Duhovni i psihološki plodovi česte ispovijedi

česte ispovijedi

I onda kada nije počinjen smrtni grijeh, Crkva preporučuje čestu ispovijed

Čest odlazak na svetu ispovijed onda kada nije počinjen smrtni grijeh relativno je nova pojava u Katoličkoj Crkvi. Ta praksa, nadahnuta vodstvom Duha Svetoga, dio je duha katoličanstva. Prema tome, svi oni koji ne gledaju blagonaklono na često pristupanje sakramentu svete ispovijedi te se drže drevnog nauka Crkve kada je riječ o vršenju pokore, zaostali su u nekim davno minulim vremenima. Oni ne shvaćaju da Crkva nije statična organizacija, već živo i mistično tijelo Kristovo koje se razvija i raste. Što je loše u tome da se Crkva razvija i raste?

Devet je papa tijekom svog pontifikata branilo čestu ispovijed i to, kao što pretpostavljate, od protivnika iz vlastitih redova. Navodim citat pape Pija XII. koji, unatoč njegovoj duljini, svakako vrijedi dobro zapamtiti:

Istina je da se laki grijesi mogu okajati na mnoge načine koji su itekako preporučljivi, ali ako želimo svakodnevno brže rasti u krepostima, moramo biti usrdni pobornici pobožnog prakticiranja česte ispovijedi koju je Crkva uvela po nadahnuću Duha Svetoga. Po snazi sakramenta svete ispovijedi bolje istinski upoznajemo same sebe, rastemo u kršćanskoj poniznosti, oslobađamo se loših navika, odupiremo duhovnoj lijenosti i mlakosti, čistimo savjest, jačamo volju te uspostavljamo zdravu kontrolu nad samim sobom i postižemo veću milost. Posebno to stavljam na dušu mladim svećenicima koji olako shvaćaju ili umanjuju vrijednost česte ispovijedi. Upozoravam da takav stav nije u skladu s Kristovim duhom te je poguban za mistično tijelo Kristovo.

Česta ispovijed je trajno nastojanje usavršavanja milosti krštenja

Drugi vatikanski koncil donio je Crkvi velike promjene u liturgiji koje su danas opće poznate. No možda je manje poznato da je papa Pavao VI. nakon Koncila uputio jednu od najistaknutijih molbi za čestim primanjem sakramenta pomirenja u čitavoj povijesti papinstva. Iako priznaje da je neposredna svrha sakramenta pokore otpuštanje smrtnih grijeha, novi obred naglašava njegovu spasonosnu funkciju i onda kada nije počinjen smrtni grijeh protiv Boga. Donosim još jedan citat u cijelosti:

Vrlo je važno često i smjerno se utjecati sakramentu pomirenja, čak i kada je u pitanju samo laki grijeh. Česta ispovijed nije puko ritualno ponavljanje niti je tek psihološki čin, nego trajno nastojanje usavršavanja milosti našega krštenja kako bi se, kao što nosimo u svom tijelu smrt Isusa Krista koji je umro, u nama sve više očitovao život kojim Isus Krist živi. U takvim ispovijedima, dok priznaju svoje lake grijehe, pokajnici trebaju nastojati što više se suobličivati Kristu i postajati sve podložniji glasu Duha Svetoga.

Papa Ivan Pavao II. u jednom dokumentu i svojim brojnim nagovorima prenosi uvijek istu poruku. On čak naziva „lažljivcima“ sve one koji odvraćaju druge od česte ispovijedi tvrdeći da ona stvara represivan mentalitet. On potiče vjernike da što češće primaju sakrament svete ispovijedi. Zašto? Zato što se „po tom sakramentu obnavlja žar u našim srcima, osnažuje naša nepokolebljivost te primamo božansku okrjepu“. Te su nam riječi prijeko potrebne u ovim vremenima u kojima je glavno obilježje modernog svijeta malodušnost koja vodi u očaj.

Duhovni plodovi ispovijedi

Pogledajmo i nabrojimo sada duhovne plodove česte ispovijedi koje prepoznaju suvremeni pape.

Bolje upoznajemo same sebe

Kako smo samo slijepi kada se radi o vlastitim pogreškama i slabostima, a sitničavi kada tražimo tuđe nedostatke! Rast u poniznosti moguć je jedino onda kada priznamo da smo slijepi i bespomoćni u trenucima iskušenja. Jedino uz Božju milost možemo vidjeti sebe u pravom svjetlu.

