Nedavni skandali u Crkvi mnoge su ljude ne samo šokirali, nego i dezorijentirali pa i pokolebali u vjeri. Ova situacija hitno traži da sebi pojasnimo, odnosno da se podsjetimo, što je zapravo Crkva. To nam neće smanjiti bol zbog skandala, ali će nam ne samo jasnije pokazati narav te stvarnosti nego i kako se prema njoj odnositi. Najvažnije je ispravno razumjeti odnos božanskoga i ljudskoga u Crkvi. Bez ispravnog shvaćanja toga odnosa bit ćemo u napasti da u Crkvi od ljudi očekujemo previše, a od Boga premalo.
Crkva nije samo na zemlji
Ako Crkvu pokušavamo razumjeti kao jednu samo ljudsku organizaciju, nećemo moći razumjeti skoro ništa iz povijesti i sadašnjosti Crkve. Crkva se bitno razlikuje od bilo koje zemaljske organizacije u puno stvari. Crkva nije zemaljska organizacija već po tome što većina njezinih članova uopće nije na zemlji, većina ih je na nebu, u raju ili u čistilištu. „Vjerujemo u zajedništvo svih Kristovih vjernika, onih koji su na zemlji u putovanju, preminulih koji se čiste te onih koji uživaju nebesko blaženstvo, i da svi ti sačinjavaju jednu Crkvu.” (papa blaženi Pavao VI., Ispovijest vjere naroda Božjega). Ipak, ti koji nisu na zemlji itekako djeluju u ovoj Crkvi na zemlji u kojoj smo sada mi, u putujućoj ili „vojujućoj” Crkvi (lat. Ecclesia militans). To se u Vjerovanju naziva „općinstvo svetih” (lat. communio sanctorum).
Glava Crkve je Isus
Još je neusporedivo važnija razlika u tome da je i Bog dio te Crkve, a ne samo ljudi. Isus se nakon svoga uzašašća na nebo ukazao svetom Pavlu na putu u Damask i upitao ga: „Savle, Savle, zašto me progoniš?” (Dj 9,4). Na Pavlovo pitanje tko je on, Isus odgovara: „Ja sam Isus kojega ti progoniš!” (Dj 9,5). Ali Pavao nije progonio Isusa, nego Crkvu. Ovim riječima, koje se u Djelima apostolskim ponavljaju tri puta, Isus jasno izjednačava Crkvu sa sobom. Isus je glava Crkve: „On je Glava Tijela, Crkve” (Kol 1,18). Ovu istinu sveti Pavao ponavlja na više mjesta u svojim poslanicama. On također tumači da smo mi, članovi Crkve, udovi njegova Tijela, s različitim ulogama i službama u njemu.
Duša Crkve je Duh Sveti
Duh Sveti je duša Crkve. „On rasvjetljuje, oživljuje, štiti i ravna Crkvu, on čisti njezine članove ako se ne usprotive milosti.” (papa blaženi Pavao VI., Ispovijest vjere naroda Božjega). Sveti Toma Akvinski u svome Tumačenju Apostolskog vjerovanja piše: „Kao što vidimo da u čovjeku jest jedna duša i jedno tijelo, a ipak su različiti njegovi udovi, tako je i Katolička Crkva jedno tijelo i ima različite udove. Duša pak koja oživljuje to tijelo jest Duh Sveti.” Sveti Toma tumači da baš zato u Vjerovanju nakon članka o vjeri u Duha Svetoga slijedi članak o vjeri u svetu Katoličku Crkvu.
Tko nas spašava i kako?
Ne spašavaju nas ljudi u Crkvi niti oni to mogu učiniti. Sveto pismo vrlo odlučno kaže: „Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka” (Jr 17,5). Da se čovjek može sam spasiti ili da ga drugi ljudi mogu spasiti, onda ne bi trebalo da Isus dođe na zemlju, da podnese pretešku muku radi našega spasenja. Sveti Petar naglašava da je Isus jedini Spasitelj: „I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.” (Dj 4,12).
Ipak, Bog nas spašava preko ljudi u Crkvi. To se prvenstveno događa putem sakramenata. Sakramenti su plod Isusove muke i smrti, Njegovoga djela koje je jednom zauvijek izvršeno. „Oni su djelotvorni jer u njima djeluje sam Krist: on krsti, on u sakramentima djeluje da udijeli milost koju sakrament označuje.” (Katekizam Katoličke Crkve, u daljnjem tekstu KKC, br. 1127). Zato je trajna istina vjere da sakrament djeluje samim time što je čin izvršen (latinski ex opere operato).
„Kad se koji sakrament slavi u skladu s nakanom Crkve, u njemu i po njemu djeluje moć Krista i njegova Duha, neovisno o osobnoj svetosti službenika. Ipak, plodovi sakramenata ovise i o raspoloženju onoga koji ih prima.” (KKC, 1128). Sveti Toma Akvinski naglašava da „sakrament nije ostvaren pravednošću čovjeka koji ga podjeljuje ili prima, nego Božjom moći.” (Suma teologije, III., 68,8). Zato je sakrament jednako valjan kad ga podjeljuje svećenik koji je svet i kad ga podjeljuje svećenik koji je veliki grešnik. Bez obzira kakav je svećenik, kad on u svetoj misi kaže: „Ovo je Tijelo moje”, tada hostija zaista postaje tijelo Isusovo, ono isto tijelo koje je bilo bičevano u dvoru Pilatovu i koje je bilo raspeto na križu.
Zašto u Crkvi na zemlji stvari mogu krenuti naopako?
