Ekonomski i Božji princip u teoriji i praksi

Ekonomski i Božji princip u teoriji i praksi

Poznata je činjenica da je talijanski ekonomist Vilfredo Pareto koncem 19. stoljeća proučavao strukturu bogatstva u Italiji. Uočio je zakonitost koja je kasnije primijećena općenito u poslovnom svijetu, a tako i u mnogim drugim raspodjelama u prirodi, te je ova zakonitost definirana kao Paretov princip ili Pravilo 80/20. Ovo pravilo, ponešto modernizirano i pojednostavljeno, glasi da 80% prihoda tvrtke dolazi od 20% klijenata. Da s 20% uloženog vremena dobijemo 80% dovršenosti nekog projekta. Da s 20% tehničkih resursa obavimo 80% nekog posla itd. Ovaj princip ukazuje na osobitu pozornost koju moramo posvetiti prema onih 20% (klijenata, vremena, resursa…) jer u njima leži logični ključ, snaga, uspjeh posla, života, organizacije tvrtke, upravljanja vlastitim vremenom.

Sličan princip vrijedi i u duhovnom životu

S obzirom da nije Pareto izumio nego tek otkrio navedeni prirodnu zakonitost, logično je pomisliti da sličan princip vrijedi i u duhovnom životu. Ali ako pomislim da je tek nešto od vremena, novca, ideja, napora… puno za dati Bogu, promašio sam smisao: Gospodin baš ništa ne uzima od moga vlastitog jer ništa vlastitog niti nemam. Ta sve mi je ionako od Njega darovano: ja, moje vrijeme, moji talenti, obitelji, prijatelji, narod, poslovi, stan, kuća, auto, imanje… Mogu zamisliti, za trenutak, da sve što mislim da mi pripada jednostavno iščezne, nestane. Gdje bih bio tada? Bih li proklinjao ili blagoslivljao? Bih li i dalje vjerovao ili sve proglasio besmislenim?

Pitao bih biblijskog Joba, jer ovo je zapravo vrlo stvarna mogućnost: ta silno je mnoštvo prognanika i unesrećenih od ratova i katastrofa kroz povijest osjetilo kako je ostati bez svega što su mislili da baštine i što su obitelji generacijama gradile. Ostati bez najdražih? Bez smisla? Stoga, kako da očekujem obilje blagoslova, blagotvornu nebesku kišu za moja posijana, ali suha i time beživotna polja duhovne duše ako Mu radosno ne dajem onu prvinu koju Gospodin od mene zahtijeva? Dakle postati mi je radosni darivatelj Stvoritelju i ljudima.

Ta eno: tko sije oskudno, oskudno će i žeti; a tko sije obilato, obilato će i žeti. Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja.

 (2 Kor 9,6-7)

Kada bismo postali kao djeca, s lakoćom bismo prihvaćali svaki Božji princip

Nedavno sam za vrijeme Svete Mise u košaricu ubacio milodar puno veći nego li je uobičajeno. Moja je najmlađa kćerka to slučajno vidjela i širom otvorila oči ne vjerujući. Mislila je da se šalim. Rekla mi je tiho: „…ali tata, drugi ubacuju samo sitniše…“.

Objasnio sam joj da sve dugujemo Stvoritelju, da sve što imamo pripada Stvoritelju, da ništa od svoga nemamo i ništa nam ne pripada samo po sebi osim Njegove bezgranične ljubavi poradi koje nas je u mukama otkupio. I već sam se gotovo utopio u zadovoljstvu tim „sjajnim“ odgovorom, kadli me pita kako ja to mislim da moj novac, moja kuća, moj auto, moje… zapravo nije moje? Pa sad, kako objasniti djetetu da po smrti tijela sve materijalno na ovoj zemlji ostavljamo, jer ovdje smo tek prolaznici i da u Nebo ništa od toga ponijeti nećemo, samo sebe same…

Srećom, njezina djetinja čista duša po savršenom Duhu razumije što zreli čovjek ne umije izreći nespretnim riječima. Iskreno se nadam da ću i ja jednom postati kao dijete i razumjeti sve bez riječi.

Kad bi novca jako uzmanjkalo, sestre su se zadovoljile suhim kruhom, ali nikada nije uzmanjkalo voštanih svijeća za oltar. Sve povezano s bogoslužjem bilo je u najsavršenijem redu. Svećenik koji ih je posjetio sablaznio se: „Što! Namirisan ručnik za brisanje ruku prije služenja mise?“. Terezino nježno lice blistalo je ushićenjem, pa je preuzela krivicuna sebe rekavši: „Ja sam uzrok nesavršenosti mojih kćeri. Ali kad se sjetimo načina na koji je naš Gospodin korio farizeja što ga nije primio s dovoljno poštovanja, mogla bih poželjeti da ovdje sve u crkvi, od samog praga crkve nadalje, bude poškropljeno miomirisima…“

(Marcelle Auclair: „Samo Bog dostaje; život svete Terezije Avilske“)