Oslobađa nas od loših navika

Loše navike nazivaju se još i „porocima“. Njih usvajamo ponavljanjem loših postupaka. Možda imamo naviku govoriti ružne riječi ili se ponašamo sebično, što su navike koje se usvajaju godinama. Prirodno bi trebalo proći nekoliko godina da promijenimo te loše navike i pretvorimo ih u kreposti.
No
milost sakramenta svete ispovijedi pomaže nam da savladamo te poroke u rekordnom vremenu, izvan svih ljudskih očekivanja.

Čisti našu savjest

Ljudi rijetko govore o čišćenju savjesti. No potrebno je o tome govoriti. Što je to čista savjest? To je savjest koja daje čist pogled, po kojoj instinktivno znamo što i kako trebamo postupiti u određenoj situaciji. Suprotno od čiste savjesti je otupjela ili bešćutna savjest. Ljudi čine raznovrsne opačine i griješe na raznorazne načine, a da toga nisu ni svjesni. Sakrament pomirenja čisti naše misli kako bismo u sekundi i gotovo bez razmišljanja mogli prepoznati Božju volju u svim životnim okolnostima. Kako je to moguće? Djelovanjem Duha Svetoga, čiji dar savjeta prosvjetljuje naš um da možemo jasno razaznati što i kako Gospodin želi da postupimo u istom trenu čim se pred nama pojavi moralna dvojba.

Jača našu volju

O ovome bismo mogli raspravljati ne satima, nego danima. Ja to zovem „sakrament hrabrosti“. Naravno, svi imamo slobodnu volju, no imamo urođenu sklonost vršenja vlastite volje; izabiremo ono što nam se sviđa, a odbacujemo ono što nam se ne sviđa. Sam izraz „za izbor“ (engl. pro-choice) u našem je društvu postao sinonim za kulturu smrti. Krist nam je rekao da ljubimo druge kao što je On ljubio nas, ljubavlju koja nas čini spremnima da položimo svoj život za drugu osobu. Svijet, pak, odašilje drugačiju poruku, pružajući u mnogim zemljama zakonsko „pravo“ na ubijanje nevine nerođene djece iz čistog sebeljublja.

Pa zar nam je potrebno da ojačamo vlastitu volju kako bismo se mogli oduprijeti sebeljublju i podrediti tu istu volju volji Božjoj?! Usuđujem se reći da je to daleko najveća potreba suvremenog doba. Ego doslovno pretvaramo u božanstvo. Na gotovo svim sveučilištima na Zapadu filozofija Immanuela Kanta neizostavan je dio akademskog programa. U srži kantovske etike nalazi se načelo autonomije vlastite volje. Drugim riječima, moja je volja glavni pokretač i norma mojega ponašanja.

Zar se pitamo je li nam potrebna sakramentalna milost ispovijedi da ojača našu volju kako bi ona postala podložna volji Božjoj? U ovo vrijeme idolopoklonstva vlastitom egu, usuđujem se reći da je ta milost prijeko potrebna za opstanak kršćanstva.

Postižemo dosljednu samokontrolu

Standardni rječnik engleskog jezika sadrži 380 termina koji počinju rječju „samo“, uključujući samoapsorpciju, samoanalizu, samoafirmaciju, samoasertivnost… To su tek neke riječi koje počinju slovom „a“ nakon predmetka „samo“. U rječniku se samokontrola definira kao „ograničavanje vlastitih poriva, osjećaja ili želja“.

No sve ovisi o tome što podrazumijevamo pod pojmom „ograničavanje“. Sve što smo dosad rekli o urođenoj sklonosti da zadovoljavamo vlastite želje ističe važnost kršćanskog poimanja samokontrole.Vjera nam govori da imamo palu ljudsku narav. Ta narav je izgubila dar integriteta koji su naši prvi roditelji imali prije pada u grijeh. Od trenutka začeća u majčinoj utrobi već imamo urođenu sklonost da žudimo za ugodnim iskustvima, a bježimo od bolnih iskustava.

U tom smislu, samokontrola označava ovladavanje svojim porivima i njihovo usklađivanje sa Stvoriteljevim naumom i Njegovom voljom. Nije sve ono što želimo Bogu ugodno i nije sve ono što nam se ne sviđa protivno Njegovoj volji. Samokontrola podrazumijeva ovladavanje vlastitim mislima i željama kako bi se one suobličile neograničenom Božjem naumu i Njegovoj volji.

Zato Crkva, koju je utemeljio utjelovljeni Sin Božji, naglašava potrebu čestog pristupanja onome što je Krist ustanovio u sakramentu svete ispovijedi. Silno nam je potrebno svjetlo koje nam ovaj sakrament pruža i njegova snaga kako bismo podložili vlastiti ego svemogućem Bogu od kojega smo nastali i za kojega smo stvoreni.

