Duhovni pristup radu: razmišljanja pape Ivana Pavla II.

Ako smo obeshrabreni u našem svakodnevnom poslu svakako bismo trebali proučiti duhovni i teološki pristup radu koji je opisao Ivan Pavao II.

27

Da nam je netko nekada pokušao reći kako u našem radu postoji duhovnost, vjerojatno bismo bili u iskušenju da mu se slatko nasmijemo u lice. Vjerojatno smo bili u iskušenju gledati na svoj rad očima autora Propovjednika: „Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost! Kakva je korist čovjeku od svega truda njegova kojim se trudi pod suncem?”(Propovjednik 1, 2-3)

Naš se posao ponekad može činiti uzaludnim te nas čak može iscrpljivati, nervirati i obeshrabrivati. Pa ipak, papa Ivan Pavao II. bio je dovoljno hrabar reći u svojoj enciklici pod nazivom „Radom čovjek“ (Laborem Exercens, 1981.) kako postoji duhovnost u našem radu. Osim njegovog velikog doprinosa katoličkom društvenom poučavanju, u ovom je dokumentu Ivan Pavao II. jasno ukazao kako je naš laički rad dio božanskog plana za nas koji nas vodi bliže k Bogu. Ako smo obeshrabreni u našem svakodnevnom poslu svakako bismo trebali proučiti duhovni i teološki pristup radu koji je opisao Ivan Pavao II.

Razmišljanje Ivana Pavla II. o duhovnosti u radu potrebno je smjestiti unutar njegovog razumijevanja sekularnog karaktera vjernika laika. U post-sinodalnoj apostolskoj pobudnici „Vjernici laici“ (Christifideles Laici 1988.), Ivan Pavao II. ukazuje na Drugo vatikansko vijeće koje je raspravljalo o svjetovnom karakteru laika. On piše: „svijet tako postaje mjesto i daje sredstva vjernicima laicima da ispune svoje kršćansko zvanje, jer je svijet sam predodređen da proslavi Boga Oca u Kristu.“ (str. 15.)

Laici žive u svijetu i donose Evanđelje drugima kroz primjer njihovog kršćanskog života

To ne znači da laici trebaju biti svjetovni. Kao što se Krist molio Ocu na Posljednjoj večeri: „Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet.“ (Iv 17, 16-18) Tako vjernici laici otkrivaju svoj put do svetosti živeći u svijetu i angažiranjem sekularne kulture. Dok se kontemplativni vjernici povlače iz svijeta kako bi dublje razmatrali Božje otajstvo te se molili za svijet i Crkvu, laici žive u svijetu i donose Evanđelje drugima kroz primjer njihovog kršćanskog života.

U svojoj enciklici „Radom čovjek“ Ivan Pavao II. iznosi svoje vrijedno gledište o duhovnosti u svakodnevnom radu čovjeka. Članak 25. donosi: „Riječ Božje objave duboko je obilježena temeljnom istinom kako čovjek, stvoren na sliku Božju, svojim radom sudjeluje u djelovanju Stvoritelja. Čovjek u granicama vlastitih ljudskih sposobnosti, na određeni način,nastavlja razvijati Božje djelovanje te ga usavršava tako da sve više napreduje u otkrivanju resursa i vrijednosti sadržanih u ukupnoj Božjoj kreaciji. (Napomena: Istina je da se kontemplativni vjernik također može angažirati u nekom obliku rada, iako takav posao ne obrađujemo u ovom tekstu.)

Tako je čovjekovo djelo slično Božjem vlastitom stvaralačkom činu: čovjek dijeli Božju sposobnost stvaranja. Bog je dao čovjeku sljedeću zapovijed u rajskom vrtu: „I blagoslovi ih Bog i reče im: »Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!“ (Postanak 1,28) Budući da je čovjek stvoren da bude upravitelj zemlje, to znači da je njegov rad predani nastavak Božjeg stvaranja. Čovjek, radeći u svijetu, pomaže pri izvršavanju Božjeg stvaralačkog plana.

Čovjek je stvoren za rad i odmaranje u Gospodinu

Budući da čovjek nasljeduje Boga svojim radom, on ga slijedi i oponaša tijekom odmora. Stoga, prema Ivanu Pavlu II. odmor se mora održati ne samo sedmoga dana (prema Božjoj zapovijedi), nego mora također „ostaviti mjesta čovjeku da se pripremi u vanjskom djelovanju, postajući sve više ono što Bog od njega želi.“ (Ibid) Čovjek je stvoren za rad i odmaranje u Gospodinu. „Naša srca su nemirna dok se ne odmaraju u Tebi.“, rekao je slavno Sv. Augustin.

