Robert i Nada – roditelji desetero djece o životu u Gospinoj školi

Robert i Nada

Krenimo ispočetka. Kako je izgledala vaša priča prije braka?

Nada: Rođena sam u Berlinu. Dolazim iz tradicionalne katoličke obitelji i bilo mi je jako stalo ići nedjeljom na misu, iako mi je tamo znalo biti i dosadno. Kao djevojka sam živjela svjetovnim načinom života. Promjene su kod mene nastupile obraćenjem moga tate. U životu ga nisam vidjela da je pustio suzu do trenutka kada se vratio s hodočašća iz Međugorja.  

Kada sam vidjela kako se on mijenja, poželjela sam i ja vidjeti to Međugorje i rekla mu to. On me tada pitao jesam li ja spremna pripremiti se za Međugorje. Mislila sam tada: „Ma jesam, nemam što izgubiti.“. Krenuli smo tu večer zajedno moliti večernju molitvu fra Slavka Barbarića i već tu prvu noć, tijekom molitve, došla mi je misao: „Sve što si do sada radila, nema smisla.“ Upravo tada sam bila u najgoroj fazi svog života. Samo su bili važni izlasci i izlasci, samo da subota dođe.

Tada je uslijedio poticaj na svetu ispovijed i ispovjedila sam sve što sam radila kako ne treba. Onda se uskoro javila želja obratiti sve oko sebe. Dugo me to držalo. Neki su mislili da sam luda, jer sam samo pričala o tome kako je ovo sve besmisleno i da postoji nešto puno dublje. Uslijedio je zatim razgovor s Robertom kad sam mu rekla da moramo živjeti u čistoći. On je to prihvatio i to mi je bio znak da će Bog i na njega kad-tad djelovati. No, zatim se kod mene pojavila nova sumnja: „Možda sam ja za časne.“. Robert je točno znao što želi, da želi brak sa mnom i obitelj, pa smo išli na Kaptol kod fra Ivana Matića i zavjetovali smo se dodatno na godinu dana čistoće. Ubrzo nakon toga bilo mi je jasno da sam i ja za brak.

Roberte, nije ti bio problem kad je ona odjednom rekla da želi živjeti čistoću?

Robert: Bio mi je problem, ali znao sam da ju volim i vidio sam se s njom u braku. Oduvijek sam sebe vidio kao obiteljskog čovjeka. Kad je ona rekla da želi živjeti čistoću, to me potaknulo na prvo razmišljanje o Bogu. Ona to hoće raditi zbog Boga, pa sam ja rekao: „Idem isprobati to što ona traži od mene.“ i to je na neki način bilo moje prvo „Da“ Bogu. Uskoro smo počeli i zajedno moliti.

Općenito, naše životne odluke nisu donesene na temelju iskustava drugih ljudi, nisu donesene na temelju knjiga i znanosti, nego su donesene po unutarnjem osjećaju kojeg dobijemo u molitvi od Boga. Uvijek smo se toga držali – za svaku odluku smo molili i tražili odgovor. Kad bismo ga dobili, toga smo se onda i držali.

Znači vi ste strpljivi.

Robert: Ne, ja definitivno nisam strpljiv, ali čekam, ako treba, dok ne saznam što Bog od mene traži.

I onda je došlo vjenčanje pa jedno dijete za drugim?

Nada: Da, a to sve nije bilo planirano. Nakon prvog djeteta, htjeli smo odmah drugo pa treće i tako redom. Kod nas nema razlike od dvije godine među djecom. Sve se događalo spontano, ali i po našoj volji i otvorenosti. Često se dogodilo da smo za stolom, svi su tu, a meni netko fali. Nisam u životu ništa planirala, ali Bog mi je sve dao. Bavim se kozmetikom, radim ono što volim, mogu raditi kad hoću, mogu biti s djecom. Sve me to ispunjava. U životu nam se sve posložilo.

Opišite nam jedan vaš dan.

