Čovjek nije stroj – genij Chestertonova oca Browna

Čovjek nije stroj

Jedna od najvećih pogrešaka modernog doba podcjenjivanje je mudrosti koju ima pobožan čovjek ili žena. Ipak, ta se pogreška ponavlja. Religija je, kažu, mit i štaka. Ona je sklonost slaboumnih pristaša bajki koji se protive tvrdim činjenicama „stvarnog života“. Kome trebaju čuda i prispodobe kad imamo iPhone i Amazon?

Istinu se može doseći jedino kroz znanost?

Kažu nam kako je vrijeme da se ostavimo djetinjaste religije. Znanost je naš spasitelj. Koliko li često čujemo o „stranci znanosti“ ili kako je netko „čovjek znanosti“ ili opomenu da „samo trebamo slijediti znanost“ kako bismo došli do nepogrješive istine? Znanost, čini se, ne može lagati. Usred nerješive podijeljenosti i duboko ukorijenjenih praznovjerja kojima je čovječanstvo zaraženo, podsjećaju nas kako nam je najbolji i jedini izlaz znanost. Želite li odgovoriti na pitanje, riješiti kakav problem ili zadovoljiti bilo kakvu potrebu? Onda moramo sastaviti hipotezu, testirati, analizirati te zaključiti. Istina se, kažu, može doseći (sada ili u maglovitoj budućnosti) jedino kroz hladnu proračunatost i dedukciju. Emocije i intuicija, zdravi razum i vjera naporne su i zbunjujuće smetnje koje su ostaci našeg neprosvijetljenog i još nepismenog mozga.

Chesterton ili Holmes?

U svijetu detektivskih priča, ova je perspektiva utjelovljena u liku Sherlocka Holmesa Sira Arthura Conana Doylea. Sherlock je sav u činjenicama. Dokazi uliveni u računalo Holmesova uma nepogrješivo dovode do istine. Kad god Holmes trenutačno zastrani na svom sigurnom putu do istine, čini se da je to zbog emocionalnih „nerazumnosti“ Dr. Watsona ili kojeg drugog od dobronamjernih no očito glupavih likova.
„Istraga je, ili bi trebala biti, precizna znanost“, Holmes bi ispravio Watsona, „i prema njoj bi se trebalo odnositi na isti hladan i neemotivan način. Ti si je pokušao obojiti romanticizmom, što rezultira gotovo istim učinkom kao kad bi pokušao uklopiti ljubavnu priču ili tajno vjenčanje u peti Euklidov poučak.“ Na ovakav prijekor, Watson kima glavom.

Ja ne.

Zato mi se otac Brown G. K. Chestertona više sviđa od Sherlocka Holmesa.

Mudrost ipak leži na nekim drugim dubinama

U ranim godinama 20. stoljeća, G. K. Chesterton napisao je 53 predivne priče čiji je glavni lik otac Brown, katolički svećenik i amaterski detektiv. Inspiracija za ovaj lik bio je otac John O’Connor – prijatelj i irski svećenik ključan i prisutan kod Chestertonova vlastitog obraćenja na katoličanstvo. Kako bi nam predočio mudrost oca O’Connora, Chesterton se prisjetio kako mu se povjerio po pitanju određenog prijedloga koji je namjeravao objaviti „u vezi s nekim prilično gnjusnim društvenim pitanjima razvrata i kriminala.“ Svećenik je zatim privatno i trijezno povukao Chestertona u stranu i poučio ga kako treba postupati. Uvid koji mu je pružio otac O’Connor zapanjio je i oduševio Chestertona. Odakle je potekao njegov savjet? Iz njegova dubokog poznavanja tmine koja prebiva u našoj paloj ljudskoj naravi – iz mudrosti koju je stekao kao svećenik.

