Demon bluda – majka svih zločina, nereda i laži

Rajko Bundalo razotkriva kako demon bluda prilazi duši izvanjski kroz tjelesne nagone, osjećaje i misli ali i kako može duhovno mlitavome svijetu počiniti tako mnogo zla.

86

Prepun je život promjena: mira i nemira, sreće i nesreće, radosti i žalosti, ljubavi i straha.
Ta nas iskustva pripravljaju na donošenje konačne odluke kome ćemo na svome svršetku izranjenu dušu predati.
Isti čovjek, a tako različite životne okolnosti smjenjuju se i u nama i okolo nas.
I tako je to gdje god čovjek živi, kamo god pođe i gdje god se nastani.

Sve nam je kao Božje sunce nad nama i tjelesna sjena što neumorno za nama se vuče. Nakon blaženoga sna, još dok nema ludila u glavi, do podneva se ona postupno smanjuje da u podne sva stane pod petu.

No, što se sunce više približava svome zalasku, a naša slabost u požudi stane izmišljati ludosti kojih nema i koje nam ne trebaju, opet ona ispod pete izlazi pa rastući postaje sve veća. A kad sunce zađe, diže se i nad nas i nad cijeli kraj, tako da tu nema više ni ljudskog obličja niti ičeg uz nas što je pod sunčevim sjajem vrvjelo životom.

U duhovnoj sferi naša duša doživljava slične promjene. I tamo nam se nudi duhovno svjetlo i duhovni mrak. Odnosno unutrašnje iskustvo i dobra i zla.

Zašto tako mora biti?

Na pitanje: „Zašto tako mora biti?“, ovu tajnu može razjasniti jedino dar slobodne volje. Po njoj čovjek može iskusiti tako korjenito suprotstavljene stvarnosti pa donijeti zrelu odluku o sebi (nevidljivom iznutra) pred (nevidljivim) Stvoriteljem u sebi i to u samom središtu svega njegovoga vidljivoga i nevidljivoga svijeta, kojim nam je obilato ispunjena i vanjština i nutrina naše jave i našega sna.

Može htjeti biti čovjek (Božji stvor) ili biti nečovjek koji, progoneći Boga, sam sebe uzaludno stvara i spašava pa tek pred grobom shvaća da je gubitnik. Da je, umjesto zdrave hrane što je daje Bog, za doručak jeo laž, za ručak nasilje, a za večeru smrt. Htio on to ili ne htio, kod posljednjeg daha morat će i samom sebi priznati kako mu se vječna duša nije nasitila od tog „svoga jela“ naspram Božjeg dara koji čeka nove naraštaje.

Kraće rečeno, može izabrati vjeru ili nevjeru. Trećeg puta za čovjeka nema, jer su pred njim samo dvije vječne stvarnosti, od kojih će samo jedna njemu pripasti; ona čiji put je ovdje izabrao.

Kad je Bog tako dobar, zašto na svijetu mora biti tako mnogo zla i nevolja u ljudskom životu?

Na pitanje: „Kad je Bog tako dobar, zašto na svijetu mora biti tako mnogo zla i nevolja u ljudskom životu.“, dolazi mi ova spoznaja.

Samo kušnje dižu dušu iz mlitave tjelesnosti na nebesko duhovno ratište, u nemirno gibanje osobnoga i društvenog života, odnosno u sukobe raznih nadahnuća. Prema osobnoj procjeni svatko odlučuje koje mu je nadahnuće korisnije i draže. To će mu se na svršetku dati.

Zato kušnje nisu samo životna drama osamljenog pojedinca, nego i životna drama svakog naraštaja ljudskog roda pa na koncu i raspleta sveukupne njegove povijesti, kad pojave se sučelice Krist i Antikrist, koji već se primaknuo svom globalnom vrhu.

Što se osobne odluke tiče – pred trajnim izazovom: „Biti ili ne biti?!“ – sva se ta zbivanja mogu svesti na najdublji unutrašnji uzdah: „Kako biti pa pri tom opstati? Ne nakratko, nego zauvijek; jer vječnu dušu ništa manje od tog neće zadovoljiti.“

Predati se vjerom, ufanjem i ljubavlju nevidljivome Bogu, svome Stvoritelju, o čijoj svemoći i dobroti postojano svjedoče sklad i ljepota svega na zemlji i gore na nebu. Ili biti sebi netko kao Bog, darovatelj i spasitelj života. A znaš da nisi Bog i da će svima to uskoro biti očito.

