Rimski obrednik – Blagoslovi – u svojim Općim prethodnim napomenama pod brojem 19. jasno napominje: Sudjelovanje vjernika bit će djelotvornije ako im se pruži što temeljitija pouka o značenju blagoslova. Stoga neka prezbiteri i služitelji i u samom slavljenju i u propovijedi i katehezi vjernicima objašnjavaju značenje i snagu blagoslova. Vrlo je korisno narod Božji poučiti o pravom značenju obreda i molitava kojima se Crkva služi u blagoslovima, da se u sveto slavlje ne bi nešto uvuklo što bi, zbog praznovjerja ili lakovjernosti, škodilo čistoći vjere. Katekizam Katoličke Crkve (dalje: KKC) citirajući Konstituciju o Svetoj Liturgiji – Sacrosanctum Concilium (dalje: SC) izriče: Sveta Majka Crkva ustanovila je blagoslovine (sakramentale). To su sveti znakovi, nalik sakramentima, kojima se označuje i molitvom Crkve postižu nadasve duhovni učinci. Njima se ljudi pripremaju da prime glavni učinak sakramenata i bivaju posvećene razne zgode života.
Kada zastanemo samo na ova dva citata iz Obrednika i iz Katekizma, točnije iz Konstitucije o Svetoj Liturgiji imamo dovoljno materijala za cjelodnevno, odnosno, cjeloživotno promišljanje.
Blagoslovine nas pripremaju za primanje sakramenata i posvećuju našu svakodnevicu
Ono što bi nam na samom početku trebalo zapeti za oko jest definicija što su to blagoslovine – sakramentali, odnosno blagoslovi, kako mi to svakodnevno nazivamo. Crkva definira: To su sveti znakovi, nalik sakramentima, kojima se označuje i molitvom Crkve postižu nadasve duhovni učinci. Kada sada još jednom pročitamo i možda sebi posvijestimo da su to sveti znakovi, nalik sakramentima, kojima se označuje i molitvom Crkve postiže nadasve duhovni učinak, kao da nam se uključuje savjest i sami sebe propitujemo – jesmo li uvijek i u svakoj situaciji na taj način promatrali blagoslov?
Često se događa da blagoslov bude nešto usputno, nešto što se u žurbi i neshvaćanju drugome podjeljuje ili od drugoga prima, nešto što nije uvijek imalo dostojanstvo svetoga znaka, koji je nalik sakramentu, popraćen molitvom Crkve. Možda upravo zbog tih razloga Crkva traži da se narod Božji pouči pravom značenju obreda i molitava kojima se Crkva služi u blagoslovima, da se u sveto slavlje ne bi nešto uvuklo što bi, zbog praznovjerja ili lakovjernosti, škodilo čistoći vjere.
Dva su vida blagoslova – liturgijski čin i djelovanje svakog kršćanina
Svakako treba razlučiti ono što se odnosi na sveto slavlje, što bi bili blagoslovi obrednika, gdje svaki blagoslov ima točno određeno ustrojstvo, te na taj način nosi sigurnost i čistoću vjere, od svih blagoslova koji nemaju točno određeno ustrojstvo, već su više nalog koji se tiče svakoga kršćanina kako to napominje sv. Pavao: Blagoslivljajte svoje progonitelje, blagoslivljajte, a ne proklinjite (Rim 12,14).
Kako god promatrali blagoslove – bilo kao liturgijski čin, bilo kao djelovanje svakog kršćanina – u oba slučaja možemo smatrati da se radi o svetim znakovima kojima se žele postići nadasve duhovni učinci.
Ukoliko tako prihvaćamo svaki blagoslov te njime želimo postići duhovni učinak, tada bi taj blagoslov trebala pratiti molitva Crkve. To se ne protivi mogućoj svakodnevnoj formulaciji Bog te blagoslovio jer takva formulacija i jest molitva Crkve, zbog čega je važno da taj izgovoreni blagoslov bude ujedno i sveti znak.
Na žalost, danas naši blagoslovi gube značaj svetosti i bivaju izlizani i banalizirani
Na žalost, živimo u vremenu kada naši blagoslovi gube taj značaj svetosti. Bivaju izlizani i banalizirani. Promatrani su u perspektivi promovirajuće duhovnosti, svode se na jačinu ili moćnost formule. Često se mjere količinom snažnih riječi koje više sliče određenom zapovijedanju, nego li poniznoj molbi, kamoli hvali i slavljenju Boga koju prati osjećaj svetosti znaka i molitve Crkve.
