Možemo čuvati ljubav za Isusa u svojim srcima, dijeleći je sa svima koje susrećemo. Odlučimo – nijedno dijete neće biti neželjeno, nevoljeno, nezbrinuto ili ubijeno i bačeno. Darujmo do boli – s osmijehom.
Darivati sebe s radošću
Zbog toga što toliko govorim o darivanju do boli, jedan me američki profesor upitao: „Jeste li udani?“ Odgovorila sam: „Jesam, i ponekad mi je vrlo teško smiješiti se svom suprugu, Isusu, jer zna biti poprilično zahtjevan – ponekad.“ To je zaista istina. I tu nastupa ljubav – kad je zahtjevno, a svejedno ju darujemo s radošću.
Jedna od meni najzahtjevnijih stvari je putovati po svijetu – uz pozornost medija. Rekla sam Isusu da ako ne dođem u Nebo zbog ničeg drugog, doći ću tamo zahvaljujući svim putovanjima i svoj medijskoj pozornosti jer su me pročistili, posvetili i pripravili za Nebo.
Ako se sjetimo da nas Bog voli i da možemo voljeti druge kako nas Bog voli, tad Amerika može postati znak mira cijelome svijetu. Odavde znak brige za najslabije od najslabijih – nerođeno dijete – mora otići cijelom svijetu. Ako postanete goruće svijetlo pravde i mira u svijetu, zaista ćete biti odani onome za što su se utemeljitelji ove zemlje zalagali! Bog vas blagoslovio!
Majka Terezija (njezin govor) – Catholic News agency
Preveo: M. Ilijević
