Odgoj djece važan je i velik izazov za svakog roditelja, čak i onda kada je s djetetom sve u redu. Izazov postaje još izraženiji kada se ispostavi da dijete doživljava određene poteškoće, poput psihičkog poremećaja. U nastavku su predstavljene vrste psihičkih poremećaja kod djece te dječja agresivnost i hiperaktivnost kao učestali psihički poremećaji kod djece.
Internalizirani i eksternalizirani poremećaji – u čemu je razlika?
Psihički poremećaji u djetinjstvu dijele se u dvije široke kategorije. Jedna su eksternalizirani poremećaji koje karakteriziraju ljutnja, neprijateljstvo, agresija i delinkventna ponašanja, a druga su internalizirani poremećaji u kojima dominiraju osjećaji tuge i tjeskobe s tendencijom povlačenja i izbjegavajućeg ponašanja.
Djeca sa simptomima iz prve skupine označavaju se kao djeca s nedovoljno kontroliranim ponašanjem koje je ometajuće za druge ljude i okolinu, dok se djeca sa simptomima iz druge skupine označavaju kao djeca s pretjerano kontroliranim ponašanjem koje stvara probleme najčešće samom djetetu.
Dječja agresivnost i hiperaktivnost pripadaju eksternaliziranim poremećajima, tj. onima s nedovoljno kontroliranim ponašanjem.
Nedovoljno kontrolirano ponašanje češće je kod dječaka, a pretjerano kontrolirano ponašanje kod djevojčica.
Koji su uzroci eksternaliziranih poremećaja?
Eksternalizirani poremećaji rezultat su međudjelovanja bioloških, psiholoških i socijalnih čimbenika.
Biološki čimbenici uključuju genetiku, djelovanje hormona, neurotransmitera te funkcionalne promjene u mozgu.
Psihološki čimbenici odnose se na sklonost procjenjivanju tuđih ponašanja prijetećima, deficite u socijalnim vještinama i rješavanju problema i nedostatnu samokontrolu.
Socijalni čimbenici mogu se podijeliti na one koji su vezani za obitelj i one koji se odnose na socijalnu sredinu. Obiteljski čimbenici povezani s agresivnošću česte su roditeljske svađe, nasilje u obitelji, razvod roditelja, zlostavljanje, psihički poremećaj roditelja, neadekvatni i nedosljedni odgojni postupci roditelja, roditelji kao loš uzor i model djeci, nedostatak volje, brige i uključenosti, a značajnu ulogu u agresivnom ponašanju mogu imati i problemi u ranom razvoju privrženosti.
Čimbenici vezani za socijalnu sredinu obuhvaćaju: nezaposlenost roditelja, nizak socioekonomski status, izloženost neprimjerenim sadržajima medija te loš utjecaj vršnjaka.
Koje su posljedice eksternaliziranih poremećaja?
Posljedice eksternaliziranih poremećaja za dijete i njegovu okolinu uključuju: slab školski uspjeh, probleme s vršnjacima, odbačenost od vršnjaka i socijalnu izolaciju, lošu sliku o sebi, što može dovesti do sekundarnih poremećaja u obliku ovisnosti i depresivnosti. U adolescenciji i ranoj odrasloj dobi nerijetki su problemi sa zakonom, nezaposlenost, razvodi, kao i sklonost kriminalu i psihopatologija u odrasloj dobi što dovodi do velikih troškova u zdravstvenom i socijalnom sustavu.
Češće od izraza eksternalizirani poremećaj čut ćete izraze hiperaktivnost i/ili dječja agresivnost.
Što je hiperaktivni poremećaj (ADHD)?
Kada govorimo o hiperaktivnosti bitno je znati da to nije samo razvojna faza koju će dijete prerasti, nije uzrokovano roditeljskim neuspjehom u odgoju niti je znak djetetove „zločestoće”, već je stvarni, biološki uvjetovan poremećaj. Djeca koja su nemirna, teže se koncentriraju i/ili impulzivnije reagiraju mogu imati mnoge poteškoće u svakodnevnom životu, poteškoće u integraciji u vršnjačku skupinu i uspostavljanju kvalitetnih odnosa s odraslima te snalaženju u situacijama u kojima je potrebno držati se određenih pravila (vrtić, škola, izvanškolske aktivnosti.)