Jasno je da u Crkvi na nebu stvari ne mogu krenuti naopako. Tamo se, u raju i u čistilištu, nalaze oni članovi Crkve koji su već spašeni. Iako Bog „hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine” (1 Tim 2,4), iako u Katoličkoj Crkvi postoji „sve blago Bogom objavljene istine i sva sredstva milosti” (Drugi vatikanski koncil, Dekret Unitatis redintegratio, 4), članovi Crkve koji su na zemlji mogu svojom slobodnom voljom odbaciti Božji naum spasenja.
Njima je put spasenja otvoren, ali moraju tim putem ići i na njemu ustrajati. Naveli smo već prije da Duh Sveti „čisti njezine članove ako se ne usprotive milosti.” Bog dopušta da u Crkvi na zemlji budu i zli i dobri. On će razlučiti zle od dobrih, osuditi jedne i nagraditi druge tek na kraju, kad dođe vrijeme suda. Sjetimo se Isusove prispodobe o kukolju i pšenici (Mt 13,24-30 i Mt 13,36-43).
Kako u Crkvi na zemlji stvari krenu naopako?
Svaki čovjek može odbaciti Božju milost i od toga nisu izuzeti ni oni koji su primili najveće darove, najveće milosti i najveću vlast u Crkvi. Da bismo vidjeli kako se to događa, pogledajmo primjer Jude. Judu je Isus izabrao među dvanaestoricu apostola. Juda je činio čuda, kao i svi drugi apostoli. Ipak, Isus za njega kaže: „Tomu bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije.” (Mt 26,24). Kako je Juda nakon svega što je primio postao izdajnik?
Prvi korak bilo je Judino odbacivanje istine vjere u stvarnu Isusovu prisutnost pod prilikama kruha i vina. On je odbacio Isusove riječi: „Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.” (Iv 6,51). Te riječi su tada odbacili i brojni drugi Isusovi učenici (vidi: Iv 6,66), ali Juda nije otišao od Isusa kao oni. On je ostao, a nije vjerovao. Isus je to znao: „Nisam li ja vas dvanaestoricu izabrao? A ipak, jedan je od vas đavao.” (Iv 6,70).
Drugi korak bila je krađa. Juda poziva na brigu o siromasima, ali sveti Ivan njegov postupak ovako tumači: „To ne reče zbog toga što mu bijaše stalo do siromaha, nego što bijaše kradljivac: kako je imao kesu, kradom je uzimao što se u nju stavljalo.” (Iv 12,6). Treći korak je predaja Isusa njegovim neprijateljima da ga razapnu. To je učinio na posebno pokvaren način: „Koga poljubim, taj je, njega uhvatite!” (Mt 26,48).
Kako među crkvenim pastirima prepoznati izdajnika?
Kako prepoznati crkvenog pastira koji se uputio „Judinim putem” da bismo se mogli čuvati od takvih? U tome je ilustrativan primjer Jude. To je onaj pastir koji je napustio vjeru, ali nije napustio službu u Crkvi. On će nam barem neke istine vjere prikazivati krivo ili će ih „preskakati”, neće o njima govoriti. To je onaj pastir koji nastoji iskoristiti svoju službu u Crkvi da dobije neku vremenitu, zemaljsku korist. To je onaj pastir koji teško griješi na način karakterističan za ovaj svijet i često karakterističan posebno za ovo vrijeme. Ovaj opis ne znači da će svi ovakvi ustrajati na zlom putu do kraja života kao Juda, ali znači da će svi oni učiniti veliku štetu u Crkvi i mnoge odvratiti od Boga.
Napustiti Crkvu?
Suočeni sa sablaznima i skandalima hoćemo li doći u napast da napustimo tu zajednicu punu grešnika? Nikako! Treba se sjetiti stare maksime „Izvan Crkve nema spasenja.” Katekizam tu maksimu ovako tumači: „Kako valja shvatiti tu tvrdnju koju su često opetovali crkveni oci? Iskazana pozitivno, znači da svako spasenje dolazi od Krista-Glave po Crkvi koja je njegovo Tijelo […] Jedino je naime Krist Posrednik i put spasenja, prisutan među nama u svome tijelu koje je Crkva; a naglašavajući izričito potrebu vjere i krštenja, on je potvrdio i potrebu Crkve u koju ljudi ulaze po krštenju kao kroz vrata. Zato se ne bi mogli spasiti oni ljudi koji, iako im nije nepoznato da je od Boga po Isusu Kristu Katolička Crkva ustanovljena kao potrebna, ipak ne bi htjeli u nju ili ući ili pak u njoj ostati.” (KKC, 846.)
Što činiti?
Dakle, što trebamo činiti suočavajući se sa sablaznima i skandalima koje izazivaju i oni na visokim položajima u ovoj Crkvi na zemlji? Trebamo se podsjetiti da je Krist glava Crkve.
Trebamo se okrenuti Njemu u sakramentima, posebno u svetoj misi gdje je On stvarno i tjelesno prisutan pod prilikama kruha i vina. Trebamo se često susresti s Njim u sakramentu svete ispovijedi. Trebamo se okrenuti Riječi Božjoj u Svetom pismu. Trebamo upoznavati učenje Crkve u Katekizmu Katoličke Crkve da bismo mogli razlikovati učenje Crkve od mišljenja pojedinaca da ne budemo zavedeni krivim tumačenjima. Trebamo moliti, i osobno i zajednički, posebno za crkvene poglavare i svećenike. Trebamo vršiti pokoru, postom i na druge načine. Trebamo svjedočiti vjeru. Trebamo živjeti i vršiti svoje dužnosti „kako Bog zapovijeda” (kako kaže izreka proširena u našem narodu). To trebamo činiti na mjestu i u sredini gdje nas je On postavio, u obitelji, na poslu, na svakom mjestu.
dr. sc. Ivan Zelić – Žena vrsna
Foto: Sean Ang – Unsplash
