Započeli smo naš niz prikazom navještaja otajstva euharistije u Starome zavjetu, a potom i prikazom ostvarenja euharistije u Novome zavjetu. U današnjem tekstu želim predstaviti gdje smo mi to danas kao Crkva u pogledu na otajstvo euharistije.
Mnogi katolici ne žive otajstva Crkve i ne odražavaju njezinu pravu sliku
Svi govore kako se Crkva nalazi u nekoj vrsti krize, postoji li onda mogućnost kako je ta kriza uzrokovana time što više ne živimo od euharistije? Zasigurno je jedan od glavnih razloga krize nevjera u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji, a vjerujem kako onda iz toga kreće i sve ostalo.
II. vatikanski sabor donio je novi pogled na stanje u Crkvi. Uočeno je kako mnogo ljudi, iako su članovi Crkve, ne odražavaju pravu sliku Crkve jer sami ne žive otajstva Crkve. Stoga je bilo potrebno pokrenuti novi žar u Crkvi za reevangelizacijom katoličkih naroda, ali jednako tako i krenuti u navještaj prema svima ostalima.
Stoga je papa Pavao VI. izdao apostolsko pismo Evangelii nuntiandi kojim je pozvao sve članove na jednu sveopću evangelizaciju kao služenje cijeloj zajednici. U istome dokumentu Pavao VI. poziva na otkrivanje važnosti evangelizacije kao poslanja koje vodi do sakramenata.
Ističe kako se ponekad može činiti kako se evangelizacija i sakramentalizacija suprotstavljaju, ali to se ne smije događati. Navještaj evanđelja mora pratiti kateheza o sakramentima kako bi ih vjernici primali s punom sviješću, a ne pasivno. Iako nigdje ne spominje izričito euharistiju, shvaćamo kako potreba za cjelovitim navještajem evanđelja obuhvaća također i navještaj o euharistiji.
Nova evangelizacija usmjerena je i prema katolicima, ne samo prema nevjernicima
Nova evangelizacija usmjerena je na sve, ali kao što smo rekli, na poseban je način usmjerena na one kojima su već poznata neka otajstva vjere, bilo da su samo kršteni ili su u nekome trenutku odlučili otići od Crkve. Pritom, ona nije odvojiva od misionarskog poziva Ad Gentes jer je ona na neki način upravo iz tog misionarskog žara proizašla. Tako čitamo u dekretu Ad Gentes kako je prva služba svećenika euharistija, jer se po njoj usavršava Crkva, a onda iz euharistijskog žara za ujedinjenjem cijeloga Tijela treba poći prema nekršćanskim narodima.
Iako je ovdje riječ o svećenicima koji trebaju krenuti prema nekršćanskim narodima, nemoguće je odvojiti poziv na evangelizaciju upravo od tog euharistijskog žara za ujedinjenjem cijeloga Tijela. Tako se Kristov čin predanja za čitav svijet, a zatim i njegov nalog učenicima o naviještanju evanđelja, međusobno prožimaju i čine neodvojivu cjelinu. Zato Crkva može izjaviti u dogmatskoj konstituciji Lumen Gentium:
„Sudjelujući u euharistijskoj žrtvi, koja je izvor i vrhunac svega kršćanskog života, oni (vjernici i kler) prinose Bogu božansku Žrtvu i same sebe s njome: tako svi, bilo prinosom bilo svetom pričešću, ispunjaju svoju zadaću u liturgijskom činu, ne svi jednako, nego svaki na svoj način. Nadalje, okrijepljeni Kristovim tijelom na svetome zboru, oni na konkretan način pokazuju jedinstvo Božjega naroda, koje se ovim najuzvišenijim sakramentom prikladno označuje i čudesno ostvaruje.“
Iz ovih riječi vidimo kako i kler i laici sudjeluju u euharistijskoj žrtvi koja je izvor svega djelovanja pa tako i nove evangelizacije. Stoga je razumljiva potreba Crkve, na osobit način Pavla VI., da potakne sve članove Crkve na evangelizaciju kako bi iznova otkrili ljepotu življenja vjere koju su nam predali sveti oci.
Kršćanska zajednica ne može napredovati ako nije utemeljena u euharistiji
U svojoj enciklici Ecclesia de Eucharistia sv. Ivan Pavao II. najprije se poziva na dokumente II. vatikanskoga sabora, a potom i na biblijsku predaju kako bi pokazao da je Crkva zaista rođena iz pashalnog otajstva. Ističe nadalje kako Crkva danas čini ono isto što je Krist učinio u dvorani Posljednje večere, ali jednako tako i učenici kao što nam to donose Djela apostolska. Dok promatra uređenje pojedinih župa kojima nedostaje redovna pastoralna skrb svećenika, papa ističe važnost podsjećanja kako ni jedna kršćanska zajednica ne može napredovati, niti se izgrađivati ako nije utemeljena u euharistiji.
Iako je ovo pisano prije skoro 20 godina, aktualno je i danas. Posljednja previranja u crkvenoj stvarnosti oko zaređenja oženjenih muškaraca te uvođenja žena u službu đakona i svećenika, govore nam o jednoj potrebi naroda, ali jednako tako kao da nude instant rješenje za misionarska područja. Ako bismo se vodili ovim papinim načelom o tome kako svaka zajednica raste i postoji samo po euharistiji, onda se moramo zapitati kolike su te zajednice koje imaju prisutnoga svećenika, ali zapravo ne žive od euharistije? Moramo se zapitati kolike su to zloupotrebe liturgijskih slavlja za vlastite promocije pojedinaca umjesto da su proslava Božjih spasenjskih djela?
