Kraj osmog mjeseca pokriven je zelenom travom, dugim redovima, čekanjima – na kraju reda brežuljak. Uz brežuljak pod ruku s bakom. Nije imala zraka, vode, nije imala snage, nije mogla, a da ne zastane pokraj ljekarne, uz umirovljenički dom, kraj časnih sestara i onda na vrhu utonula bi napokon u stolac na preklapanje iz djedovih ruku izbrušen.
Svake večeri na devetnicama pleternička visina izgledala je još pomalo bliže, još nekako više, dodirivala je zavjesu od Neba i blagoslova izmiješanih s prošnjama. S nošnjama. Slavonski šeširići, široke šokačke gaće, trobojnice oko pasa i koljena na tlu. Po travi. Po zelenilu. Rukama smo podizali svijeće. Zdravo, zdravo… noć je pala točno sa zvijezdama i mjesecom preko naših duša, a Gospa Od Suza kako bi prošla pokraj kojeg djeteta, pogladila bi njegovu hrvatsku glavu, poljubila srce, prosula zlatnom dolinom zrnca krunice i zaplakala još jednom nad djedovima koji nam nedostaju, nad grobovima, nad žitom. Žito koje skriva krv i tjera te da klečiš. A njene suze baš kao da su u obliku zrna pšenice.
Marija iz Povalj’ je sidila na stolčiću, a u krilu držala ditića. Rukama je poziva na igru, na zagrljaj. Gospe i ditić imali su predivnu tkaninu na sebi. To su naše stare none ušile za fjeru. Na Veliku Gospu tribalo je poć s Njon u procesiju. Priko Lokve niz dol do nonine kuće. Uvik bismo ostavili malo nakrivljene ponistre kako bi bolje uša blagoslov Divice Marije kroz njih u kuću, na stol, na ribu i kruv. Ka bi Gospe prolazila priko rive, ka da bi se oni kajići zajujali, ka da bi one drvene škatule morskog zlata poskočile na bonaci.
Približile se konopima ono ka kad did primola cimu da bi uša na provu pa u noć ufati čagod. Gospe je šetala i ulazila na te brode ča su se bližili š njon, stavjala bi dite da leži na mriži. Dojila bi Isusića na leutu, a kapi koje bi padale na bokaportu, pritvarale bi se u ribice koje plešu, ka s repićen put doli, a gladnin ustiman put Neba. Ka i judi, gladni Boga, gladni da nas Gospe podoji Isusovom mukon, smrću i uskrsnućen i priobrazi u viri.
Noć je putovala s nama, za nama, putovala uvik ista zvizda, putovale su šume i putovale sparine. Do Klisa je bilo najteže privalit. Velika je uzbrdica. Ali, ako moliš krunicu, pivaš svete pisme i ne zastaješ puno na punjenje i pražnjenje boca vode, brzo će se pomolit dugopoljska dolina – pravac određen do Sinja. Tjedan dana užeži Velike Gospe, cili svit je hodočastija u Sinj. Priko noći bismo išli. Kogod bos, kogod u patikama, sa žuljima, a najgore je bilo ošišat nokte prije vrimena ili, nedajbože, kupit nove patike. Bilo je i onih u japankama.
Kad bismo došli u Kukuzovac, izgledalo je blizu smo, a kad tamo ta šuma – nikad proći, noć je postajala sve mračnija. Hladna stabla nadvijala su nad nas neku težinu, zimu i samo bi zagrljaj Gospe Sinjske stoplija takvu oblast. U Sinju su ljudi spavali po klupama. Nikad teže nije bilo čekat red za ispovid. Al, kad bi primili Tilo Kristovo, prošlo bi sve i srce bi nekako zaigralo ka da je ona dovela svoje dite do Sina. Kroz muku, kroz šumu, kroz noć.
Gospa od Otoka stoji u Solinu na ušću Hrvatskog krštenja, odakle izviru Katolici: naši preci, naše kosti sprovođene za križon. Na Malu Gospu kroz Solin onda poteku tri rike – Jadro oko otoka, Priko donjeg mosta rika Splita, Vranjica, Mravinaca i Kučina. A kraj Zvonimira rika s Klisa, rika iz Zagore, naših mlikarica i mesara, i rika Kaštilana. Oni svi skupjaju svoje kapje, svoj znoj, vino i more prid oltar, prid noge onoj koja gazi zmiji glavu. A onda priko vode u svit, nositi tu neku teplinu po pojima, po brodima, po težačkin putiman. S Gospinim likon priko kostiju, ne zaboravljajuć’ na onu koja je rodila Boga i rodila njih, Hrvate s Jadra.
U Mariji Bistrici puzala je tri puta oko oltara. Slijedila je svoje molitve, srce i duh. A kad je treći put završila, tamo blizu Gospina lika, sam Bogić ju je pozvao: „Dođi i slijedi me!“ Hodočasnica za Gospom, postala je časna sestra što služi Kristu u svom narodu. Predajući malim Hrvatima vjeru.
Na Trsat se treba popeti. Jedno po jedno podizanje noge, jedan po jedan korak u vis i kad ih prođeš petsto, onda si tek blizu. No za doći do Neba se još moraš svaki dan vinuti uvis preko Njezinih haljina. Na ovome mjestu i anđeli su odmorili noseći najsvetiji dom. Kad su odložili Nazaretsku kućicu na tle trsatsko, zamirisala je zemlja Hrvatska na ruže, a iz jednog pupoljka izvirila je slika – čudotvorna Majka Crkve – i blagoslovila svetošću nazaretskog sklada Hrvatske obitelji. Sjeme-da se množe – i ruke-da u znoju lica svog oplode zemlju.
A Gospa je s nebeskog trona voljela ponekad šetati Hrvatskom. Voljela je gledati sa slika i iz očiju čudotvornih kipova koljena i srca koja žude za zemljom, za svojom didovinom – da se tako smiju zvati i govoriti. Voljela je kako zvuči njeno ime na Hrvatskom. I Zdravo Marijo i krunica. Među poljskim cvijećem i ružama Slavonije ponekad bi namjerno ostavila komadić svoje suze, ili osmjeha. Lebdjela je Velebitom kao bura, a u Istru se spuštala i pjevala s pastirima koji čuvaju koze.
Tražila je ribu s ribarima, na otocima donosila vodu u gustirne. Gospa je u Dubrovniku na ponosu izgovorene riječi, na prgavosti slobode i vještine, svojim velom dodirivala zidine da stoje, da postoje. Taj mali narod hrvatski u kojem je Sina stavila na slamu da ga uspavaju divojke Ličanke, da ga oblače tkalje s Paga, da mu male noge i ruke griju trudne ruke težaka koji gleda u Nebo i pušta Bogu da bude Bog. Koji mu vjeruje i kad oluja povalja polja, krupa usitni trud i bilo usađeno u zemlju Hrvatsku. I koji tada kaže: „Bog dao, Bog uzeo. Blagoslovljeno Ime Njegovo“.
Hrvati i Gospa su kao majci njeni novorođeni, prvi puta podojeni sinovi.
Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: Lea Potočar
