Danas dok sam se molila za svoje učenike i svu djecu koju ću susresti došla mi je u glavu jedna rečenica: „Mladi nisu računala!“. Vi ćete mi reći: „Naravno da nisu!“. Reći ćete mi da je to sasvim logično i da nisam rekla ništa ekstra drugačije od onog što priroda nalaže… Ali… Uvijek postoji ono: ali.
Mladi nisu računala da u svakoga od njih jednostavno instaliramo podatke
Toliko sam se puta u ovo malo vremena u kojem živim poziv nastavnika, u kojem se obrazujem za učitelja, čula rečenicu: „Bit će ti teško prvih godina, a onda ćeš samo sve ono što si napravila na početku, primijeniti na ostale generacije.“ Da, hoću! … ako mlade smatram računalima.
Toliko sam puta čula da je tako lako biti profesor i tako lako biti odgojitelj. Da, jest, slažem se, ali ako mlade smatramo računalima. Mladi nisu računala koje kad naučiš kako funkcionira, koristiš 11 godina. Mladi nisu računalo koje tamo stoji i ti na svako instaliraš isti program i svako računalo ga jednako dobro prihvati i na svakom funkcionira. Mladi nisu računala da ih „resetiraš“ (ponovno pokreneš) i oporave se. Oni nemaju disk na koji možeš pohraniti kakve god hoćeš sadržaje i izbrisati ih kad poželiš. Mladi nisu računala, ali toliko ljudi misli da oni to jesu, iako su se šokirali na moj prvi zaključak.
S apsolutno svakim učenikom je drugačije… i nije lako
Mladi su živa bića i svaki od njih je jedinka za sebe. Njih treba osluškivati. Biti u korak s vremenom. Individualno pristupiti ama baš svakomu. Nitko od nas nije isti. Svi imamo ono nešto sebi svojstveno. Jednoga dana ću doći u sedmi razred jedne škole i sedmi razred druge škole. Ući s istom pripremom i krenuti predavati. Hoće li se isto završiti u oba razreda? Neće. Jednog dana ćeš roditi jedno dijete, a zatim drugo, i bit ćeš jednako spremna, a hoće li ishod biti isti? Hoće li s drugim funkcionirati kao s prvim? Neće! Možeš li tvrditi da ćeš naučiti odgajati i to primijeniti na sve petero djece? To bi bila ludost. Svako je posebno. I svako traži tvoje uho, tvoj pogled pun razumijevanja, tvoje vrijeme i riječi.
Ivanu će trebati vremena priviknuti se na nove situacije. Marija će biti osjetljiva. Luka će biti hiperaktivan. Monika će biti brbljava. Maja će biti uporna. Marko će biti flegmatičan. I onda tako nastavite niz od 20 njih u jednom razredu. Pa pomnožite s 4, pa još s 40 (koliko ćeš predavati u školi, koliko ćeš odgajati i u vrtiću…). I da, možeš reći da ćeš sa svima postupati isto ako pri tom misliš na ljubav i razumijevanje koje ćeš im pružiti. Ali iza toga razumijevanje stoji milijun razumijevanja. Iza riječi pristup stoji milijun pristupa. Jesi li svjestan da jednom djetetu možeš reći: „Možeš ti to!“. Jedno će ti se zahvaliti, drugo neće ni čuti, treće će ti reći: „Ne, ne mogu!“
Jesi li svjestan da možeš povisiti ton, a da će jednog boljeti briga, drugi će se smijati, a treći rasplakati? Jesi li svjestan kad jedno odgurneš, da ne postoji program koji će ga pročistiti i izbrisati to s njegovog diska? I onda mi kažu, možeš kopirati. Možeš raditi isto kako si prije 5 godina. Da, mogu – ako smatram da su djeca računala.
Monika Kajinić – Žena vrsna
Foto: TeiTo