Ova bitka za duhovnu prevlast nad slobodnom voljom ne započinje na životnoj periferiji, na nekom usputnom i prolaznom događaju, nego na samom izvoru života koji Božjoj ljubavi pripada. Dakle, u samoj srži rađanja i rasta, odgoja i širenja društvenih krugova od braka i obitelji do krajnjih dosega svog naroda i svoga čovječanstva.

Demon bluda

Unatoč blaženoj Božjoj ljubavi, u kojoj se s najvećim veseljem slavi svaki ulazak u brak uz redovitu želju i blagoslov još nerođenog potomstva, pred izazovom slobodne volje, spolnost neminovno postaje prvo i posljednje ratište u svijetu. Naspram Duha Svetog, Životvorca, drugog branitelja braka i obitelji – odnosno svete Crkve koja iz nje potječe, pojavljuje se demon bluda kao protivnik i kao majka svih zločina, nereda i laži.

Gdje je djevičanstvo i bračna čistoća, tu on nema moći nikakve. Život braka i obitelji tu se odvija u najvećem skladu unutrašnje milosti i mira, makar izvanjski izgledalo da cijelu zemlju oganj proždire.

Ali gdje se blud prijevarom uspije uvući, kao prvo i posljednje – tu nema Boga ni svete vjere ni opstanka ni ljudskog života.

Kao nevidljivi protivnik vjere u nevidljivoga Boga, u vidljivoj spolnosti koja služi samo Stvoritelju (zbog toga je stvorena), protiv Božjeg čednog i moralnog stida, demon bluda suprotstavlja bestidne perverzije spolnog sotonizma; lažnu ljubav bez začeća protiv životvorne Božje ljubavi, krajnju drskost protiv svete čednosti i vlastito prokletstvo protiv svakog Božjeg blagoslova. Njegovi se podanici čak otvoreno ponose sotonom i spremni su mu u svemu služiti. Za svaki zločin oni u laži nađu opravdanje.

On je na Golgoti protiv čiste Djevice i nevinog Božjeg djeteta na sva usta svojih opsjednutih onako bestidno i bezumno urlao: „Raspni ga! Raspni!“, a tražio razbojnika da ga Pilat oslobodi. On to čini i danas kad pred licem svih naroda – opet na usta svih koje je opsjeo (takozvane društvene većine) – bestidno i drsko zahtijeva protiv Božje nejačadi pravo na abortus i protiv svete čednosti pravo na sve perverzije u kojima se ljudsko biće ne može začeti. Čak ni tijelom, a kamo li duhom. Tolika mu je mržnja na čovjeka.

Pod stijegom i batinom svjetske seksualne revolucije u krvavom zagrljaju terorizma i antiterorizma

Milošću Božjom prema svima koji vjeruju, njega nam je ovdje raskrinkati. I privesti k Svjetlu – životnome svjetlu! – one koji lutaju u mraku ubojitog i bestidnog humanizma čijim zabludama se uzaludno vjekovima ponosi nevjera i čiji pakleni zadah danas guši sve narode na svijetu.

„Sloboda, bratstvo, jednakost“, „Rad, obitelj, domovina“, „Proleteri svih zemalja, ujedinite se“, „Nacional-socijalistička teorija nad-čovjeka i više rase“„Internacional-socijalističko obećanje svijetle budućnosti kroz permanentnu revoluciju“, demokratska klaonica cijelog čovječanstva pod izlikom ljudskih prava i sloboda, a pod stijegom i batinom svjetske seksualne revolucije u krvavom zagrljaju terorizma i antiterorizma, do kraja su razotkrili pravu narav humanizma i onoga koji iza njega stoji; od početka kao Kristov protivnik, progonitelja kršćanske bogoljubne vjere i čovjekoljubnog obiteljskog morala.