Nada: U 4:30 se budimo i molimo do 6:45. Oko 7 budimo djecu, spremamo ih i Robert školarce vozi u školu. U 8:00 nam dolazi teta koja ostaje doma s manjom djecom i brine o njima, skuha i posprema, a mi idemo na posao. Vraćamo se oko 16 sati, kada teta ide doma. Družimo se s djecom, pogledamo im zadaće. U zimsko doba oko 18 sati počinje večera, pa zatim zajednička večernja molitva i idemo polako prema pripremi za spavanje. Oko 20 sati je već tišina. Manji zaspu oko 21 sat, veći oko 22, a mi idemo leći oko 22:30.

Imaš neuobičajen posao za majku desetero djece.

Nada: Da, vodim studio za nokte i trepavice. Imam cure koje tamo rade, a ja sam fleksibilna. Robert i ja radimo zajedno. On vodi veleprodaju materijala. Kad smo se upoznali, Robert je bio konobar, a ja sam radila u kozmetičkom salonu. Nakon obraćenja on je vidio kako je teško biti pošten u tom poslu pa je predložio da počnemo raditi nešto zajedno i tako smo krenuli u samostalni posao. Robert je dosta posvećen i organiziranju raznih hodočašća u Međugorje, a vodi i udrugu Kup Karmel.

Kako se nosite s dječjom odjećom, u smislu količine rublja?

Ma super. Odjeće dosta dobijemo, a Bog nam je posložio i sedam cura za redom (smijeh). Ne kompliciramo sebi život peglanjem, točnim pravilima slaganja i sl. Posložiš, staviš, učiš djecu usput. Nekad je dobro, nekad nije. Sve je jednostavnije nego što se sa strane čini. Netko može misliti: „Vau, deset djece!“. Ali djeca su nam dolazila jedno po jedno, tako smo se i mi prilagođavali i učili. I što se tiče rublja, i što se tiče kuhanja i sl.

Što najčešće kuhaš? Imate li malih izbirljivaca i kako se s njima nosite?

Najčešće je juha i onda još nešto. Ni tu ne kompliciramo, niti hodamo sa žlicom za djetetom. Milost je imati puno djece zato što, kad ti jednostavno sve ne stižeš, oni se često zbog toga brže osamostaljuju.

Imaju li djeca svoja zaduženja?

Zaduženja imaju, ali nemamo onih napisanih tablica. Puno puta smo to mislili napraviti. Da bi to u praksi funkcioniralo, mislim da bih trebala biti stalno doma i pratiti to. Ono što kod nas funkcionira jest uloga anđela, a to je kad starije dijete pomaže mlađemu. Ono u što smo sigurni: „Ne želimo postati robovi sistemu i zadovoljavanju forme.“ S dvoje, troje djece su nas kruta pravila „ubila“. Sad nam je puno bolje, jednostavno – živimo, a često praktična rješenja za neke situacije dobijemo u molitvi.

Navedite nam neki primjer rješenja koji je bio plod molitve.

Ima mnoštvo primjera. Evo jedan s početka našeg zajedničkog posla. Mučilo nas je (ne)izdavanje računa jer je u našoj državi puno toga posloženo kao da se pretpostavlja da varaš državu. Onda smo molili devetnicu i nakon toga otvorili Riječ Božju. Pisalo je: „Dajte Bogu Božje, caru carevo“. Nije moglo biti jasnije. I zbilja, poslujemo tako da izdamo svaki račun, svi su nam djelatnici prijavljeni, teta čuvalica je prijavljena, plaću isplaćujemo prvog u mjesecu. Puno puta ne bi zadnji dan u mjesecu bilo dovoljno novca. Tada bismo rekli: „Bože, Ti znaš i Ti misli“. I On stvarno zna i misli: plaća nikada nije kasnila. A neki noviji primjer ploda molitve je recimo ideja kako presložiti ormar.

Neki ljudi s dvoje, troje djece misle da su dosegnuli svoj plafon što se tiče fizičkih i psihičkih mogućnosti. S druge strane, često kad susrećem veće obitelji, puno toga se čini lakše i jednostavnije. Kako je vama bilo kad ste imali dvoje, troje djece?

Razlika je, imali smo više vremena, sve se onda vrti oko te djece jer ti je fokus stalno na njima. Djeca su tada i zahtjevnija. Međutim, kako je došlo 4., 5., 6. itd… lakše je, djeca se sama zaigraju. Već smo naveli kako su samostalniji, pomažu jedni drugima i sl.