Praznovjerje i lakovjernost podosta se hrane i to producira takve molitvene, blagoslovne obrasce po kojima nije dovoljno izreći Bog te blagoslovio prihvaćajući i svetost toga znaka, već blagoslov kao da ovisi o jačini formule ili pak duhovnoj darovitosti vjernika koji blagoslov izriče. Ovdje ne govorimo o blagoslovima Obrednika koji imaju svoje točno tipsko ustrojstvo i određenu formulu te pripadaju službi blagoslivljanja spojenoj s posebnim izvršavanjem Kristova ministerijalnog svećeništva, gdje točno određeno ustrojstvo blagoslivljanja i točno određena formulacija čuvaju čistoću vjere i garantiraju da čitava Crkva stoji iza toga, već govorimo o blagoslovima koji ulaze u ono blagoslivljajte, a ne proklinjite (Rim 12,14), a to se odnosi na svakog kršćanina te za kršćanina znači biti blagoslov, biti sveti znak.
Ključevi pomoću kojih možemo razumijeti blagoslovine
Zbog tih razloga, gledajući očima vjere na red stvorenja kršćanin spoznaje da život i svekolika stvarnost svijeta jesu mjesto njegova posvećenja i rasta u svetosti. Stoga sve što kršćanima služi za život u svijetu i za rast u svetosti, postaje razlog slavljenja i blagoslivljanja Boga. Kristovi učenici, kao baštinici blagoslova u kojem ih Krist ostavlja prije svoga uzašašća k Ocu (Lk 24,53), nastavljaju djelo blagoslivljanja i posvećenja te nastoje i sami biti blagoslov.
Biti blagoslov znači, na prvome mjestu, biti živa hvala Bogu za djelo otkupljenja i za darove njegove dobrote. Obredi blagoslova koje slavimo u Crkvi, zajednici vjernika, imaju zadaću rasvijetliti naš blagoslovni put kroz svijet pozivajući nas na potrebu prepoznavanja traga Božje dobrote u ljudima i u svemu stvorenju. Također, u sve većem zanimanju suvremenog čovjeka za blagoslovne čine i blagoslovljene predmete i znakove ne nazire se uvijek na jasan način želja za životom koji bi bio blagoslov.
Zamjećuje se, naime, da po tim činima i znakovima čovjek pokušava ovladati Božjom milošću i podložiti je svojim vremenitim potrebama i željama. Želi se posjedovati znak koji bi u sebi nosio moć protiv zla. Tako se čovjek odriče svoga poslanja i zadaće da sam bude blagoslov i utječe se znaku ili predmetu koji bi mu trebao podariti blagoslov – u trenutcima kad to čovjek želi. Takvo gospodarenje Božjim milosnim djelovanjem suprotno je duhu evanđeoske vjere.
Trebamo prije svega biti blagoslov jedni drugima
Osim toga, potrebno je shvatiti da blagoslovi kao sveti znakovi nose u sebi otajstvenu dimenziju što pridonosi ispravnom razumijevanju i samom oblikovanju blagoslova, bilo obrednom – službenom (ako ga tako smijemo nazvati) ili pak neobrednom – neslužbenom (vidi prethodnu napomenu).
Blagoslove nikada ne bismo trebati shvaćati kao izdvojeni čin pojedinca koji ima moć nešto blagosloviti. Budući da blagoslovi kao liturgijski čini izviru iz same Crkve, koja je sakrament spasenja, oni nose sakramentalno obilježje. Zanimljivo je da svaki liturgijski čin Crkve završava blagoslovom i blagoslovnim poslanjem zajednice u svijet. Blagoslovni čini koji prate život vjernika jesu odraz blagoslovnoga života koji izvire iz liturgije koja je iskustvo spasenja. Iz toga slijedi da su slavlja blagoslova postaje vjere na kršćanskome blagoslovnom putu.
Ključevi razumijevanja blagoslova
- Prvi ključ: Blagoslov doslovce znači dobro govoriti, blago sloviti – bene dicere – ili filozofski rečeno: blagoslov je potvrda postojanja s ciljem BITI BLAGOSLOV.
- Drugi ključ: Svaki blagoslov istovremeno je zahvala Bogu i Božji blagoslov. (Svaki je blagoslov poglavito zahvala Bogu koji je tvorac i davatelj svakog blagoslova.)
- Treći ključ: Cilj svakog blagoslova je, u konačnici, proslava Boga.
- Četvrti ključ: Blagoslovi obuhvaćaju osobe i stvari i vezani su uz određene životne situacije, npr. blagoslov putnika, đaka, bolesnika, obitelji, novoizabranog vijeća OFS-a… Drugi su blagoslovi dijelovi bogoslužja u slavlju Gospodnjeg otajstva (npr. blagoslov pepela na Pepelnicu) ili se odnose na sakramente (npr. blagoslov prstena).
- Peti ključ: Iako su mnoga blagoslovna slavlja pridržana zaređenim službenicima, svaki je kršćanin krštenjem ovlašten i pozvan blagoslivljati – zahvaljivati Bogu koji je tvorac blagoslova koji ima za cilj proslavu Boga.
