Jesenska kampanja molitvene inicijative 40 dana za život započela je u 28 hrvatskih gradova. Molitelji za nerođene diljem svijeta suočeni su s brojnim napadima, osudama. Govori im se neka se mole u tišini svoga doma ili u crkvama, da ne uznemiravaju žene ispred klinika i bolnica i sprječavaju njihovo pravo na pobačaj. No, brojne žene koje su odustale od pobačaja zahvaljujući moliteljima svjedoče koliko im je bila važna njihova prisutnost pred bolnicama, kako su se u tim trenucima osjećale potpuno same i prisiljene donijeti odluku protiv koje se u nutrini bunilo njihovo biće. Sam pogled na molitelje, na ljubav u njihovim očima, na neosuđivanje, na prihvaćanje, tim su ženama i njihovoj spašenoj djeci mijenjali živote.
Nije ugodno, nije jednostavno, ali je potrebno i uistinu plodonosno stajati pred bolnicama i moliti.
Nacionalni voditelj inicijative Ante Čaljkušić s nama je podijelio neka svoja razmišljanja o ovoj molitvenoj kampanji.
Današnjim ženama nedostaje povjerenja u Boga, ali i svoje muževe
Žene su nositeljice života. Pogledajmo u Djevicu Mariju koja je devet mjeseci u svojoj utrobi nosila Isusa Krista, čuvala ga i branila, bježala u Egipat s Josipom, da bi Isusu sačuvala život, odgajala ga u vjeri i ljubavi. Svaka žena može svoj uzor imati u osobi Djevice Marije. Jer kad žena u utrobi nosi život, može se poistovjetiti sa svime što je proživljavala Djevica Marija, koja je odgovorila „da“ na život, unatoč teškoćama, unatoč strahu od odbačenosti obitelji i bližnjih, iako ni sama nije znala kako će njihov život izgledati.
No imala je potpuno povjerenje u Boga, znala je da On vodi Njezin život i život začetog djeteta. Današnjim ženama nedostaje povjerenja u Boga, ali i povjerenja u svoje muževe. Brinu se kako će podići djecu, kako ih odgojiti, kako prehraniti i često ih taj strah sprječava da kažu „da“ životu. Brinu se hoće li njihova karijera zbog toga trpjeti i još mnoge druge brige. Današnji svijet sa svojim često iskrivljenim nametnutim vrednotama povećava taj strah kod žene, zbunjuje ju i njome manipulira. No trudna žena je upravo u tim trenucima kraljica, trebamo je kao društvo podignuti na pijedestal.
Žene koje mole ispred bolnica snažna su podrška trudnicama u nevolji
Trudnice i žene s djecom koje mole ispred bolnica su jedna velika poruka izgubljenim ženama koje dolaze učiniti pobačaj, jedno veliko ohrabrenje majkama koje su u muci, koje su u problemima, koje trpe užasan pritisak nagovaranja na pobačaj i kojima se on čini kao jedino rješenje. Te moliteljice poručuju ženi u dvojbi – Volimo te, ljubljena si. Možda smo i same prolazile jednaka iskušenja, jednake dvojbe, strah i pritisak.
Žena će se lakše otvoriti ženi. Imam i iskustvo voditeljica inicijative 40 dana za život po hrvatskim gradovima. Ja sam kao muškarac uistinu otvoren i na raspolaganju svim trudnicama koje nam se obrate za pomoć, ali onaj bliski i prisan odnos pun povjerenja one ostvaruju upravo sa ženskim voditeljicama. Tu osjećaju da ih se razumije, da ih se u potpunosti prihvaća i otvaraju se. Važno je da je žena tu za ženu. Zato ćemo mi u budućem savjetovalištu za trudnice imati upravo žene koje su ili i same imale iskustvo namjernog pobačaja ili su jednostavno vjernice koje se žele staviti na raspolaganje trudnicama u njihovoj muci i nevolji.