Podijeli svoje s drugima, daruj desetinu

Čitamo u Djelima apostolskim da su prvi kršćani osobito iskazivali svoje bratoljublje velikodušnim razdavanjem svojih materijalnih dobara braći u vjerničkoj zajednici. Osim što s time postaje vidljiva ljubav jednih za druge, ova je navika osobito išla u smjeru nutarnjeg oslobađanja iskrenih kršćana od navezanosti na ovozemaljska dobra. Neke se kršćanske zajednice, koliko znam, dosta dobro pridržavaju pravila davanja desetine svojih prihoda svojim crkvama koje ljube. Mi katolici smo po ovom pitanju gotovo kao pogani: iz naših se usta doista čuje svakojakih primjedbi na život svećenika. Ipak, neću ovdje govoriti o negdašnjim vlastitim opravdavanjima i činjenici da ti svećenici dolaze upravo iz naših obitelji koje su ih odgajale, a ne s Marsa, nego radije podsjetiti na svrhu desetine.

Još u Starom zavjetu čitamo o važnosti davanja desetine

Nakon ulaska izraelaca u Obećanu zemlju, ždrijebom je svakom plemenu bio dodijeljen jedan njezin dio. Levijevo pleme nije dobilo nikakve zemlje, već je njegova baština bio Bog sam. U knjizi života – Bibliji – još je iz starog zavjeta poznato davanje desetine vlastitih prihoda za „Božju stvar“ (Pnz 14,22-27). Knjiga Brojeva (Br 18,6-7) izričito spominje levite koji obavljaju svećeničku službu oko Šatora sastanka. Dakle pripadnicima Levijeva plemena, koji su obavljali obrede za sva ostala plemena u Izraelu, davala se desetina prihoda kao poštena naknada za njihovu predanost i odreknuće od baštine kako bi služili jedinome Bogu za sva izraelska plemena. Kasnije je sam Isus iz Nazareta vrlo jasno i bez ikakve sumnje potvrdio važnost davanja desetine, ali je u skladu sa svojim poslanjem Božjeg sina i ukorio nadobudne oholice:

Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Namirujete desetinu od metvice i kopra i kima, a propuštate najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe, vjernost. Ovo je trebalo činiti, a ono ne propuštati.

(Mt 23,23)

Tako dakle imamo i mi svoje levite – svećenike, koji u ime zajednice vjernika obavljaju službu. Naša je putujuća Crkva sav kršteni narod Božji, mistično Tijelo kojega je svaka krštena duša, laik i klerik jedan njegov dio. Neprekinuti niz vjernika od Isusa Krista do danas. Neprekinuti niz papa i biskupa od Petra i apostola do danas. Neprekinuto isto Sveto pismo kroz tisućljeća do danas, neprekinuti niz Učiteljstva i tradicije, sigurnost da smo na pravom putu. Crkva grešna i sveta. Baš kao i mi koji smo njezini udovi, nosili misnicu i albu ili pak radničku košulju i hlače.

Ono što nosimo na sebi posve je nebitno

Ono što nosimo na sebi posve je nebitno. Pravo je pitanje što nosimo na srcu; tek s iskrenom radošću raširene ruke prikazuju cijelo čovjekovo biće. Tek odjeveni u bliskost s manje ćemo bremena kročiti kroz nedaće zemaljskih dana. Stvoritelj će nagraditi našu velikodušnost preko svake mjere očekivanja. Štogod smo ikada ikom poklonili – milostinju, vrijeme, ljubav, pozornost – Gospodin će, prema vlastitim riječima, stostruko nagraditi.

Ovo govori Gospodin (…): Dao si mi malo, primit ćeš mnogo. Dao si mi zemaljska dobra, vratit ću ti nebeska; dao si mi vremenito, primit ćeš vječno…

(sv. Augustin; „Govor“)

Gospodin uistinu namiruje, ali ne samo neke, veće ili manje dijelove, već cjelinu našeg vremena, snage, truda, novaca …i sve što od nas traži je da mu poklonimo sebe kako bi nam obilno prelio more dobrote. Ne utoliko što on bez toga ne bi mogao učiniti čudo, nego kao poticaj da se mi, ovako statični i umorni – pokrenemo, da mrtvi – oživimo, da se izgubljeni – nađemo! Da konačno shvatimo kako nismo bezobzirni vlasnici, nego tek odgovorni upravitelji povjerenih nam dobara.


Krešimir Stjepan Pećar – Žena vrsna
Foto: Chris BlonkUnsplash

Print Friendly, PDF & Email
Krešimir Stjepan Pećar

Sin / brat / suprug / otac / prijatelj / služitelj...biće u Bitku. Inženjer po struci, pjesnik u duši. Živi i radi u Osijeku. Objavio četiri nečitane zbirke pjesama u sklopu davnog humanitarnog projekta i gotovo dva tuceta nerazumljivih stručnih radova.Tragatelj za zrncima Istine. Od kada ga je Gospodin snažno privukao u svoj zagrljaj, pronalazi tragove svjetlosti, entuzijazam u crnini noći, sretan dan, pozitivan stav, vedar osmijeh i radosnu nadu.