Čovjekov odmor ne bi trebao biti samo „odmor“ od posla. Dapače, njegov odmor trebao bi uključivati vrijeme obnove koje mu omogućuje nastavak Božjeg djelovanja, koje prema Ivanu Pavlu II., obuhvaća svaku njegovu aktivnost ne samo unutar već i izvan Crkve. Ovakav duhovni pristup radu u konačnici pokazuje kako je sam Bog na djelu u čovjeku i povijesti –Bog sam daje čovjeku moć da se uključi u rad i u odmor. (Ibid)

Ivan Pavao II. nadalje objašnjava kako je duhovnost u radu prisutna u Kristu i njegovoj poruci, jer je on sam bio stolar većinu svog života na zemlji. Stoga Ivan Pavao II. objašnjava: „On je zahvalan i poštuje ljudski rad. Doista se može reći da On s ljubavlju gleda na ljudski rad i različite oblike rada, gledajući u svakom od ovih oblika određeni aspekt ljudske sličnosti s Bogom, Stvoriteljem i Ocem.“ (članak 26.) Da pokaže kako je to istinito, Ivan Pavao II. navodi različite odlomke iz Evanđelja, ukazujući na Kristovu veliku ljubav prema radu.

Postoje mnoge prispodobe o Kraljevstvu Božjem koji upućuju na ljudski rad, uključujući sljedeće:

„Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga.“(Matej 13, 45-46) Dakle, onaj koji radi je onaj koji čini volju Oca, kao što može dodatno potvrditi sveti Pavao.

U drugoj pismu Solunjanima čitamo: „Čujemo da neki od vas žive neuredno: ništa ne rade, nego dangube. Takvima zapovijedamo i zaklinjemo ih u Gospodinu Isusu Kristu: neka s mirom rade i svoj kruh jedu.“(2. Solunjanima 3, 11-12) Djelo je dio zapovijedi Gospodnje, a onaj koji ostaje besposlen ne ispunjava Božji plan stvaranja.

Je li moguće provesti „duhovnost u radu“ u praksi?

Ipak, može se uočiti kako opisana „duhovnost u radu“ u teoriji zvuči prekrasno, ali je nemoguće provesti u praksi. Kada naše kolege odugovlače s odgovorom, kada se naša tehnologija pokvari ili kada naši šefovi zahtijevaju od nas više nego što možemo dati – onda je posao težak i jedva da nas podsjeća na duhovnu praksu. Ivan Pavao II. priznaje: „Sav posao, bilo manualni ili intelektualni, neizbježno je povezan s naporom.“ (članak 27)

Prokletstvo čovjekovog grijeha otežalo je rad s naporom nad kojim je zaplakao autor Propovjednika, kako je citirano u uvodu ovoga teksta. Ipak, naporan rad nije krajnji odgovor: „U određenom smislu, posljednja riječ Evanđelja o ovome, kao i na drugima, nalazi se u uskrsnom otajstvu Isusa Krista.“ (Ibid.) Kao takav, „Izdržavajući napor rada u zajedništvu s Kristom raspetim za nas, čovjek na neki način surađuje sa Sinom Božjim za otkupljenje čovječanstva. Pokazuje se istinskim Kristovim učenikom tako što svaki dan nosi križ u svom djelovanju koji je pozvan izvršavati.“(Ibid.)

Trud ujedinjen s križem

Ne samo da čovjek sudjeluje u Božjem stvaralačkom činu, nego i sudjeluje u njegovu otkupljujućem činu kroz svoj posao. Trud koji čovjek doživljava u svom radu – bilo da je to tjelesno, mentalno ili duhovno – treba biti ujedinjen s Križem. Križ je put do otkupljenja, pa je stoga čovjekovo vlastito djelo sudjelovanje u tom križu. U smislu nove Evangelizacije, to je način kako možemo pokazati drugima da rad nije samo trud ili izvršavanje zadatka. Strpljivo izdržavajući patnje koje donosi rad, možemo drugima ukazati na to da postoji nešto drugačije kod kršćana, jer kršćani znaju da je sve otkupljeno u Kristu. Naš je rad već pobijedio – dovršavamo naš posao kao čin ljubavi prema onome koji nas je otkupio.

Ivan Pavao II. nastavlja: „U radu, zahvaljujući svjetlosti koja u nas prodire iz Kristovog uskrsnuća, uvijek nalazimo svjetlucanje novog života, novog dobra, kao da je to najava novog neba i nove zemlje.“(Ibid) Rad koji ovdje podnosimo na zemlji ukazuje na novu zemlju „gdje pravda prebiva“ (Ibid), ispunjavajući tako kraljevsku misiju koju nam je dao Krist (Svjetlo naroda/Lumen gentium, str 36.), pomoću kojeg smo pozvani na pomaganje u povratku posrnulog svijeta – u njegovo prvobitno stanje savršenstva u Bogu. Na takav način, čovjekovo djelo ima mjesto ne samo u „zemaljskom napretku nego i u razvoju Kraljevstva Božjeg, kamo smo svi pozvani kroz snagu Duha Svetoga i po riječi Evanđelja.“ (Ibid) To je, dakle, „duhovnost rada“, jer je naš rad namijenjen da unese Kraljevstvo Božje u sadašnji trenutak, i stoga nam je cilj posvetiti se i svijetu kroz naš rad.

Veronika Arntz  – Catholicexchange.com


Prevela: Ljubica Perinić Staničić
Foto: Pixabay.com

 

In this article