Prvo što se može uočiti i ono što je mene privuklo jest činjenica da je autor knjige Glava obitelji katolik, otac osmero djece i priznati obiteljski terapeut što svemu napisanom daje kredibilitet. Osim toga, ovo je već četvrto izdanje knjige, dakle, ima velikog odjeka među čitateljima.
Knjiga je podijeljena u manja poglavlja koja se mogu rasporediti na čitanje kroz više dana, a može se čitati i više poglavlja odjednom pa je pogodna za one s brojnim obiteljskim obavezama. Struktura knjige je takva da počinje od stvaranja – Otac kao stvoritelj te preko različitih uloga oca stiže do konačnog cilja – Otac kao svetac.
Otac kao stvoritelj
Na početku knjige ističe se sudioništvo oca u stvaranju novog života sa svojom suprugom i Duhom Svetim. Ako ljubav dvoje ljudi postaje plodna, ako se utjelovljuje u potpuno novu osobu, onda ta ljubav mora biti ljubav u odnosu s Bogom. Stvoritelj se mora, takoreći, prignuti k njima i udahnuti „dah života“ u njihovo sjedinjeno sjeme i jajašce. Dakle, svaka osoba u sebi nosi ovaj „dah života“ od Boga poslan u trenutku začeća, sama materija nije dala život bez Duha Gospodnjega.
Primjedba: „Roditeljima postajemo kada se dijete rodi“
Jedina primjedba, koju mogu dati na knjigu, jest to da u nastavku ovog poglavlja autor navodi kako roditeljima postajemo kada se dijete rodi pa s tim u skladu otac nastupa sa svojom očinskom ulogom tek tada. Ovdje su dvije stvari netočne:
- Otac se ne postaje kad se dijete rodi, kao što i ljudski život ne počinje rođenjem, nego puno prije – tj. od samog začeća (upravo kako je prije navedeno).
- Uloga oca tog istog djeteta ne započinje rođenjem. Primjerice, evo nekih praktičnih dokaza: najteža razdoblja u trudnoći za većinu žena su sredina prvog tromjesečja (mučnine) i pred kraj trećeg tromjesečja (nemogućnost sagibanja, umor, bol u nogama, u kralježnici…). Otac može majci svog djeteta u tim periodima puno pomoći, primjerice: skuhati ručak i pritom nju odvesti u prozračenu sobu gdje joj neće „smrdjeti“ fini šnicli koji se kuhaju; odvesti je u dugu poslijepodnevnu ili večernju šetnju ili kada to prilike dopuštaju, odvesti se izvan grada ili u lijepe gradske šume i parkove.
Otac kao glava obitelji pozvan je na konkretno služenje
A sada nešto još konkretnije gdje će iskazati svoju snagu, moć, silu, sposobnosti – opće poznato je da je za suprugu i nerođeno dijete izuzetno opasno udisati „mirise“ koji se šire iz raznih čistila, pa suprug može više preuzeti ulogu čišćenja i uređenja stana /kuće, a posebno jer supruga ne bi smjela dizati ništa teško (čitaj: košaru punu mokrog rublja, kantu punu vode za pranje poda, usisavač itd…), a pritom svoju najdražu odvesti primjerice kod sestre na ugodno druženje kako bi se izbjegla i najmanja vjerojatnost udisanja opasnih i štetnih plinova.
Ovo su samo neki od praktičnih primjera služenja tom djetetu, jer brinući o majci, brine se i o djetetu. Drugi, puno bitniji način je duhovni – otac to dijete može blagoslivljati, pjevati psalme i općenito pjesmice, moliti naglas. Može ga i ljubiti cijelu trudnoću što žena ne može dok se dijete ne rodi, kako god da se ona postavi.
Bračni život – središnja tema knjige
Međutim, treba naglasiti da knjiga najvećim dijelom obuhvaća bračni život. Puno se govori o odgoju, a kako je to zajednički posao muža i žene, temelji se na braku i odnosu muža i žene iz kojeg sve dalje izvire i ovisi.
Progovara i o velikim problemima s kojima se susreću brojne obitelji današnjice i društvo općenito (ubojstva, prostitucija, samoubojstva…) do kojih je zapravo došlo zbog toga što je otac najvećim dijelom zapostavio svoju ulogu, na način da se udaljio, smatra da je samo ženin posao briga o kući, odgoju, djeci, obitelji.
Konkretni primjeri u svakom poglavlju
Jako je zanimljivo i korisno to što autor ne piše samo teoretski, nego daje i praktične – konkretne savjete, što vjerojatno dolazi iz bogatog iskustva njegove deseteročlane obitelji i terapeutskog rada s brojnim obiteljima.
Primjerice, u poglavlju „Otac kao svećenik“ progovara o tome kako treba slaviti liturgijsku godinu kod kuće, upućivati djecu u život Crkve, odnosno izjednačiti obiteljski ritam i život s crkvenom godinom i blagdanima. Istaknut ću jedan citat iz tog poglavlja:
Dok pojedinosti određenih vjerskih obreda i običaja moramo ostaviti za dom – prepuštajući ih zdravom razumu oca i majke koji će naći dovoljno materijala za tu temu – ima jedan običaj koji je tako predivan da mu moramo posvetiti svoju pozornost, i koji je tako pun značenja da rasprava o svećeničkoj ulozi oca ne bi bila potpuna bez njega. Riječ je o tradiciji očinskog blagoslova. U našem domu, dok su djeca odrastala, očinski je blagoslov dijeljen tako da su djeca nakon večernje molitve dolazila do posude sa svetom vodom, po redoslijedu svojih godina. Tu bi svako dijete primilo znak križa na čelo uz ove riječi: „Blagoslivljam te, [ime], dijete moje, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.“ A nakon toga bi se izmolila kratka molitva svecu zaštitniku tog djeteta.
Nadalje, ono što daje autentičnost knjizi, a izuzetno je važno, jest to da se cijelo vrijeme referira na Sveto pismo, kao i na velike osobe koje su obilježile katoličku povijest do sada, poput sv. Tome Akvinskog, sv. Augustina, sv. Ivana Zlatoustog, sv. Tome Morea, sv. Ivana XXIII., sv. Ivana Pavla II. i pape Pija XII.
Svetost – cilj kojem svi težimo
Ako ste nekada pomislili kako je život obitelji blizak s redovničkim ili monaškim, pa ipak zaključili kako to ne ide skupa, upravo će vas ova knjiga razuvjeriti. Pokazat će vam kako su itekako povezani, dapače, međusobno su isprepleteni evanđeoski savjeti iz Svetog pisma: siromaštvo, čistoća i poslušnost – u monaškom i obiteljskom životu. Očevi kao monasi i redovnici, upravo živeći ove savjete u obitelji, sa svojom suprugom, mogu doći do svetosti.
Dakle, knjiga svojim poglavljima usmjerava od stvaranja prema ovom vrhuncu kojem smo svi pozvani: biti sveti, jer znamo – sveti su oni u vječnom zajedništvu, vječnoj sreći s Gospodinom, a kako tim putem krenuti, saznajte u knjizi.
Florijan Mihaljević – Žena vrsna
Foto: Žena vrsna