Djevica Marija je uzor svim ženama i majkama
Koja je to čast, koja je to privilegija biti nositeljicom života! To je nešto uistinu posebno! Katolička Crkva je uzdignula ženu kao Kraljicu neba i zemlje, Kraljicu Svemira. Gospina poniznost, Njezin jednostavni „da“ učinio ju je uzvišenom nad svim ženama. Kad čitamo i molimo lauretanske litanije u kojima se časti Blažena Djevica Marija, vidimo kako je to veličanstveno. A zapravo, bila je ponizna, blaga, strpljiva, ničime se nije željela isticati, otvorena poticajima Duha, u molitvi, u potpunom povjerenju u Boga, gorila je ljubavlju za Boga. Mi je častimo kao Kraljicu, a tu je čast zaslužila upravo spomenutim vrlinama. Koji paradoks. Koja luda Božja logika koju čovjek teško shvaća i prihvaća. No putokaz je tu, jasan je.
Žene koje ipak nisu pobacile neizmjerno su na tome zahvalne
Žene koje su zahvaljujući najprije duhovnoj, ali i materijalnoj podršci molitelja odlučile zadržati život i roditi dijete sada su presretne. Uživaju u ljepoti rođenoga života, u svojoj djeci koja su Božji dar. Naravno da nije uvijek lako, i da ima poteškoća i teških trenutaka. Ali mi smo i dalje tu uz njih, uvijek nam se mogu obratiti i to rado i čine. Na naša događanja neke od njih sada i dolaze, sa svojom spašenom djecom. One ne bi bile tu da ne osjećaju duboku zahvalnost što smo im pomogli sačuvati život njihove djece i rado to svjedoče. Ma ne mi, nismo mi ti koji smo spasili život, Bog je to učinio preko nas. I te žene nam kažu – hvala vam što ste nam materijalno pomogli. Ali ono što nam je najviše značilo je vaša pažnja, blizina i razumijevanje. To je ono što nam je najviše bilo potrebno.
Nije lako stati pred bolnicu i moliti – ali nerođena djeca nas trebaju
Volio bih da svatko pogleda u svoje srce i bude pošten prema sebi. I kaže možda – dobro, nisam dovoljno hrabar da bih se izložio i molio pred bolnicama. Možda je prisutan strah i od otkaza ili izrugivanja i osude bližnjih. Ili je čovjeku jednostavno neugodno pojavljivati se i moliti u javnosti. I to je u redu. Kad priznaš svoju slabost i kažeš Bogu da ne možeš sam, tada Bogu otvaraš prostor djelovanja. I tada Bog odgovara: „Sine moj, kćeri moja, pa naravno da ne možeš sam, bez mene. Zato Ja idem ondje s tobom. Ja te trebam u borbi za duše.“ I da budemo poput onog milosrdnog Samarijanca koji je prošao i vidio čovjeka u nevolji i pomogao mu, a toliki su prošli i nisu učinili ništa.
Kad netko od naših bližnjih završi u bolnici i život mu je ugrožen, ne razmišljamo uopće o satima koje provodimo uz njega u bolnici, u molitvi, kao podrška. I to je normalno i prekrasno. Ali i nerođena djeca su naša braća i sestre. I trebaju našu pomoć i našu molitvu, našu ljubav. Teško je to. Izazovno. Mi nismo još došli do te razine sebedarja. Ali to je proces, to je borba. Koju prolazimo s Bogom. Svaki dan je prilika da me Bog nešto novo nauči o meni, o Sebi, o ljudima oko mene. I treba mu moja otvorenost i spremnost dati se poučavati. I kad jednom prihvatimo da su nerođena djeca naša braća i sestre, tada nas ništa neće sprječavati da se i na ovakav način borimo za njihov život, molitvom ispred bolnica.
Diana Tikvić – Žena Vrsna
Foto: Diana Tikvić
