Govorite djeci istinu

govorite djeci istinu

Duša

„Duša je kao zemlja. Što god padne u nju, to klija i raste. I tko korov iz nje ne plijevi na vrijeme, život mu se pretvara u džunglu kroz koju je nemoguće proći.“
Tako nekako reče jedan sveti pustinjak, čije ime zaboravih.
Te riječi su zapisali mudri sljedbenici Kristovoga puta, da ih Duh Sveti urezuje u srca mnogih bogotražitelja kroz naredna vremena. I da se tim darom spoznaje već na prvim koracima duhovnog života obogate mnogi pokornici.

Premda ne pamtim taj zapis od riječi do riječi, to me ne brine, jer Duh Sveti mi je njegov smisao utisnuo u srce tako duboko da mi dušu čuva u trajnoj budnosti. Zahvaljujući tako malom, a tako moćnom daru, prepoznao sam na vrijeme mnoge zamke Zloga pa tako i mnogo puta sačuvao svoje srce da ga ne otruje i razori grijeh.

Tu istinu mnogi nevjernici gorko spoznaju i priznaju tek kada im se život raspadne. A krotki i ponizni vjernici, što ju žele i ustrajno traže, nalaze ju mnogo ranije u osobnom vjerničkom iskustvu. Nju spoznaju darom istog Duha po možda nekoj drugoj prispodobi što govori isto; slično ovoj što je moju dušu obasjala.

„Čim ga ugledaš, već iz svog vrta veoma lako možeš izbaciti hrastov žir što je pao sa susjednog stabla. No, ako ga ne izbaciš, odnosno ako proklija i ukorijeni se u zemlju duboko, pretvorit će se u golemo stablo – stoljetno. Tad ga tvoja ruka neće moći ni pomaknuti, osim da ti svemoguća Božja Mudrost svojim darom u tom pomogne. Premda je taj žir kao stranac pao na tuđe imanje, s vremenom će od tvog vrta napraviti šumu svojih gorostasnih potomaka. Na taj način tvojim vrtom on će gospodariti i još će tebe smatrati strancem na od tebe nepošteno otetom imanju.“

Zato mudri ljudi nad unutrašnjim vrtom – vrtom svoje duše – svednevice budno bdiju i plijeve ga mnogo revnije od bilo kakvog izvanjskog imanja. Na svršetku svakog dana oni izbacuju iz svog srca sve što nije od koristi njihovome vječnome životu, odnosno sve što nije čedno, pravedno i sveto. Uklanjanju tuđinske sjemenke što ih kao svoje ne poznaje u njihovom srcu Božji sveti mir.

Nad lahorom bezazlenog životnoga daha često znaju nenadano zapuhati neki divlji vjetrovi, puni smrtne opasnosti i svake nečistoće. U gomilama duhovnoga smeća što ga tvore ispraznost i laž, ne skrivaju se samo kojekakve povremene moralne bolesti, što nestaju poput prehlade, nego i opake sjemenke vječnoga prokletstva koje mogu na zlo okrenuti sve u našoj duši.

Ti na prvi pogled bezazleni grijesi, u svoje se vrijeme pretvaraju u zastrašujuće posljedice zla – u nemani sa svih strana nad životnim krugom, kad se – zbog čovjekovog pristanka na grijeh -Božja milost od nas udalji.

Zato mudri Propovjednik svoju knjigu završava ovim riječima:„’Boj se Boga, izvršuj njegove zapovijedi, jer – to je sav čovjek. Jer sva će skrivena djela, bila dobra ili zla, Bog izvesti na sud.“

Dva životna puta

Svaki grijeh, već istog dana kad je učinjen, može zagušiti nježni zasad našeg krhkog srca -zasad Svetog Duha i Istine, što nam ga je od početka u dušu zasadio Bog.

U njemu se, primjereno uzrastu, mogu prepoznati mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji.

Poput sjemenke, što u sebi skriva sve stvarnosti i oblike koji će se iz nje razviti, tako u sebi već od rođenja sve darove Duha Svetoga i sklonost Božjoj istini sadrži bezazlena dječja nevinost. Zato svako dijete od odraslih to i očekuje kad im s povjerenjem srce otvori.