- Šesti ključ: Stvari po obredu blagoslova ne trpe nikakvu promjenu u svojoj prirodi i ne događa se materijalizacija blagoslova u blagoslovljenom predmetu kao neka konkretna, gotovo opipljiva moć koja se na neki način prenosi što pokazuje praznovjerno traženje kao posljedicu nepovezanosti s vjerom.
- Sedmi ključ: Blagoslovi i sakramenti znakovi su spasenja – vidljivi znakovi nevidljive milosti – i znakovi očitovanja vjere.
- Osmi ključ: Blagoslivljanje ima smisao i važnost, značenje i učinak za život vjere samo tamo gdje je vjera živa jer bez sakramentalnog izviranja i života blagoslovi kojima se vjernici utječu ostaju bez temelja, otvoreni tumačenjima i značenjima koja ne slijede duh kršćanske vjere.
- Deveti ključ: Blagoslovi koji bi bili lišeni slavljeničkoga ili crkvenoga okvira često priječe mogućnost doživljaja njihove bliskosti sa sakramentalnim životom koji se ne događa izvan Crkve jer se sakramentalni život događa samo unutar Crkve.
- Deseti ključ: Tko god bio slavitelj blagoslova, zaređeni služitelj ili vjernik laik, on uvijek treba imati na umu i očitovati da se ti čini vrše u ime Crkve, u Crkvi, s Crkvom i u korist čitave Crkve čime se otklanja opasnost da se blagoslov svodi samo na gestu škropljenja blagoslovljenom vodom.
- Jedanaesti ključ: Preduvjet blagoslova nije prostor, građevina, neko novo djelo, automobil koji se predaje ljudima na uporabu, nego vjera koja će podsjetiti da taj prostor, građevina, djelo ili automobil postaju put življenja blagoslova.
- Dvanaesti ključ: Ako se slavlje euharistije, koje je punina svakog blagoslova, pokušava upotpuniti raznorodnim blagoslovima onih koji su sudjelovali na euharistiji ili predmeta koji im se predaju, ne pruža li se dojam da se upravo slavljenjem blagoslova želi postići punina milosti? Podređenost slavlja sakramenata, npr. euharistije, činima blagoslova unosi zabunu u shvaćanje Kristove prisutnosti u životu Crkve, npr. euharistiji. Blagoslovi tako postaju pokušaj ovladavanja Božjim milosnim djelovanjem u korist čovjekovih želja i potreba, kao kada vjernik nakon euharistije i završnog misnog blagoslova dolazi po poseban blagoslov, pokazujući tako da ne shvaća euharistiju kao puninu svakog blagoslova kao i služitelj Crkve koji u tome ne vidi zabunu u shvaćanju Kristove prisutnosti u euharistiji.
Blagoslivljajmo bez magijskog pristupa blagoslovljenim predmetima kao spremnicima neke moći
Ovih dvanaest ključeva ili dvanaest apostola, potiču nas da na ispravan način shvaćamo blagoslovine znajući da se može blagoslivljati sve stvoreno, po čemu se proslavlja Boga i što progovara smislom iz vjere. K tome treba naglasiti da bi blagoslivljati trebalo bez magijskog pristupa blagoslovljenim predmetima kao spremnicima neke moći, već blagoslov treba naglašavati darovanost i Božju dobrotu, čime blagoslov dobiva svoje ispravno mjesto i značenje. Jedino se tako neće dogoditi da se nađemo pred čudnim proizvodima i pojavama koje treba blagosloviti, kao nešto što može biti primamljivo i s očekivanjem društvenih i političkih učinaka u višestranoj samodopadnosti, jer blagoslov uvijek zahtjeva mjeru vjere, mjeru Crkve iz koje proizlazi, mjeru vjernika i pravog razumijevanja svakog blagoslova, a to nikada nije neki izdvojeni čin pojedinca koji ima neku posebnu moć nešto blagosloviti ili pak predmeta koji postaje spremnik neke posebne moći.
Naglasak, dakle, treba staviti više na davanje hvale i na divljenje te tako naši blagoslovi postaju protok s izvora koji je sam Krist osvježio blagoslivljajući Boga. Osobito se možemo ugledati na blagoslov našeg serafskog oca Franje koji svojom Pjesmom stvorova daje hvalu Bogu za sva stvorenja i time blagoslivlje sve stvoreno. Neka nam Franjo iz Asiza bude primjer i poticaj da za sve i svakoga dajemo hvalu Bogu i tako sve blagoslivljamo hvaleći Boga te i sami postanemo blagoslov jedni drugima. Zbog toga nas Bog i jest stvorio te jedne drugima kao braću i sestre darovao.
Kaptol OFS/Žena vrsna
Foto: Jordan Cannella
Literatura:
Blagoslovi – Rimski obrednik, Zagreb, 2007., 9-20.
CRNČEVIĆ, Ante – ŠAŠKO, Ivan, Na vrelu liturgije, Zagreb, 2009., 272-284. Katekizam Katoličke crkve, Zagreb, 1994., br. 1667-1690. str. 429-434.
