U tijeku je ugodno druženje s prijateljima – sa svom djecom, naravno – uz kavu i slasticu. Taman smo se zanijeli u razgovor. Odjednom, malena kćer naših prijatelja koja još ne govori, ali se trudi, a svi je pratimo s pažnjom i pokušavamo razumjeti, mome suprugu pokaže da sjedne (baš je doveo dijete iz kupaonice) na mjesto gdje je sjedio i podiže svoju ručicu na čelo. Gestu slijedi riječ koju ja ne razumijem isprva, ali onda shvaćam, a njeni roditelji potvrđuju: „U ime Oca…”. Malena klima glavom i osmjehom nas pohvaljuje, pošto smo shvatili što želi reći: predlaže da molimo.
Mala Ana se sjeća kako smo još prije par mjeseci pri zajedničkim susretima i to sa svom djecom – molili krunicu. Nedostaje joj to. Misli da bismo mogli opet. Bilo joj je lijepo tada. Mi smo joj bili ljepši tada i nekako joj se to uklapa u naš sretan osmjeh – kao da bi nas molitva upotpunila – i nas i ovo naše druženje.
Dijete nas je podsjetilo na ljepotu i važnost zajedničke molitve
U prvi mah – ma zašto bismo? Nije ni siječanj za „zlatnu krunicu”, svibanj ni listopad za ovu „običnu” – pa, zašto bismo molili? Nemamo neki osobit povod, nitko nije strašno bolestan ili u velikoj nevolji, pa ne moramo samo „kruničariti”! Ipak, pošto mi je sjela u krilo, kažem joj da ćemo se pomoliti – skupa se svi križamo, izmolimo „Zdravo Marijo” i „Slava Ocu”, uz pratnju njenih „riječi” izmolili smo Molitvu anđelu čuvaru i još par onih ljupkih, dječjih molitvica koje nas sjećaju na djetinjstvo i ulijevaju neku toplu sigurnost, ma koliko problema ili strahova imali i nevezano za broj prstiju koji pokazujemo ili broj bora koje skrivamo kad nas pitaju za godine…
Često se ističe važnost zajedničke molitve, posebno obiteljske molitve. Ako je i kad je molitva naša hrana i potreba i kad je Bog zbilja dio svakog trena naših života, možemo li ga izostaviti u našim običnim poslijepodnevnim druženjima, malim ili velikim slavljima, dubokim razgovorima ili tek lakim razgovorom o novostima među prijateljima, obitelji ili u svijetu? Ana misli da ne – ona smatra svojom dječjom pameću da je lijepo to što mi pričamo, smijemo se, gledamo jedni druge u oči i to što i njih djecu uključujemo u naše razgovore slušajući što nam žele recitirati, pjevati ili plesati, ali upravo je pokazala (a to nije prvi put!) da misli da smo malo zapostavili Nekoga koga svi volimo, štujemo i katkad čak i svjedočimo što nam On znači.
Njeno čisto srce je u među nas hrabro dovelo Boga
Samo je njeno čisto srce u naše „katoličko društvo” hrabro dovelo Boga među nas svojom ručicom, kojom nas je posjela i ponukala moliti…
Pomislimo li katkad sami od sebe, sjedeći s prijateljem ili prijateljima – barem s onima s kojima dijelimo Vjeru, Nadu i Ljubav – kako bi se sada lijepo bilo pomoliti za sve to o čemu smo pričali, za sve ljude koje smo spomenuli, za sve planove koje smo možda skupa napravili i odluke za život nakon povjerljivog razgovora donijeli? Jesmo li to ikad predložili? Ne samo u stilu „Molit ću za tebe!”, „Sutra ću misu prikazati za to…” ili „Hajdemo postiti jedan dan u tjednu za našu prijateljicu – da izađe iz te strašne krize…”, što je naravno i lijepo i dobro i kršćanski.
Nekad je važno odmah, pred ljudima i cijelim svijetom, pokazati da tako vjerujemo našem Gospodinu da će nas ovoga trena, baš nas dvoje ili troje, okupljene u Njegovo Ime, uslišati nakon svega par riječi molitve za drugoga, za brata u potrebi… Da prepoznajemo važnost zajedničke molitve. Možemo nakon molitve nastaviti i „običan razgovor” – Bog je s nama.
Opet je maleno dijete pokazalo svoju veliku mudrost, opet se dokazalo kako nas – bar onom najvažnijem – može baš ono naučiti. Naravno, i naši dragi stari su nam riznica mudrosti, ali kroz djecu (i to valjda najčešće onu najmanju!) valjda Božja mudrost najljepše izvire, kroz njih jednostavno Bog rado progovara. Mi „veliki” ih na žalost više (i) u tome sputavamo, uvjereni u svoje moći i sposobnosti, zaboravljajući i na Isusova blaženstva i na to da je jedini lik u kojem se Bog želio pojaviti – lik Djetešca, koje opet kuca na vrata naših srca…
Vesna Huska – Žena vrsna
Foto: TeiTo
