Ovih ćemo dana započeti s uređivanjem naših domova povodom svetkovine Kristova rođenja. Gotovo je nemoguće zamisliti toplinu božićnog ugođaja bez jaslica i bora. Iako se svi radujemo kada se bor unese u kuću i kada započne slaganje jaslica, možda nam je, ipak, ovo uređivanje postalo rutinski običaj koji se mora obaviti bez razumijevanja dubljeg duhovnog smisla.
Sveti Franjo želio je prenijeti u stvarnost svoje oduševljenje Bogom koji je postao čovjekom
Kada je davne 1223. godine u malom i siromašnom selu Greccio sv. Franjo po prvi put postavio žive jaslice, želio je prenijeti u stvarnost svoje duhovno raspoloženje koje se oduševljavalo istinom da je Bog postao čovjekom. Želio je doživjeti Betlehem sasvim neposredno i tu radost priopćiti svim svojim prijateljima. Franjo je bio očaran činjenicom da je Bog istinski postao „Emanuel“, to jest, „Bog-s-nama“ od kojega nas sada ne dijeli nikakva ograda visočanstva i daljine. Sada možemo bez straha Bogu reći ti i pred njim možemo biti na ti.
Dok slažemo naše jaslice bile one velike ili male, bogato ukrašene ili najjednostavnije, pokušajmo oživjeti našu vjeru i u njima gledati očiti znak Božje ljubavi prema nama. Jaslice nam pokazuju da nam Bog prilazi bez naoružanja jer On ne želi osvajati izvana, nego iznutra, On želi čovjeka obratiti iznutra. Ako išta može pobijediti čovjeka, njegovu slavu, njegovo nasilje, njegovu lakomost, onda je to upravo bespomoćnost djeteta.
Bog bira toplinu jaslica umjesto skupe, veličanstvene palače
Dok uređujemo naše jaslice sjetimo se da Bog za mjesto svoga utjelovljenja među ljudima ne izabire neku lijepo uređenu palaču, nego štalicu – mjesto bijede i siromaštva. Štalica u kojoj je rođen Isus slika je nečistoće i neugodnosti. Štala nikada ne može do kraja biti čista. I kada se očisti, ne može se izbjeći intenzivan neugodan miris. No Bog se želio roditi baš u štalici, a time nam je rekao gdje je mjesto u kojem se želi i u nama roditi. Isusu nije stalo da mu pripravimo ugodnu palaču gdje obično pozivamo prijatelje i poznanike.
On želi ući u našu nutrinu koje se i sami sramimo. Otvoriti Isusu svoju vlastitu štalu jest znak poniznosti. Ta nas poniznost vodi k tome da ono životinjsko područje u nama koje bismo najradije skrili od sebe i ljudi sada otkrijemo Isusu. Isus želi ući u naše instinkte, nagone, vitalnost, spolnost… On želi ući u naše dubine. Želi rasvijetliti naše tame.
Kad ovih dana budemo stavljali poznate figure u jaslice, molimo Boga za milost da poda našim srcima onu jednostavnost koja se prepoznaje u djetetu Gospodina, kao što je to nekoć prepoznao Franjo u Grecciu. Tada će se i nama dogoditi ono što se dogodilo pastirima koji su bili svjedoci prve „svete noći“, a za njih evanđelist Luka govori: „Svi su se vratili kući puni radosti.“
vlč. Domagoj Matošević – Žena vrsna
Foto: Neonbrand – Unsplash
