Dupli standardi

Što je to roditelj duplih standarda i koji je to trenutak bio presudan da naša Ruža počne sebe gledati sasvim drugim očima, pročitajte u njenoj novoj kolumni.

113

Samo jedan prijelomni trenutak je dovoljan da sebe počneš gledati sasvim drukčijim očima. U mom slučaju, da shvatiš da si roditelj duplih standarda. Taj moj trenutak bio je dok su klinci zaigrano skakali po parkiću na kraju dugog vrućeg dana, a snage i strpljenja svima nam je bilo na škrto. Kćerkica me zamolila da joj pomognem sići s visokog tobogana. Dok sam pružala ruke da je prihvatim, primijetila sam otvorena vrata parkića koji je dosta blizu ceste i prometa. Djelić sekunde je bio dovoljan da odletim do vrata u potrazi za Mihaelom. On gluh nije svjestan nadolazećih auta, i cesta je za njega jednostavno neistraženo igralište na koje ga mama uporno ne pušta. Svjesna da je njegova percepcija opasnosti od prometa u potpunim začecima, već sam vidjela u mislima kako istrčava na cestu. Stotinu scenarija mi je prošlo kroz glavu. Mihael je bio sasvim siguran pod budnim okom tate na drugom kraju parka. Odahnula sam.

Počela sam vidjeti sebe njezinim očima

Reklo bi se da je to sasvim normalna roditeljska reakcija. I jest, ali pogledala sam prema kćerkici. Ona je i dalje stajala na vrhu visokog tobogana, preplašena, čekajući na mene. U njenim očima, ja sam se igrala s njom gledajući na brata, pokušavajući je spustiti ostavila sam je na rubu jureći za bratom. I ona se bojala tog visokog tobogana.

Najedanput, počela sam vidjeti sebe njezinim očima. Vidjela sam mnogo dalje od tog tobogana, vidjela sam sebe kako često povisim ton na nju, kako je otjeram u kaznu, vidjela sam se nestrpljivom i nervoznom pred njom kako je ušutkavam kad rijeka njenih pitanja krene prema meni, kako nemam vremena, a često ni volje za rad s njom. Vidjela sam toliko svojih grešaka koje su me pretvorile u mamu duplih standarda.

Mihael je rođen gluh, i mogu ja vikati do sutra, ali dijete me neće doživjeti. Naučila sam komunicirati sa sinom bez vikanja, pokazati da sam sretna, tužna ili ljuta bez povisivanja tona i bez drame. Zbog autističnog spektra i senzorike naučila sam strpljivo raditi s njim, ući u njegov svijet i izbjegavati stres i nervozu da bi rad bio što uspješniji. Također, naučila sam na svako neprimjereno ponašanje ne koristiti kazne, nego tražiti uzrok toga ponašanja i sagledavati situaciju njegovim očima. Znala sam zbog toga biti ponosna na nas.

Obuzeo me sram…

Tada shvatim da sve to isto nisam primjenjivala sa starijom curicom. Vidjela sam sebe kroz njezine oči i obuzeo me sram. Sram pred njom, jer nisam uvijek razgovarala tako da me ona razumije, što sam njeni rast i razvoj uzimala zdravo za gotovo, što sam koristila odgojne metode koje s njezinim bratom nisam nikada koristila. Obuzeo me sram što sve moje nestrpljenje se nije skrivalo pred njezinim malim godinama. Poražavajuće je to shvatiti, vidjeti da si ti taj koji svoje ljubljeno dijete ranjava. Moglo bi se naći stotine izgovora za moje ponašanje: pa ipak je Mihael drugačije dijete, težak je bio dan, svi smo nesavršeni, svi griješimo… I da, sve je to istina, ali sve je to i dalje izgovor!

Gospodin će me pitati za mjeru ljubavi, za mjeru ulaganja u svako dijete. Mihael uistinu jest posebno i čudesno dijete, ali na vrhu onog tobogana čekalo je jednako posebno i čudesno drugo dijete. Moja reakcija je bila ovog puta odgovorna, birala sam između poderanih koljena i ozbiljne opasnosti na cesti, ali jednako tako ta reakcija me probudila i podsjetila na trenutke kad sam manjkavo i loše birala. Zatražila sam oprost od Gospodina, razmišljam dosta o ovoj spoznaji, i želim postupiti kako me On nadahnuo. Zato, spustivši je kasnije dolje s tobogana, vjerujem da sam je spustila na neko novo, plodonosnije tlo svog majčinstva.

Ruža Đurić – Žena vrsna

Foto: Pixabay.com

In this article