Prispjelo je vrijeme da se sasvim raskrinka i blud. Jer blud i djevičanstvo u nepomirljivoj suprotnosti još samo malo u povijesti stoje. A onda slijedi najavljeni rasplet.

Ubojstvom će vlastite djece „planirati obitelj“

Kako prvom tako i svakom kasnije bračnom paru, muškarcu i ženi, koji su stvaranjem predviđeni da budu jedno tijelo, Bog dubinskim zovom srca govori: „Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite.“ (Post 1,28)

U svojoj spolnoj zrelosti i muška i ženska nevinost se u tom smislu jasno očituje i snagom Duha Svetoga nenasilno međusobno privlači, poštuje i čuva pa plahom rukom čedne stidljivosti tek na kraju svojim tijelom bliže primiče.

Ta privlačnost ne osvaja nikoga, nego sama sebe drugoj duši rado daruje i strpljivo čeka prihvaćanje. U suzama je ona krotka i ponizna, a u svojoj nadi neumorna. Svega vijeka njoj će vjernost biti neupitna. Veseli se svome potomstvu. Jer Duh Gospodnji tom blagošću u njoj djeluje.

Toj očitoj istini među nevinima kroz sva vremena ne treba dokaza.

No, među onima koji su i začeti i rođeni u grijehu pa se i sami već od malena grijehu predaju, nije tako. Među njima duša dušu zavodi na grijeh, lukavo je osvaja i seksualno troši sve do neke nove prilike, kada će je obeščašćenu ostaviti da započne neki novi lov. Potomstvu se ona ne veseli. Po rastavi ni obvezujući dio uzdržavanja mu ne želi plaćati. Čak i prije, dok su u braku spriječit će mu rado i začeće. Ubojstvom će vlastite djece (kako veli) „planirati obitelj“.

Ni toj istini ne treba dokaza, jer je u ovom (prema Svetom pismu) posljednjem vremenu očitija negoli ikad prije.

Po izvanjskom obličju, govoru i proizvodnom radu to su isti ljudi, a po nutrini srca bitno različiti. Tako i na svjetskoj društvenoj razini suprotstavljenim svjetonazorima svatko svome taboru pripada pa, osim obiteljske, među njima se i globalna bitka nastavlja. Nadljudska ih snaga razdjeljuje. U jednima je Duh Sveti, a u drugima sotona. Po namjerama i plodovima ti duhovi se bitno razlikuju. Stvoritelj i Uništitelj ni u čemu nisu podudarni. Među njima nema pomirenja, jer je nebeska bitka među duhovima završena prije nego što je bio stvoren čovjek. No, radi neopozivoga dara slobodne volje, ovdje su nam (u vremenu prije vječnosti) dostupna oba nadahnuća.

Sve što je naumio, sotona ne može postići dok mu ljudi ne povjeruju, zato što se duša samo vjerom može osvojiti

Dok god je u Bogu, nitko od izvanjskih se u nju ne može uvući. Može ju zvati da iziđe iz Boga i razmotri neku drugu (naizgled poželjniju) ponudu. Ili barem da pristane na kakav razgovor u kojem će otvoriti srce. Jedino se vjerom ona sama otvara i u povjerenju predaje do srži.

Zato sotona započinje borbu kao zavodnik, kao naizgled prisniji i djelotvorniji prijatelj od Boga, kao darovatelj konkretnije ljubavi, a zapravo prikrivenog zla. Zavodništvom omamljenu dušu pokušava navesti da, stupanjem u neposluh Bogu, odbaci nad sobom i njegovu zaštitničku vlast, koju nam je Božja ljubav dala da, vršeći svete zapovijedi, sami sobom mudro upravljamo i čuvamo sva blaženstva takvoga života. Tek kad dušu navede da grijehom odbaci taj duhovni obrambeni štit od njegovih otrovnih strjelica, a pod njim i nepresušni izvor svemogućih Božjih blagoslova, svako zlo mu nad njom tek tad može uspjeti.

On duši prilazi izvanjski kroz tjelesne nagone, osjećaje i misli. Ali i kroz opsjednute bludnike i bludnice što ih ljudi istinito nazivaju zavodnicima i zavodnicama. Kao ljudi, nisu takvi stvoreni, već su grijehom takvi postali. Zbog toga je u njima snaga demonska i zato mogu u duhovno mlitavome svijetu tako mnoga počiniti zla.