Ali zato svako dijete proživljava i strašnu muku kad se netko od bezakonika poigrava iskrenošću i sjemenkama istine u njegovom srcu. To je mnogo grublji nasrtaj na unutrašnji život njegovoga bića negoli na bilo što do čega mu je stalo u izvanjskom svijetu.

I zaista pred takvim se napadom neki od njih bolno zatvore – katkad doživotno. A neki se gorko rasplaču il’ se iz tog ropstva najgrublje što mogu stanu trzati uz očajne krike. Tad ih nitko utješiti ne može, doli uvijek dobri Bog kad padnu u san.

Čim duša pristane na grijeh, makar joj se činio sitan i nevažan, već Sotona u nju sadi sjemenke propasti – zle navike i tupost savjesti – od čijih će plodova uskoro teško nastradati.

Umjesto da je čedan, ponizan i mudar – što darovatelj života želi i očekuje, takav čovjek, počinje se ponašati razmetljivo bestidno i glupo. Nastavlja se glupirati sve više i više da postane majstor ludila koji u svim prilikama na se skreće pažnju bilo kakve luđačke publike.

Umjesto da je razumnoga djelovanja, takav čovjek nerazumno srlja u sve zamke smrti, a to znači na sve staze i u sve prilike nasilja i laži.

Umjesto da traži spasonosni savjet, takav čovjek umišlja da je sveznalica pa ludovanjem još izruguje svetu Božju Mudrost. I naravno, šaka Božjeg gnjeva brzo će ga zgrabiti za šiju, jer se Božja svetost ne da ismjehivati.

Umjesto da ga resi jakost pravednika, koji čvrstom vjerom odbacuje sve ponude Zloga, on će – kao moralni mrtvac i duhovni mlitavac – spetljati se u sve mreže Zloga što će ga na kraju stajati života.

Umjesto da svega vijeka traži sveto znanje na stazama božanskoga zakona života, takvom čovjeku će ispirati mozak razne ispraznosti što nikad, nigdje i nikoga nisu usrećile. Njihov plod je uvijek samo gorko razočaranje, gubitak časti i smrtni umor duše koja ne zna što bi u sebi ni kamo bi sa sobom.

Umjesto da njeguje pobožnost, što ga hrani vječnom Božjom ljubavlju, takav će se čovjek zanositi bezbožnošću opsjednutog Kajina, koji – zaluđen pogubnom idejom – ne suzdržava se krv proliti ni vlastitom bratu. Još će iznad svoje bezumne pameti podizati okrvavljeni barjak revolucije, da okupi oko sebe sebi slične buntovnika pa uživa s njima u sve većim potocima i rijekama, jezerima i morima prolivene krvi čovječje, koju nije on ulio ni u čije žile pa ju nema pravo ni proliti. Takvo zlo će još smatrati svojom pobjedom, ne mareći za strašnu prijetnju što je Bog izreče Noi kada sklopi savez s njim nakon Potopa, nakon tako strašne kazne onodobnog pokvarenog svijeta.

„A za vašu krv, za vaš život, tražit ću obračun: tražit ću ga od svake životinje; i od čovjeka za njegova druga tražit ću obračun za ljudski život. Tko prolije krv čovjekovu, njegovu će krv čovjek proliti! Jer na sliku Božju stvoren je čovjek!“

Umjesto da ga štit strah Božji, što jedini drži dušu iznad domašaja zla, izravno će takav čovjek na kandžama pobješnjelog Sotone biti nošen sve do grotla podzemnoga vatrenoga kruga, odakle se nitko ne vraća.

Valja bdjeti nad sobom

Kako ne bismo izgubio bliskost Duha Svetoga, Gospodina i Životvorca, drugog našeg branitelja, koji vjerne duše ovdje nosi iznad domašaja Zloga pa ih na svršetku diže u nebesa, valja bdjeti nad sobom i danju i noću.