U našem vremenu vlada određena „epidemija“ izvanškolskih aktivnosti. Kako je to kod vas?

Nismo opterećeni formom i time da svi moraju ići na neku aktivnost, jezik, instrument i sl. Shvatili smo da kad mase počinju o nečemu govoriti, treba to preispitati. Trend je da svi moraju ići na ovo i ono, voziti tamo i ovamo i tako se polako postane robom. Čemu? Živimo u kući, naša djeca su stalno vani. Na izvanškolske aktivnosti idu samo oni koji pokažu interes za nešto. Npr. Ivan ide u likovnu grupu jer zbilja ima interes i talent i već je nacrtao sve crteže za novu igru koju pripremamo.

Kako je nastala igra „Na putu s Marijom, Majkom Isusovom“?

Robert: Na temelju Gospine poruke koja nas poziva da stavimo Bibliju u centar naše obitelji, da ju čitamo i da molimo. Razmišljao sam o Gospinim putovanjima, kud je ona to sve putovala i gdje nas sve želi dovesti. To je, naravno, Raj. Tako mi se polako u glavi složila igra kako na zanimljiv način djeci približiti Bibliju i duhovne poruke. Ova igra je dobra za odvojiti obitelj od televizije i slično, okupiti obitelj i provesti sat vremena zajedno. A, na kraju to nije ništa drugo, nego sat vremena molitve.

Vaš novi pothvat je sada već popularna plišana Gospa.

Gospa je isto na neki način odgovor na dječje potrebe. Dok su mali – sličice jedu, kipići su tvrdi, a plišane igračke su dobre. Naša su djeca često dobivala plišane životinje. Tražili smo onda postoje li plišane igračke Gospe i nismo našli. Bilo nam je čudno da se toga nitko nije sjetio. Dugo smo razmišljali o plišanoj Gospi, zatim smo šest mjeseci radili na toj ideji, da to sve bude kako treba. I evo je. Gospa je našla put do dječjih srdaca.

Neki su mediji prenijeli da iza Gospe slijedi plišani sveti Josip. Mi pak priželjkujemo cijelu „četu“ plišanih svetaca.

To su izjave novinara. Za ovo zbilja treba puno, puno vremena i truda, a i novaca. Naš plan je bio ako bismo išli na novu plišanu igračku da to bude anđeo. Vidjet ćemo. Imali smo i nekih negativnih komentara, sablažnjenih vjernika. No, ako mi katolici možemo imati Gospu od gipsa, plastike i sl., ne vidimo problem u tome da na ovaj način približimo Gospu djeci i djecu Gospi.

Vratimo se još malo na vašu molitvu. Meni još odzvanja ono ustajanje u 4:30 sati. Kako se uspijete dignuti? Što molite tih dva i pol sata ujutro i kako izgleda vaša večernja molitva s djecom?

Robert: Prvi dio jutarnje molitve su posvetne molitve i molitve zahvale. Zatim molimo ružarij krunice na Gospine nakane, čitamo sveto Pismo i izmolimo časoslov. Kroz dan, često u autu, molimo krunice na neke druge nakane. Večernju molitvu s djecom prilagođavamo Crkvenom vremenu, dakle različito je kroz došašće, korizmu i sl., no uvijek je tu prisutna molitva, Biblija i Gospine poruke. Trudimo se prilagoditi ju djeci. Traje 15-tak min. Zna biti uistinu lijepo, a zna biti kaotično, zna nekad  biti kao da su se svi vragovi tad skupili kod nas, ali ne posustajemo. Važna je ustrajnost.  

Nada: Što se tiče ranog ustajanja, imali smo sve veću potrebu za molitvom, a u danu to ne možeš „ugurati“, a da ne ispaštaju redovne aktivnosti. Robert je počeo prvi i ja sam bila malo ljubomorna kako je bio onda vedar tijekom dana. Onda sam mu se pridružila. Sad to traje već nekih 3-4 godine. Zbilja je divno i nije teško jer nam je molitva radost, pravi susret s Gospodinom. Znam ponekad biti umorna u trudnoći ili tijekom vremena dojenja, tada isto ustanem, izmolim dio, pa kažem Gospodinu da idem još malo leći.