Po unutrašnjim tjelesnim porivima, osjećajima i mislima i izvanjskim susretima s opsjednutim vragovima (prije svega bludom), a koji se svijetom kreću u oba spolna vida, svaka se duša svakodnevno susreće sa sotonom i njegovim po lažima zaslađenim otrovom. No, snagom zdrave savjesti, pri takvim se susretima uvijek u njoj javlja nemir, uzbuđenje, izazov i strah. Po tome ih osjećaju savjesna duša lako prepoznaje. Zato ih ne gleda izravno u oči već što prije nekom kratkom Božjom istinom prekida s njima svaki razgovor.

Namjera i plan sotone

Samo mlake i mlitave duše bez otpora postaju mu plijen. A one koje bdiju u Bogu po molitvi, postu, pokori i žrtvi (prije svega obostrano euharistijskoj; Kristovoj i svojoj) ne uspijeva navesti na grijeh. Pa ako li ih i obori, ne uspijeva ih zadržati u grijehu. U kajanju sav taj prijezir svijeta i surovu porugu, poput Krista, smjerno podnose. Dok god slave Ime Isusovo, sotona ih taštom slavom ucijeniti ne može. Svi opsjednuti protiv takvih viču izdaleka, jer demoni, što ispred svetih moraju bježati, odvlače ih za sobom u bijesne čopore, da riječ svoga spasa ne čuju pa se ne oslobode. Ali sveti mole i za takve kao za sebe, jer su dio istog ljudskog roda. Ni u kome oni ništa ljudsko ne daju sotoni.

No, zloduh i nadalje poput ričućega lava nasrće na duše ne bi li bilo kada bilo koga požderao, kako kaže sveti Petar, apostol.

Naspram onako lijepog, poželjnog i svemogućeg Božjeg poziva i dara na stvaranje čovječanstva kroz brak i obitelj, nad ljudskom spolnošću sotona ima ovakvu namjeru i plan:

  • Stalo mu je da, pristankom na grijeh, zavedene duše pogaze smisao i zavjet Božje ljubavi pa im takvom nesrećom, kad odbiju Duha Svetoga, doživotno razjedini srca. Naime, samo ljubav Duha Svetoga doživotno srca sjedinjuje i ulijeva u njih vječnu vjernost Presvetoga Trojstva. Jednodušnu vjernost ni na kratko, a kamo li doživotno, sam po sebi čovjek nikad neće moći postići. Zato u braku vjerničke duše s nevjernikom nigdje nema vjernosti, radosti ni mira, jer nevjernik po zlom nadahnuću redovito muči vjernu dušu. Ne načelno već praktično vjernu. On liturgiju, svetu krunicu, molitvu, crkvenu milostinju, post i pokoru ne može podnijeti pa ni u razgovoru bilo koju Božju riječ. Duša mu se u tim prilikama raspada od bijesa. U najblažem vidu zatomljenog demonskoga gnjeva bježi iz kuće i napušta crkvu pa odlazi na piće.
  • Stalo mu je da uništi u njima oba roditeljstva pa im dane obrne u ispade sebičnoga bijesa, bezumlja i strasti, čime će im razoriti obitelj.
  • Stalo mu je da takvim bračnim i obiteljskim užasom odbačenu djecu zatvori u očaj, beznađe i sram pa ih lakše prisiljava na ovisničko robovanje svim prilikama osvetničkog zla; da ih što ranije prometne u poklonike paklene naslade, koji uživaju u svim porocima sve do samouništenja, da što prije i posljednji privid zemaljskoga raja sličan paklu postane.
  • Stalo mu je da se Božja djeca iz tako razorenih brakova i obitelji okupljaju u vražje čopore pa se, poput Kajina i Abela, do svršetka svijeta međusobno tuku, ubijaju, mrze i progone na svim razinama društvenosti od braka i obitelji do globalne propasti cijelog čovječanstva. Kao što to svjedoči strašna slutnja i golema tjeskoba svih naroda u iščekivanju Trećeg svjetskog rata.