Zato već maloj djeci pa i dojenčetu koje ljudski govor ne razumije, valja govoriti samo istinu. Jer i na dojenče će po riječ Božje istine sići ista sila Duha Svetoga, trepereća ona radost u njemu. Božji znak je onaj gugut goluba s njegovih usana kad mu pričaš nešto iskreno i blago, ono što još nije kadro razumjeti. Veselit će se onoj nježnoj sili u tvom glasu koji pred njim oblikuje riječi istine.

Odmalena djecu treba učiti i naučiti da govore i slušaju samo istinu, da se klone svake laži, čak i one tobože najmanje što se krije pod prividom šale. Samo tako možemo ih upoznati s istinom koja će ih uvijek osloboditi. A to znači da samo tako možemo im sačuvati živote. Ali i živote onih s kojima će svoje dane dijeliti u poštenju, ljubavi i radu.

Naime, jedan mudri radnik deset neradnika može potaknuti da bar uzmu lopatu u ruku na gradilištu osobnog i društvenog života.

Takav najamnik u Božjem vinogradu u dubini svoje duše, kad je vođen Duhom vječne Istine, njegovim će darom svakog trena znati:

Da luđak nikad neće nadvladati onoga u kojem svemoguća mudrost, poput Mojsijeva lica, svednevice sja.

Da nerazumni neće nikad za sobom povesti onoga kojim bogodani razum upravlja.

Da onaj, koji savjet ne prima, neće moći navesti na zlo  onog koji cijelim svojim posvećenim bićem Božji savjet zna.

Da bezbožnik ni u čemu nije niti može biti postojan u svojoj slabosti doli u samoobrambenom nasilju, zato što se oslanja na sebe slaboga – na svoje krhko, nejako i raspadljivo tijelo, na svoju prevrtljivu, povodljivu i mlitavu dušu, na svoj lutajući duh kroz sve oblike sotonske zablude i zločinačke laži, a to znači na sve prekršaje Zakona života (svetih Božjih zapovijedi). Za razliku od njega i njegovog puta propasti, samo istinita i Bogu vjerna duša ima neslomljivu jakost. Jedino ta njegova sveta jakost može nadvladati sve neprijatelje života – Sotonu, zločinački svijet i smrtonosni grijeh u tijelu, zato što, ne u svojoj slabosti već u jakom Bogu, ima tri neslomljiva oslonca – nadnaravnu vjeru u srcu, nadnaravnu nadu u svakoj nevolji i nadnaravnu ljubav pred svom vojskom Zloga. To troje nju čini nepobjedivom, zato što se milost Svemogućeg postojano po to troje na nju izlijeva.

Takav se čovjek ne može razočarati u Boga kad u njemu živi i raspeti i uskrsli Krist.

Tko god kaže da se u Boga razočarao, taj nikad i nije bio vjernik. Taj Krista u sebi nije spoznao pa ga i ne poznaje. Taj Kristu u mukama svoje srce na utjehu nije podnudio pa se ni ne nada da će s njime i on uskrsnuti. Taj pravu ljubav nije upoznao jer je nam u sebi. U njemu je lažno samoljublje koje pokazuje i ludilo i bijes. Vlastite ga riječi optužuju kad govori da se u Boga razočarao. Jer razočarati se može samo onaj koji pristaje biti očaran. A čaranje je umijeće Zloga. On još traži sebe i svoj život ovdje u stalnoj propasti, a ne Boga i vječni život s njim.

Čim se takav razočara u Boga, istog trena bliži će mu biti svi demonski obredi na svijetu od Kristovog probodenog Srca i njegove žrtve našeg otkupljenja. A takvih je uistinu mnogo.

Nastavimo dalje gdje smo malo zastali pred spasonosnim darom jakosti.

Vjerni najamnik u Božjem vinogradu u dubini svoje duše, kad je vođen Duhom vječne Istine, njegovim će darom svakog trena znati i ovo:

Da neznalica nikad ničim neće oboriti sveto znanje.

Da će bezbožnik pred pobožnom dušom bilo kada biti poražen; makar kad ga zbog zločina nad njim bude po svem svijetu progonila savjest.