Još jedna anegdota o mudrosti oca O’Connora

Chesterton priča priču o tome kako je jednom zatekao oca O’Connora na zabavi u razgovoru s dvojicom „srdačnih i zdravih mladih studenata Cambridgea“:

Razgovor se ubrzo produbio u raspravu o filozofskim i moralnim pitanjima; a kad je svećenik napustio prostoriju, dvojica mu se mladića stanu diviti, govoreći kako je on uistinu izvanredan čovjek i kako se čini da zna mnogo o Palestrini ili baroknoj arhitekturi ili o čemu god da su u tom trenutku razgovarali. Onda nasta neobična tišina i obojica su stajali zamišljeni dok jedan nije odjednom prasnuo: „Ipak, ne čini mi se da je taj način života onaj pravi. Lijepo je cijeniti duhovnu glazbu i sve to kad si sasvim zatvoren u nekoj vrsti klaustra i ne znaš ništa o stvarnom svijetu. No ne čini mi se da je to pravi ideal. Vjerujem u čovjeka koji izlazi u svijet i suočava se sa zlom u njemu, koji zna nešto o opasnostima i svemu tome. Jako je lijepo biti nevin i neznalica, ali mislim da je još bolje ne bojati se znanja.“

Načuvši ovo, Chesterton problijedi:

Meni, koji sam i dalje gotovo drhtao od zapanjujuće praktičnih činjenica na koje me svećenik bio upozorio (po pitanju onog prijedloga koji sam namjeravao objaviti), ovaj je komentar zvučao tako kolosalno i poražavajuće ironično, da sam gotovo prasnuo u glasan i grub smijeh u salonu. Jer znao sam savršeno dobro da, s obzirom na sav solidni sotonizam koji je svećenik poznavao i protiv kojeg je ratovao čitavim svojim životom, ova dvojica gospode s Cambridgea (na svoju sreću) znaju o pravom zlu isto toliko koliko i dvije bebe u istim kolicima.

Čovjek nije znanstveni stroj, u njemu se skriva i ono iracionalno

Chestertonov je otac Brown ponizan i skroman, topao i privlačan. Očito je bistar, načitan i dobro obrazovan. Jasno razmišlja i rasuđuje činjenice. Po ovome je prilično nalik Sherlocku Holmesu. No, za razliku od Sherlocka Holmesa, on se ne boji uhvatiti u koštac s neopipljivim. Ljudi, na koncu, nisu strojevi. Sposobni su činiti divlje stvari, biti mračnog raspoloženja i puni su začuđujućih iracionalnosti. Oni su djeca Božja koju je zarazio Sotona. Zato hladna logika nije dovoljna ni za razumijevanje njih ni njihovih postupaka. Kako biste razumjeli čovjeka, morate i sami biti čovjek i koristiti (uz logiku) ono što kult znanosti prezire: zdravi razum, intuiciju i vjeru. Naša pogrješivost ukazuje nam na pogrješivost drugih.
Iako Holmes koristi isključivo razum i to mu donosi uspjeh u Doyleovim pričama, u stvarnosti bi mu prijetio rizik da će se zakočiti. Chesterton je jednom primijetio da ako „uklonite natprirodno… ostane vam neprirodno.“ Pristupajući punini čovjeka u svoj njegovoj osjećajnosti i kontradiktornosti, otac Brown shvaća da je lakše koristiti razum, ali ostavljajući mjesta za vjeru. Tako čineći može i rješavati zločine i voljeti čovjeka.

Zaista, jedna od najvećih pogrešaka modernog doba podcjenjivanje je mudrosti pobožnog čovjeka ili žene. G. K. Chestertonov otac Brown pokazuje nam i zašto.


Tod Worner – Aleteia
Prevela: Emanuela Matijaca
Foto: Bill OxfordUnsplash

Print Friendly, PDF & Email
Žena Vrsna

Žena vrsna je dragocjena, ali jednostavna - baš kao biserje. Njen sjaj se povećava dok je milosrđe Božje oblikuje u sigurnoj školjci Njegova Presvetog srca. Nije savršena kao Otac, ali svakim danom tome teži. Žena vrsna si ti, ljubljena kćeri Božja, dok nastojiš biti i Marta i Marija u jednoj osobi. Da, čak i onda kada se osjećaš nesposobno, nevrijedno i slabo. Presveta Djevica, jedina vrsna, uvijek ima ispruženu ruku da te povede sa sobom. Hajdemo zajedno, s Marijom do Isusa!