Evolucija i revolucija – ruganje Božjem stvaranju

Rugajući se Božjem stvaranju, izmislio je evoluciju. A onda rugajući se onima koji su po logici te evolucije tobože postali od majmuna, to jest odbacili dobrog Stvoritelja, rugajući se njihovoj propasti, izmislio im je revoluciju da što više ljudske krvi proliju pa unište i čitav svoj svijet.

„Permanentna revolucija“ (što je tako prozvaše marksisti), koja već od vremena krvavo strastvene Pariške komune javno bjesni i oružje gomila protiv Krista i njegovih kršćanskih (prije svega europskih) naroda, nije tako nova niti je došla iz hladnokrvnih mozgova nekih naizgled racionalnih idealista, začetnika i poklonika racionalizma naspram Božje objave, zaluđenih ideologijama o nekom novom idealnom društvu.

Ona se začela već u prvome Bogu nevjernome braku. I prvi put je prolila ljudsku krv po zavidnom srcu i nasilnoj ruci prvog opsjednutog čovjeka na svijetu, u kojega je ušao sotona već u utrobi njegove bludom okaljane majke. Njoj je bila draža spolna perverzija od bogobojaznoga prihvaćanja svete Riječi, koju joj je objavio muž. Riječi, koja ju je stvorila, uvela u brak i odredila smisao da svome mužu bude „pomoć kao što je sam“  – pomoć u svetoj službi začeća, trudnoće, rađanja, dojenja i odgoja svetog Božjeg potomstva. Kao majci čovječanstva, dobri Bog joj je pripravio sva blaženstva svoje vječne ljubavi i mira. Ali ona nije tako htjela. Draži joj je bio izazov.

Revolucija se lažno predstavlja kao borba za blagostanje svih ljudi i pravednije ljudske odnose. Svoja obećanja nikad nigdje nije ispunila, nego gura čovječanstvo u sve veću bijedu pa bez prestanka proizvodi i kapilarne i globalne sukobe, što je krajnji oblik nepravde.

Revolucija je nastala kao duhovna pobuna protiv djevičanstva Isusove majke i božanske žrtve našeg otkupljenja koja se ostvaruje u svetoj Crkvi. Ona je rođena iz bluda odmetničkog humanizma. Dosljedna svom demonskom podrijetlu, ona uporno razara brakove. Zbog nje se međusobno mrze i ubijaju muževi i žene, roditelji i djeca, rodovi i narodi. Na svršetku svog povijesnoga hoda, ona okuplja i vodi u rat, protiv Krista i svih njegovih svetih, svu bludničku svjetinu na svijetu uz otpadnike iz redova i Staroga i Novog Izraela. Svi su oni predvođeni Antikristom, Sotoninim sinom, koji je rođen iz mlijeka i krvi velike bludnice (svjetske seksualne revolucije) uz potporu svih demonskih sljedbi staroga i novoga poganskoga vijeka.

Potrebno je da propadne svijet da bi sveti bili utješeni

Harmagedon (usp. Otk 16,16) – to je ovaj povijesni trenutak. Ovo vrijeme je ona biblijska „Dolina Odluke“ (Jl 4,14) u koju su se slili svi narodi, „jer je velika zloća njihova“ (Jl 4,13). Okupili su se ovdje, odnosno sada, da stupe u najveći i posljednji rat, što ga međusobno vode duhovi, a ne ljudi, iako se čini drukčije. U tom ratu nitko od ljudi neće biti pobjednik. Ljudi će se u njemu razvrstati na dvije duhovno nepomirljive strane, vječno pobjedničku i vječno poraženu o čemu će odlučiti uskrsnuli Krist.

No to slijepe strasti pozemljara ne razumiju, a svetima je sve jasno pa su zato strpljivi u patnji.

Potrebno je da propadne svijet da bi sveti bili utješeni. Potrebno je da dođe novo nebo i nova zemlja da bi sva ova opačina i zloća pokvarenih duhova i ljudi iz prelijepog svemira zauvijek nestala.


Rajko Bundalo – Žena vrsna
Foto: Luke Braswell – Unsplash

Pročitajte i druga razmišljanja Rajka Bundala:

Print Friendly, PDF & Email
In this article