I napokon, za razliku od duše čiji život oblikuje i vodi sveti Božji strah – pa joj zato na žedno i gladno srce izlijeva se rajsko mlijeko i kaplje rajski med, da onaj koji se Boga ne boji, od straha će „drhtat’ gdje straha i nema“. Strašljivcima treba nož i puška, a hrabri se ni Golgote ne boje, već se zauzimaju za strašljivu bijedu: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“

Eto, u ovim darovima Duha Životvorca nalazi se sav život, sva istina i sav Božji mir.

Pa zar zbilja duši za miran život nešto više treba?!

No, bezbožnik bi htio uzbođenje, neviđeno, nečuveno, najnovije. I zato će ga naći u punini u posljednji dan; uz buku i bijes, uz krikove užasa, uz zastave od plamena i smrad vječnog dima. To će biti njegov „urnebes“ od kojeg se i na zemlji Antikristovo podzemlje potresa.

Duša nije objekt

Duša nije objekt što ga nađeš gdje ga ostaviš i što mu prilaziš kada ti se hoće. Ona je subjekt; jedinstvena osoba, nerukotvoreni hram Božje mudrosti u stvorenoj naravi. Ona je pod ključem savjesti zatvoreni i brižno čuvani vrt osobnog i društvenog života. Pa ipak ne pod prisilom od strane Stvoritelja, nego s osobnim darom slobodne volje. Prema Božjoj zamisli, a ovisno o vlastitoj odluci, taj vrt od početka pa zauvijek može biti raj zemaljski. A može se pretvoriti i u suznu dolinu. Sve ovisi o tome čiju će riječ dublje zasaditi u srce i za čijim će poći nadahnućem.

Duša je kao kristalna čaša što svojim padom u trenu se raspada na tisuću komada. U plemenitoj ruci dobrog gospodara, ona može biti sačuvana tisućama godina. Ali ruka pijanoga bezumnika, čim ispije što je u nju nalio, zavitlat će ju što god jače može u kameni zid – da uživa u tom što je više nema. Jer bezumnik se ponosi zločinom. On i samog sebe baca u propast.

Duša! Kojega li čuda u stvorenom svijetu!

Kao prvo, u njoj možeš naći bližnjega. Možeš naći sebe u njegovu srcu pa imati doživotno sebe u njemu i njega u sebi; što je mnogo više od vlastite bijede i samoće i što ima više smisla u svakom vidu vremena i vječnosti.

Ako takav život prihvatiš, možeš naći vas oboje u vašem potomstvu. I još više od svega što oboje jeste i što vas okružuje; možeš čuti unutrašnju Riječ Nevidljivoga, koji sve to stvara i obnavlja pa te zato neprestano prati dodirima životnog ‘lahora’.

Ali otvoriš li srce zavodljivoj riječi – tvojoj duši nepoznatog stranca, što te uzbuđenjem izgoni iz mira, i predaš li se da te vodi njegov strasno izazovni duh, što ti iluzijom diže glavu iznad oblaka, doživjet ćeš da i tebe i sve tvoje iznenada nevidljiva ruka ruši u prašinu. Među svoje tad ćeš pasti sa svog lažnog neba kao da si stranac, tu u vašem nekoć malom raju.

I tebi se tako Eden promeće u Dolinu suza i golemo groblje čovječanstva.

Dok si dolje među svima smiren boravio, zar ti duša nije boravila gore – među zvijezdama – i gorjela od blaženstva vječne ljubavi?! Zašto ti je onda trebalo biti iznad sebe?!

Ne očajavaj kada vidiš da si život krivo shvatio, nego samom sebi priznaj istinu. Tvoja slabost nije na osudu. Na osudu je samo zla odluka da ostaneš tamo gdje te nema. Božjom se rukom može otkloniti ta golema laž, ako Bogu s pokajanjem priznaš svoju nevjeru i vratiš se u posluh njegovoj Mudrosti. Od svete dobrote opet će ti procvjetati tvoja pustinja pa još većim čudom nadmašiti mladenački raj.

Zato ne oklijevaj, jer milosrđe ne čeka nevjeru.

Pogledaj kakvog si se blaga nakupio na smetištu bezbožnih ideja i otvorene zlobe ovog svijeta. Odreci se svega što te očaralo pa neočekivano dovelo do očajnički beznadnoga krika, samo zato da ne spoznaš živu istinu i ne nađeš sebe u njoj istinski slobodna.