Hiperaktivno dijete može imati poteškoća na tri područja: aktivnost, pažnja i kontrola impulsa.
U području aktivnosti djeca:
- tresu rukama i nogama
- vrpolje se na stolici
- ustaju sa stolice kada se očekuje da ostanu na mjestu
- pretjerano trče ili se penju u situacijama kada to nije prikladno
- teškoće ako se treba mirno i tiho igrati
- često su „u pogonu”
- često pretjerano pričaju
U području pažnje djeca:
- ne posvećuju pažnju detaljima, rade pogreške u zadatcima
- teškoća održavanja pažnje pri zadaći ili u igri
- ne posvećuju pažnju detaljima, rade pogreške u zadatcima
- teškoća održavanja pažnje pri zadaći ili u igri
- čini se da ne slušaju i kad im se izravno obraća
- ne prate upute i ne dovršavaju zadatke
- teškoće s organiziranjem zadataka i aktivnosti
- izbjegavaju zadatke koji zahtijevaju trajniji mentalni napor
- gube stvari
- ometaju ih vanjski podražaji
- zaboravljaju dnevne aktivnosti
U području impulzivnosti:
- često „istrčavaju” s odgovorima prije nego što je dovršeno pitanje
- često imaju teškoća s čekanjem reda
- često prekidaju ili ometaju druge (npr. upadaju u riječ, razgovor, igru..)
Zbog ometanja drugih, želje za dominacijom, neprepoznavanja socijalnih situacija i izljeva bijesa bivaju izbjegavana od vršnjaka, nazivana „zločestima” i „neodgojenima” od strane odraslih, a to vodi niskom samopoštovanju, socijalnoj izolaciji i osjećaju krivnje.
Što je dječja agresivnost (poremećaji ophođenja)?
Agresivna djeca imaju kognitivne distorzije u procjeni socijalne situacije. To znači da su sklona procjenjivati tuđe ponašanje prijetećim, neprijateljskim, nepravednim te im se često čini da drugi krše pravila. U osnovi toga su dijelom neurokognitivne poteškoće u izvršnim funkcijama, krive interpretacije socijalnih situacija i tuđih namjera. U kognitivnim procesima imaju poteškoće u održavanju pažnje i prisjećaju se manjeg broja pozitivnih karakteristika neke socijalne situacije u usporedbi s neagresivnom djecom.
U socijalnim odnosima agresivna djeca su dominantna i osvetoljubiva zbog čega u socijalnim interakcijama poduzimaju neprikladne akcije. U rješavanju socijalnih problema imaju ograničen repertoar ponašanja te generiraju manji broj rješenja. Pri tome rijetko nalaze rješenja koja uključuju suradnju, imaju manje verbalnih načina rješavanja problematičnih situacija, a više rješenja kroz izravnu akciju. Karakteristična je i niska empatija te očekivanje da će drugi agresivno reagirati u socijalnim interakcijama.
Agresivna djeca podcjenjuju vlastitu agresivnost, vjeruju da agresivnost vodi do željenih ishoda i da je ona opravdano sredstvo i reakcija. Iako su nalazi istraživanja u kojima se to pokazuje korelacijski, važno je uočiti koliko se tim kognitivnim karakteristikama agresivno ponašanje održava i postaje stabilno.
Kakav tretman trebaju dječja agresivnost i hiperaktivnost?
Ako sumnjate na prisutnost agresivnosti ili hiperaktivnosti kod svog djeteta, zatražite psihološku procjenu. Najbolje rezultate u tretiranju dječje agresivnosti i hiperaktivnosti ima kognitivno-bihevioralna terapija.