Čisti nas od grijeha

Čestim i pobožnim primanjem sakramenta pomirenja usavršavamo milost opravdanja koju smo po prvi puta primili u sakramentu krštenja. Što to znači? To znači da se sve više čistimo od grijeha. Po ovom sakramentu Krist nastavlja svoje otkupljujuće djelo u našim dušama čisteći nas od grijeha i pripremajući nas pritom za kraljevstvo slave u koje ništa nečisto ne može ući i u kojem jedino oni bez grijeha mogu gledati presvetoga Boga. Tko bi razuman mogao tvrditi da je već sada bez grijeha?

Suobličujemo se Isusu Kristu

Suobličujemo se Isusu prakticirajući kreposti koje su bile karakteristične za Njegov ovozemaljski život. Koje su to kreposti? Postajemo ponizniji i nadvladavamo svoj tvrdoglavi ponos. Sam osjećaj stida dok priznajemo svoje grijehe drugom grešniku način je na koji nam Bog govori: „Ako priznaš, učinit ću te poniznijim“. Vježbamo se u strpljivosti kako bismo mogli lakše podnositi patnje i nositi se s ljudima koje nam Bog stavlja u naš život. Ponekad mi se čini da je bol muškog i ženskog roda.

Većina naših patnji, većina poteškoća, problema i nevolja koje moramo podnositi na zemlji, barem u mom slučaju, dolazi od drugih ljudi. Naravno, ni mi njima ne ostajemo dužni, već istom mjerom donosimo probleme u njihove živote. Snagom ovog sakramenta više se suobličujemo Isusu provodeći više vremena u molitvi i postajući svjesnijima Božjeg veličanstva i naše potrebe da usmjeravamo svoju pažnju na Njega. Osim toga, postajemo svjesnijima vlastitih slabosti te činjenice da ne možemo ništa bez Gospodinove pomoći. Ovo je jedina stvar za koju Isus nije morao moliti Oca: svladavanje grešnih sklonosti. Povrh svega, postajemo velikodušniji u predavanju samih sebe Božjoj volji, kao što je Isus predavao sebe Očevoj volji do posljednje kapi svoje krvi.

Postajemo podložniji Duhu Svetom

Duh Sveti koji prebiva u dubinama našega srca uvijek nam progovara, no mi Ga često ne čujemo. Toliko smo zaokupljeni vlastitim obavezama, samim sobom, vlastitim interesima i brigama, da Ga često ne samo ne primjećujemo, već, nažalost, smatramo neželjenim gostom. Kada je susreo Gospodina, sv. Ivan Krstitelj je rekao okupljenom mnoštvu: „Među nama je Onaj kojega ne poznamo“. Ako želimo postati podložniji Duhu Svetomu, prvo moramo postati svjesni Njegove prisutnosti i Njegovih poticaja te Ga moramo naučiti slušati. Ne slušamo tišinu, već Božji glas.

Dajte sve od sebe i pokušajte Ga prepoznati u sebi. Duh Sveti želi da Mu zahvalimo za sva dobročinstva koja nam je udijelio. On želi da Mu se obratimo. Možda zato i upadamo u probleme. To su božanski signali. Jeste li to znali? Duh Sveti pomoću njih viče: „Hej! Čuj me! Hvala ti. Hvala što si barem svrnuo svoj pogled na mene. Bez te boli ili tuge ili nevolje ili iskušenja, poznavajući tebe, ne bi se ni potrudio pomisliti na mene. Hvala ti! Sad kad si već budan, slušaj!“ A mi na to protrljamo oči i kažemo: „Da, Gospodine.“

No najčešće Duh Sveti želi da budemo podložni Njegovoj volji bilo da se radi o poslušnosti Njegovim zapovjedima kada nam kaže: „Učini ovo,“ ili „Nemoj činiti ono“, ili kada nas nježno poziva da učinimo nešto više od onoga što ne vodi nužno u grijeh. Tada samo šapne: „Možeš li, molim te, učiniti ovo?“ ili „Molim te, nemoj učiniti ono. Ne zato što bi to trebao (ili ne bi smio) učiniti, već zato što želim da mi na taj način iskažeš svoju ljubav“. Sve ovo i mnogo više od onoga što se ljudskim jezikom može opisati možemo primiti, u skladu s naukom Crkve, čestim i pobožnim pristupanjem sakramentu Kristova pomirenja.