Provjeravaj duhove i riječi

Koliko li je riječi doletjelo duši izvana i iznutra, a da nisam ni pomislio to ih dade, Sotona il’ Bog.

Koliko li je nedostojnih prizora bilo pred mojim vanjskim i unutrašnjim vidom koji su mi zauzeli mjesto u pamćenju, a da nisam odlučio jesu li dostojni i korisni da im vrata srca otvorim.

Koliko li je razgovora bilo što su kroz moj život proletjeli pa nestali, a ipak su mi u besmrtnu dušu utisnuli svoj duhovni trag. Mene živog i pokretnog pretvarali su u nepomični i beživotni stav koji škodi meni i bližnjima pa se još opire i ljutnjom i zabludom i mlakim kompromisom Kristovome pravednome sudu.

Koliko li sam propustio prilika za dužnu hvalu i zahvalu Bogu i za mnogim dušama neophodno važna dobročinstva. Od njih su me odvratile podle misli i zli razgovori. Umrtvili me da ne činim ništa; da ne živim od milosti besmrtne dobrote i da ne primim kišu blagoslova od zahvalnih duša, kad pristupim im u nevolji bar sućutnim pogledom.

Koliko li je i kako samo nedostojnih misli šepurilo se posred moga srca pa me ludom znatiželjom prema paklu vodile. Pečati su njihovi duboko u meni sve dok se ne pokajem pa primim oproštenje.

Ako je sve ovo istina, a jest, u čemu se razlikujem od bezbožnog svijeta? Po čemu se smijem zvati kršćanin? Na što mi se oslanja sigurnost kad pomislim da ću biti spašen?

Gdje su sada sve te otrovne misli i riječi što im nikad nisam dao otkaz?

Sve te brojne nevolje meni nisu namrli ni događaji ni ljudi, već zle misli i bezumne riječi vlastitoga srcu, kad god bi im po mlakosti i nevjeri prepustio sve.

Kajem se za svako svoje pojedino zlo i skrušeno ištem tvoje oproštenje. Smiluj mi se, sveti Spasitelju, i daj mi milost da više ne griješim; da ti od sad vjeran ostanem. Amen.

O tebi će na sudu svjedočiti djeca

Bog je svaku dušu na samom početku ovoga života položio u nevino tijelo djeteta.

On je svakome, koji se odrastanjem udaljuje od blaženoga svoga djetinjstva, omogućio bilo gdje na svijetu da naiđe na nevino dijete. Svakim takvim susretom, On ga potiče da se sjeti i ne zaboravi sebe izvornoga, sebe najboljega, sebe nejakoga kojem uvijek treba svemogući Bog, sebe koji već na zemlji život uživa u blaženstvu Duha Svetoga – u njegovoj ljubavi i miru. Potiče ga dječjom bezbrižnošću da se poželi pa se vrati u jedinu slobodu i blaženi mir. Onaj kad je zagrljajem zaštićen stigao na ovaj grubi svijet.

Omogućio mu je susret s djetetom i zato da prepozna, dok još nije kasno, što mu se to neopazice zavuklo u srce.

Kao prvo, koji mu to duh sve većom sumnjom iscrpljuje dušu?

Kao drugo, koji mu to duh i dušu razjeda ispraznim brigama i do ništavila pustoši tjeskobom pa ga na taj način odvraća od zahvalnog života u blaženoj Božjoj ljubavi i, poput Stvoritelja, u svom stvaralačkom radu?

Kao treće, koji ga to duh učestalim i sve većim napadima straha prisiljava na zločine samoobrane? Zločine koji su do bjesnila usmjereni protiv ljudske naravi i živoga bića pa ga tako oslabljenog baca u smrtnu osamu gdje nema života niti ga može biti.

Tri su razloga, ako ne i više, zašto Bog stavlja djecu na put svakoj duši sve do njene životne odluke s kojom će se duhom pojaviti na Posljednjem sudu da ode s ovog svijeta na svoje vječno mjesto.

Prvi razlog služi spasonosnom poticaju na trajno obraćenje.