Prema kognitivno-bihevioralnom modelu ljutnje i agresije emocije i ponašanja djece regulirani su načinom na koji ona opažaju i procesiraju događaj u okolini. Problemi ili događaji u okolini ne određuju izravno kako će se dijete osjećati i/ili što će činiti u određenim okolnostima. Kod djece sklone ljutnji i agresiji, ljutnja je često rezultat pogrešne interpretacije samog događaja ili fiziološkog uzbuđenja. Agresivna djeca imaju deficite rješavanja problema i nošenja sa stresom zbog čega su sklona reagirati agresivno na problem ili provokaciju.
Razumljivost i jednostavnost ovog modela omogućuju i djetetu i roditelju razumijevanje prirode djetetove ljutnje i s njom povezanih agresivnih ponašanja. Cilj kognitivno-bihevioralnih intervencija razvijanje je vještina za kontrolu ljutnje što ima za posljedicu prikladnije ponašanje i adekvatnije suočavanje sa stresom i problemima.
Kako izgleda kognitivno-bihevioralni tretman?
U kognitivno-bihevioralnom tretmanu (KBT) djece s eksternaliziranim poremećajima djeci se pomaže prevladati probleme sukladno ideji da ono što mislimo utječe na to kako se osjećamo i što radimo. Razvijen je niz bihevioralnih i kognitivnih terapijskih tehnika koje su se pokazale učinkovite u modifikaciji ponašanja djece s eksternaliziranim poremećajima.
Bihevioralne tehnike odnose se na promjenu ponašanja i usvajanje novih, korisnijih obrazaca ponašanja (uključujući tehnike za kontrolu neugodnih osjećaja), a kognitivne tehnike usmjerene su na promjenu načina razmišljanja djeteta kako bi ono svoje negativne misli i procjenu situacije koje mogu dovesti do neprilagođenog ponašanja zamijenilo realnijim, točnijim i prihvatljivijim mislima.
Rezultati istraživanja ukazuju na učinkovitost KBT-a u prevenciji i smanjenju agresivnog i ometajućeg ponašanja kod djece s eksternaliziranim poremećajima.
ADHD tretman može (ali ne mora) uz KBT uključivati i primjenu psihofarmaka.
Uloga roditelja u tretmanu
U terapiji kod mlađe djece iznimno je važna uloga roditelja. Uključenost roditelja u KBT djece s eksternaliziranim poremećajima povećava učinkovitost tretmana. Roditelje se potiče na aktivno sudjelovanje u planiranju i provođenju terapijskog programa. Roditelji pomažu djetetu u uvježbavanju vještina terapijskog programa te generalizaciji, odnosno prenošenju stečenih vještina u svakodnevni život (osviještavanje i imenovanje osjećaja i procjena njihovog intenziteta, samokontrola i kognitivna restrukturacija).
Posebno je značajna uloga roditelja u potkrepljivanju pozitivnih obrazaca ponašanja koje dijete uspije postići pohvaljivanjem i materijalnim nagradama. Važno je da roditelji prate uspješnost terapijskog programa te uočavaju nedostatke o čemu izvještavaju terapeuta i s njim dogovaraju nastavak terapije. Osim rada s djetetom, roditelje se potiče da rade i na vlastitoj samokontroli ljutnje i anksioznosti te kognitivnoj restrukturaciji vlastitih automatskih negativnih misli i disfunkcionalnih vjerovanja poput: „Nikad ne uspijem izaći na kraj s ovim djetetom“ ili „Moje je dijete zahtjevno, ima teških situacija u odgoju s njim, ali u većini situacija ih uspijemo prebroditi.“
Ključno je, dakle, da vi i dijete radite zajedno kako biste postigli pozitivnu promjenu. Hrabro!
Lea Čorić – Žena vrsna
Foto: Eddie Kopp – Unsplash
Literatura:
Boričević Maršanić, V., Zečević, I., Paradžik, Lj., Šarić, D., Karapetrid Bolfan, Lj. (2015). Kognitivne tehnike u kognitivno bihevioralnoj terapiji mlađe djece s eksternaliziranim poremećajima. Socijalna psihijatrija 43(4).