Psihološki plodovi česte ispovijedi

Česta ispovijed nema samo veliku duhovnu vrijednost, kao što smo upravo zaključili. Ona isto tako pruža ogromnu psihološku korist. Drugim riječima, često primanje sakramenta pomirenja donosi uravnoteženost uma. Ukratko, to je sredstvo koje nam je Bog dao za postizanje duševnog mira.

Prisjetite se što se dogodilo one večeri kada je Isus uskrsnuo. Sv. Ivan kaže: „I uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: „Mir vama!“ To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: „Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.“ To rekavši, dahne u njih i kaže im: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im“ (Iv 20,19-23).

Prema nauku Katoličke Crkve, po ovim riječima Uskrsloga Spasitelja ustanovljen je sakrament svete ispovijedi. Tijekom dvadeset stoljeća on se naziva sakramentom pomirenja.

Glavni uzrok unutarnjih sukoba je osjećaj krivnje

Glavni uzrok unutarnjih sukoba je osjećaj krivnje. Psiholozi tvrde da kod većine ljudi upravo taj misteriozni osjećaj krivnje leži u korijenu njihovog unutarnjeg nemira i pomanjkanja slobodne volje. U oba slučaja, sakrament svete ispovijedi veliki je dar koji nam je Gospodin ostavio.

Duševni mir proizlazi iz iskustva spoznavanja istine

Duševni mir proizlazi iz iskustva spoznavanja istine. Svi znamo da smo grešnici. Isto tako, kao grešnici, znamo da vlastitim grijesima vrijeđamo Boga i udaljujemo se od Njegove ljubavi. Potrebna nam je sigurnost koja počiva na vjeri da nas taj Bog kojega smo povrijedili i dalje voli. Kada nam Isus govori da je veća radost u nebu poradi obraćenja jednog grešnika nego poradi 99 pravednika, govori o nama koji zaslužujemo biti odbačeni zbog svojih grijeha. Što češće primamo sakrament Njegovog milosrđa, osjećamo sve veći mir.

Mir u srcu proizlazi iz iskustva vršenja volje Božje

Mir u srcu proizlazi iz iskustva vršenja volje Božje. Kada radimo samo ono što mi želimo, to nam ne donosi mir. Znam o čemu govorim kada kažem da je vršenje vlastite volje pakao na zemlji. Bog želi da imamo mir u svom srcu. Zato je ustanovio sakrament svete ispovijedi. Što češće ispovijedamo vlastite prijestupe, bez obzira na to koliko nam se oni možda čine neznatnima, zadobivamo sve veći mir. Zašto je to tako? Ako postoji jedna stvar koju Bog želi da priznamo, to je onda da neprestano priznajemo da smo grešnici koji vjeruju u Njegovo beskrajno milosrđe.

Krivnja je gubitak Božje milosti

Valja napomenuti što Katolička Crkva smatra krivnjom. Krivnja je gubitak Božje milosti. Što više griješimo, osjećamo sve veću krivnju. Smrtni grijeh je nadnaravna smrt duše zbog gubitka posvećujuće milosti.
Svaki grijeh izaziva osjećaj krivnje. Svaki grijeh koji počinimo lišava nas Božje milosti. Subjektivno iskustvo koje zovemo krivnjom tek je vrh ledenjaka. Ispod osjećaja krivnje nalazi se objektivna činjenica da smo lišeni, makar u manjoj mjeri, prijateljstva s Bogom.Sviđa mi se izjava sv. Tome Akvinskog koji kaže: „Čin grijeha traje kratko, no krivnja ostaje“.

Što češće primamo sakrament Kristova milosrđa, to više ponovno primamo milost u svojoj duši

Što češće primamo sakrament Kristova milosrđa, to više ponovno primamo milost u svojoj duši. Do toga iskustva možemo doći rastom u onom duševnom miru koji se ničim ne može nadomjestiti i dubokom spoznajom da nas, usprkos našim grijesima, Bog ljubi onom posebnom ljubavlju koju zasluženo primaju raskajani grešnici.


Fr. John A. Hardon, S.J. – Catoliceducation.org
Prevela: Maja Dukmenić
Foto: Pexels.com

Žena Vrsna

Žena vrsna vrijedi više nego biserje. Srce njena muža bez straha se može u nju pouzdati, ona mu uvijek čini dobro. Vješto i neumorno radi na njivi Gospodnjoj, tražeći i vršeći volju Božju. U njoj nema straha, osim straha Božjega pa se smije svakom novom danu uživajući u plodovima svojih djela.