Došao je taj trenutak: Bog je doveo čovječicu pred čovjeka

čovječicu

Drage moje sestre i još draža braćo u Kristu, evo i davno obećanog nastavka. Vele ljudi: „Strpljen spašen!“

U prethodnim nastavcima promatrali smo malo iz bližeg cijeli taj proces građenja žene, njenih sastojaka i tako smo polako došli do susreta između prvog čovjeka i prve Miss svijeta i nadam se da ste spremni za još jedno čudo.

Ako si spreman/a, prije nego nastaviš čitati reci u sebi: „Hvala ti što sam stvoren/a tako čudesno – na tvoju sliku!“ i onda nastavi s čitanjem.

Zahvaljujući njoj, Adam je izašao iz one bespomoćne tišine

Osobno mi je to veoma fascinantno, kako se čini da Bog od svoga zemljanog lika nešto oduzima, a zapravo mu time daje još više… jer mu daje još više prostora, što je preduvjet svakog rasta, sazrijevanja i napretka.

I evo ga! Došao je taj trenutak. Bog je doveo čovječicu pred čovjeka i zamislite sad ovo: tek sad je čovjek postao Bogu „potpuno“ sličan. Zašto? Jer je tad po prvi put progovorio. Ako bismo trebali dati neku definiciju Boga na osnovu prva dva poglavlja Knjige Postanka, onda je Bog „lik koji stvara svojom riječju“, a čovjek je evo sve do sada šutio ili ga jednostavno nismo mogli čuti. Zahvaljujući njoj, Adam je izašao iz one bespomoćne tišine, progovorio i došao do izražaja.

Adam ne dvoji ni sekunde

Po svoj prilici ovaj tekst o stvaranju napisao je jedan svećenik iz Jeruzalema cca 500 godina prije Krista i u skladu s tim tekst odiše mnogim ritualnim oblicima, ponavljanjima, imitacijama prirode i svijeta, pokazuje važnost odnosa Boga i čovjeka i sl. Unatoč tome pisac nije prikazao Adama kako se moli dok je sam, nego prve riječi izgovara tek kad pokraj sebe ima nekog opipljivog, poput sebe. Dakle, ništa što je Bog najčudesnije stvorio, od riba, neba, gmizavaca, rijeka, planina i sl. nije uspjelo navesti čovjeka da progovori kao jedan pogled na njegovu čovječicu. I da stvar bude još bolja, Adam, uvijek vrlo konkretan u svojim nastojanjima i djelovanju, ne dvoji ni sekunde i bez ikakvih razmatranja i duhovnih obnova sljepljuje se s njom.

Kada Adam vidi čovječicu, shvaća da je smrt samo jedan san iz kojeg ga ona budi

Glagol דבק označava ono „sjedinjenje“ kada se ljudi skupe oko zajedničkog cilja do te mjere da idu zajedno čak i u bitku ili pak ono kada se „bolest prilijepi“ uz tebe. Valja još napomenuti da ovaj glagol nikad ne označava spolni odnos, nego radije povezanost i sjedinjenje koje iz nje proizlazi (v. Post 34,3). Postoji samo jedan uvjet! Da bi se Adam mogao tako sjediniti s Evom (uoči te bitke s vlastitom smrću), mora potpuno עזב (napustiti, zaboraviti) vlastitog oca i majku (temelj dosadašnjeg života). Ovo je pak jedan od Bogu najmrskijih glagola. Na njega se Bog izričito žali kada veli da Ga je Izrael napustio/zaboravio (v. Pnz 28,20), a evo upravo to čovjek mora učiniti vlastitoj obitelji kako bi preživio.

Kada vidi čovječicu, shvaća da je smrt zapravo samo jedan san iz kojeg ga ona budi i zato odvažno skače u jednu novu priču koja evo, unatoč svim usponima i padovima, zagrljajima i izdajama, traje sve do danas!

Upravo zato Ivan & ostala NZ kompanija koriste lik žene kada govore o Uskrsu, ali o tome ćemo jednom drugom zgodom.


Fra Mate Kolak (rimski grobar) – Žena vrsna
Foto: 
Colton SturgeonUnsplash

Avatar
Žena Vrsna

Žena vrsna vrijedi više nego biserje. Srce njena muža bez straha se može u nju pouzdati, ona mu uvijek čini dobro. Vješto i neumorno radi na njivi Gospodnjoj, tražeći i vršeći volju Božju. U njoj nema straha, osim straha Božjega pa se smije svakom novom danu uživajući u plodovima svojih djela.