Ima li pobune među djecom, što ako ne žele moliti?

Ima. Naša najstarija Marija sada ne želi dolaziti na večernju molitvu. Ispočetka smo primoravali, tjerali, ali sada više ne. Sad ih učimo da smo mi za njih u duhovnom smislu odgovorni do krizme. Mi im u tom periodu dajemo sve. Crkva naša kaže da smo s krizmom punoljetni i na određeni način postaje svatko odgovoran za sebe. Na nama je našoj djeci biti primjer. Bog nam daje slobodu, pa se i mi trebamo truditi živjeti u slobodi i tako i djecu odgajati. To je teška škola, škola povjerenja.

Sjetimo se i naše priče s početka. Mi smo isto lutali, ali ipak smo imali temelje i imali smo ljude koji su molili za nas i Bog nas je doveo do Istine. Znači, mi za našu Mariju i svako naše dijete stalno molimo, ali ne želimo ju siliti. Dok su djeca pod našim krovom, imamo pravo reći „Ne“ za nešto, npr. „Ne u disko“ i sl., ali ne možemo im govoriti: „Moraš“. Ponavljamo, to je škola povjerenja u Boga. Bog nas kroz djecu najviše odgaja. Svojoj djeci ne želimo biti prepreka, nego putokaz. Putokaz je samo onaj koji pokazuje, mi pokazujemo prvenstveno svojim primjerom.

Je li i ovo vaše razmišljanje došlo s iskustvom?

Nada: Da, to je bio put sazrijevanja. Moram priznati, jako bolan put. Tu mi je Bog pokazao i koliko sam ja krivo ovisna o njoj. Sve svoje nastojanje opravdavaš riječima: „Ja želim samo dobro, ja sad znam bolje…“. Bog nas je stvorio slobodne i tu slobodu valja poštivati i kod djece, naročito kad dođu u godine kada mogu i trebaju donositi neke odluke sami. Znači, na meni jest razgovarati i objašnjavati, ali ne i prisiljavati.

Robert: Bog i po ovakvim situacijama kuša našu vjeru. Vjerujem li da će On izvesti sve na dobro? Ja Mu vjerujem.

Kako izgleda vaše zajedničko vrijeme, vrijeme samo za vas dvoje?

Mi smo stalno zajedno, jedino nam fali da odemo sami negdje na tjedan dana (smijeh). U obitelji je najvažnije da muž i žena jedno drugom budu prioritet, najvažniji. Jedino su oni zajedno do smrti, djeca odu. Djeca tako najviše i primaju, kad su mama i tata jedno.


Nakon razgovora, čiji sam sažetak ovdje prenijela, uslijedila je večera kod Rukavina, a zatim zajednička večernja molitva. Obzirom da je bio listopad, Gospin mjesec, molili smo krunicu, otpjevali dvije pjesme, jedno dijete je pročitalo ulomak iz Svetoga Pisma, a drugo Gospinu poruku. Onda su uslijedile „litanije“ njihovim osobnim svecima (koje izvuku na početku godine i kojima se utječu tijekom te godine) te anđelima čuvarima kojima su dali imena.

Sveti Ivane Krstitelju s anđelom Marijom, moli za nas, čuvaj i zaštiti tatu.
Sveta Katarina Aleksandrijska s anđelom Davidom, moli za nas, čuvaj i zaštiti mamu.

…i tako se redom molilo za Mariju, Ivana, Magdalenu, Klaru, Anu, Rebeku, Noemi, Juditu, Esteru i Petra.

Nas se jako dojmilo, a vjerujem da će bar nekima od vas ovo biti inspiracija za produbljivanje odnosa s našim zagovornicima na nebu.

Društvenu igru Na putu s Marijom, Majkom Isusovom i plišanu Gospu možete nabaviti u Verbumovim knjižarama.

[envira-gallery id=”8243″]

Maja Tenšek – Žena Vrsna
Foto: Obiteljske slike – Žena vrsna