Euharistija učvršćuje i usavršava zajedništvo
U istome dokumentu papa ističe kako euharistija ne može biti polazište zajedništva, nego ona pretpostavlja već postojeće zajedništvo koje se onda preko euharistije učvršćuje i usavršava, stoga ona mora biti slavljena unutar zajednice. Iako se uvijek slavi unutar određene zajednice, euharistija nikada nije slavlje samo te zajednice, nego cijele Crkve. Iz tog dubokog osjećaja eklezijalnosti može proizaći onaj navedeni euharistijski žar za evangelizacijom koji smo spominjali nekoliko odlomaka prije. Ukoliko smo zaista okrijepljeni Kristovim tijelom i njegovom krvlju, onda nemamo drugoga izbora nego poći po svem svijetu i navijestiti evanđelje svemu stvorenju. Taj osjećaj pripadnosti jednoj Crkvi, ali i pripadnosti istome cilju na koji nas Krist poziva ostvaruje se samo po euharistiji kako to ističu crkveni dokumenti.
Samo trećina katolika vjeruje u stvarnu prisutnost Krista u euharistiji
2019. godine provedeno je jedno istraživanje među katolicima u SAD-u koje je otkrilo kako samo 31% katolika vjeruje u stvarnu Kristovu prisutnost pod prilikama kruha i vina. Ostalih 69% vjernika izjasnilo se kako vjeruju samo u simboličnu prisutnost Krista, ali ne i stvarnu. U istraživanju je dokazano kako velika većina onih koji vjeruju samo u simboličnu prisutnost Krista u euharistiji, njih 43%, smatra kako je to učenje Crkve.
Ovo istraživanje dokazuje kako smo nakon 1200 godina ponovno u istome sukobu iz 9. st. o stvarnoj ili simboličnoj Kristovoj prisutnosti. Nakon toliko stoljeća nauka i svega što je izneseno od strane Crkve, današnji vjernici u SAD-u ne vjeruju u stvarnu Kristovu prisutnost. Za to najprije treba potražiti razloge u pretežno protestantskom okruženju u kojemu žive i odrastaju, ali potom razloge treba potražiti i među svećenicima kojima su povjereni te u vrsti kateheze koju primaju, a o kojoj će poslije biti riječi. Iako je istraživanje provedeno samo na teritoriju SAD-a, ne možemo ne primijetiti sličnu pojavu i u Europi, ali i Hrvatskoj. Naše okruženje još uvijek je katoličko pa se o tome ne raspravlja previše, ali kada bismo proveli slično istraživanje, vjerujem da bi nas rezultati iznenadili.
Promatrajući situaciju Crkve u SAD-u možemo shvatiti bojazan Pavla VI. o evangelizaciji i sakramentalizaciji koje nisu popraćene dovoljnom katehezom. Stoga je već Benedikt XVI. u svojoj enciklici Sacramentum caritatis napomenuo važnost kateheze koja bi vjernike upućivala u istine vjere. Tako se preporučuje kateheza u svjetlu spasenjskih događaja, kateheza koja bi objasnila smisao znakova i simbola koji su prisutni u različitim obredima. Posljednji, ali ne manje važan vid kateheze, je onaj koji će istaknuti povezanost obreda i kršćanskoga života.
Mnogi vjernici ne poznaju nauk o euharistiji
Ukoliko će evangelizatori iz svih struktura Crkve živjeti od euharistije, onda neće moći bježati od navještaja koji će polaziti od euharistije i vraćati se prema euharistiji. Iz navedenog istraživanja u SAD-u očito je kako mnogi vjernici uopće ne poznaju nauk o euharistiji. Ne poznaju njegove biblijske korijene, ne poznaju njegov povijesni razvoj, ali najmanje od svega poznaju njegovo ostvarenje u konkretnome životu. Krist je trajno prisutan u svojoj Crkvi i ako njegovi vjernici ne žive od onoga što On daje kao hranu, kako zajednica može živjeti? Sve manji broj katolika u Zapadnome svijetu upućuje nas na nedostatak euharistijskoga života na svim razinama Crkve. Ukoliko pristupimo evangelizaciji samo na doktrinarni način s mnoštvom informacija, izgubit ćemo osobu koja traži živoga Boga. To ne znači kako ćemo prepustiti osobu samo skupu njezinih osjećaja, bez prikladne kateheze u pravo vrijeme, ali moramo joj dopustiti susret sa živim Gospodinom.
Iz svega prikazanog nema druge mogućnosti nego zaključiti s cijelim Učiteljstvom kako Crkva zaista živi od euharistije. Euharistija je njezin izvor, ali i hrana za daljnji put i djelovanje. U euharistiji Crkva slavi ona otkupiteljska djela koja je Bog jednom u povijesti učinio, a danas po rukama pastira ostvaruje u životu svakoga čovjeka. Iščekujući konačni slavni Kristov dolazak imamo mogućnost svakoga dana doživjeti njegov dolazak u euharistiji. Iz tog vlastitoga susreta s Gospodinom, s iskustvom njegove ljubavi prema pojedincu, Crkva je pozvana izaći iz svojih prostora i poći u svijet, prema svakome čovjeku kako bi mu tu ljubav navijestila. Život s Kristom ne ostavlja ni jednoga čovjeka ravnodušnim, a još manje ga smije ostaviti nepokretnim. Iz Pavlova primjera susreta s Uskrslim možemo samo primijetiti kako Crkva ne smije zaboraviti svoje misijsko poslanje koje ima, a koje proizlazi iz živoga susreta s Gospodinom.
fra Vinko Brković – Žena vrsna
Foto: Grant Whitty – Unsplash
