Vidimo li čovjeka i Isusa u njemu?
Mnogi ljudi imaju problem s davanjem milodara potrebitima koji mole na ulicama i trgovima. Najčešće okreću glavu, ubrzavaju korak, stavljaju maske, skrivajući svoje strahove, nemoći, ljutnje i grijehe. I sama sam bila takva, nesvjesna da su naučeni životni obrasci duboko ukorijenjeni u nama i da oblikuju naše odluke i djelovanja.
Nisam navezana na materijalno, rado dajem i poklanjam, ali u tim trenucima sam svoje okretanje od tih ubogih duša pravdala razmišljanjima da će milostinju koju dobiju vjerojatno potrošiti na piće, kocku ili druge poroke.
Kakvo besmisleno opravdanje!
Ako bih povremeno nekom nešto i udijelila, to bih napravila na brzinu, kao da se sramim ili skrivam od nekoga. Tada još nisam spoznala da je Božji kompas ugrađen u sve nas i da nam služi kao alat za „odgoj“ savjesti. Ako ga poljuljamo grijehom, više nam ne pokazuje pravi Put i Istinu, tada iza neugledne vanjštine duše koja prosi ne vidimo ČOVJEKA niti ISUSA u njemu.
Slika prva
Svake nedjelje od ranog jutra pred župnom crkvom stoji jedan čovjek, pognut, drhtav, oslonjen o štap, ne previše star, ali izmučen turobnim životom i teškim bolestima, patnik i grješnik. U ruci drži malu, plastičnu posudicu očekujući milodar.
Dugo vremena taj mi je ubogi čovjek predstavljao „problem“ jer sam pored njega morala proći, a to mi je bilo tako teško. Ulazeći u crkvu, uvijek bih osjećala njegov pogled koji me pratio. U prvo vrijeme bila sam ljuta jer je u mene unosio neobjašnjiv nemir kojeg se nisam mogla osloboditi. Bez obzira na sabranost i „uronjenost“ u nedjeljno euharistijsko slavlje, ono „nešto“ treperilo je i bivalo u meni. Bila je to borba između dobra i zla, oholosti i poniznosti… Bila je to teška borba jer sam dugo živjela „komforno“ kršćanstvo, živjela „egocentrizam zaogrnut duhovnošću“. Moja oholost je zatajila ČOVJEKA i ISUSA u njemu.
Ako pogledamo rodoslovlje Isusovo, ono krije vrlo važnu poruku za nas. U njemu imamo sliku cijelog ljudskog roda čiji smo i mi dionici. Dio smo povijesti i jedne velike obitelji – čovječanstva, jednako kao što je Isus dio Abrahamove loze.
„Abrahamu se rodi Izak. Izaku se rodi Jakov. Jakovu se rodi Juda….Matanu se rodi Jakov. Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist.“ (Mt 1,1-7)
Na tom rodoslovnom stablu nalaze se pobožni i pravedni ljudi, ali i grješnici – Tamara, Rahaba, Ruta, David…
Bježimo li od tuđe slabosti i grješnosti? Preziremo li druge radi njihovih grijeha? A što je s našim grijesima i slabostima?
Isus nije bježao, okretao glavu niti osuđivao. Rekao je: „Ne dođoh zvati pravednike već grješnike na obraćenje.“
Slika druga
Kada pronađeš Isusa u sebi, pođi i pronađi ga u svom bližnjemu.
(R.H.Benson, „Prijateljstvo Kristovo, Studija o čovještvu Isusa Krista“)
Jedne nedjelje odlučila sam stati pred tog patnika i pogledati ga u oči. Nešto se u meni prelomilo, srušili su se zidovi oholosti, samodopadnosti… I kao što kaže sveti Pavao u drugoj poslanici Korinćanima: „Bog ljubi vesela darivatelja“, a posebno onoga koji daruje sebe jer se tako oslobađa sebičnosti i postaje dionikom pobjede dobra i punine života.
„Dajte i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilato dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti“ (Lk 6,36-38)
Prilazim tom Božjem stvorenju, tom živom raspelu, koji stoji pred vratima hrama i kao da govori: „Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, Crkvu.“ (Kol 1,24)
Snagom vjere, pročišćene Nadom i oblikovane čistom Ljubavlju, u tom drhtavom tijelu oslonjenom o štap napokon vidim ČOVJEKA i ISUSA u njemu. Pitam ga za ime, slušam njegovu životnu priču, njegova veselja i tuge. U njemu više ne vidim grješnika i patnika već Boga živoga, koji kao pravi domaćin stoji na pragu svog doma i dočekuje prijatelje na izvoru žive vode.
Epilog
Nedjelja je… Idem prema crkvi i već izdaleka vidim ČOVJEKA i ISUSA u njemu. Sada smo već pravi prijatelji. Pričamo o proteklom tjednu, smijemo se…
Osjećam mir i spokoj, osjećam tu milost koja je razgrnula sve moje strahove, ljutnje i nemoći, a u misli mi dolaze riječi:
A i mi, dok ih gledamo (patnike, grješnike) i u njima vidimo… duše u kojima je vidljiv raspeti Isus, učimo još jednu lekciju o Isusovu prijateljstvu, možda posljednju koju trebamo naučiti – da onaj koji u svom slavnom i otajstvenom tijelu zahtijeva našu poslušnost, u svom sakramentalnom tijelu naše štovanje…zahtijeva našu blagost i naše suosjećanje.
(R.H.Benson, „Prijateljstvo Kristovo, Studija o čovještvu Isusa Krista“)
Zagledaj se u sebe i svoj život. Koji je tvoj odgovor na pitanje iz naslova?
Sonja Marković – Žena vrsna
Foto: Jackson David – Unsplash