Drugi razlog je poslanje nevine dječice u smislu bezazlene porote na sudu. Jer će se tada u smislu istinite porote, pored svetih anđela i pravednih duša, pred svakom dušom pojaviti i nevina djeca.

Sve što su te duše učinile djeci, bit će živi dokazi njihove osobne pravednosti ili osobne zloće. Bit će neosporni dokaz što je koja učinila Darovatelju ljudskoga života i čime mu je uzvratila na toliku ljubav.

A treći razlog zašto Bog stavlja djecu na put svakoj duši jest da se sveti pokornici po ljubavi Božjoj prema djeci, tom ljubavlju posvete i sjedine s njim.

Moglo bi se reći i to da je vjernim Božjim anđelima i pravednim dušama od koristi da se jasno očituje tko se krije u bilo čijem srcu kad se dijete pred njim pojavi. Jer Sotona s demonima djecu ne voli, a Bog im se sa svima svetima neprestano raduje.

Što god učinimo bilo kojem djetetu, učinili smo Bogu izravno, jer on živi u njemu u skrovitoj pojavi njegovoga zdravlja i on je njegov rast.

Kao što je Bog iz ničega stvorio Adama i Evu, i bez nas on može i stvoriti i spasiti i posvetiti njih. Ali ih pred nas stavlja radi nas. Da budu živa ogledala svakog našeg čina u odnosu na brak i potomstvo, odnosno na njegovoga Svetog Duha u nama i među nama.

Ali ih stavlja pred nas da im duše budu živi pečati svih podlosti što ih naše strasti očituju kad nas djeca u čemu žaloste ili se u neznanju razljute da iskušaju našu blagost s njima u preteškoj roditeljskoj službi. Ta je sveta služba preteška za svakoga koji nema ljubavi.

A koji ljube, tima ništa u životu nije teško jer je ljubav uvijek pobjednica i nikada nije na gubitku.

I ne samo da djeca budu živi odrazi svega što je u nama dok još žive s nama, nego i kad odrastu pa bez nas pođu u vlastite živote, očito će biti kakve smo im duhovne sjemenke zasadili u duše (i naslijeđem i primjerom i riječju). Pa čak i kojim smo ih duhovima predali već u samom činu njihova začeća. Jer i to su bila djela snažnih nadahnuća nekog nevidljivog bića iz duhovne sfere.

Već pri začeću u Kajina je ušao Sotona po pristanku na grijeh njegovih roditelja.

Već u toj prvoj obitelji ljudskog roda na djeci im je postalo očito roditeljsko zlo.

Za sve svete su djeca uvijek bila i uvijek će biti Božji blagoslovi, odrazi njegove vječne radost i svetoga veselje. A za proklete su djeca uvijek bila silni teret od demona u srcu, teška žalost i nesreća. Zato će im djeca na Posljednjem sudu postati najveća opasnost kad Bog zatraži od njih račun za nesreću njihova potomstva.

Tko ne ljubi djecu, pred djecom će jednom drhtati od straha. A blago onom u čijem su srcu sva rođena i nerođena djeca.


Rajko Bundalo – Žena vrsna
Foto: Séan Gorman – Unsplash

Rajko Bundalo
Rajko Bundalo

Rođen 1949. godine u selu Hašani, završio je studij glume na Akademiji kazališne umjetnosti u Zagrebu. Od 1972. do kraja 2014. godine radio je kao stalni član glumačkog ansambla Zagrebačkog kazališta mladih. Kao obraćenik gostovao je na mnogim tribinama i bio voditelj duhovnih obnova u velikom broj župa u domovini i nekim hrvatskim katoličkim misijama u Kanadi i Europi. Pisac je do sada 10 tiskanih i rado čitanih knjiga duhovnoga sadržaja i svjedočkog iskustva, redovito podvrgnutih duhovno teološkoj lekturi uglednih svećenika. Na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu vodio je u dva navrata jednosemestralni seminar na temu "Brak u svjetlu kršćanske objave" i jedan semestar predmet retorike za buduće svećenike i teologe. Iskren je i duhovno revan kršćanin, svakodnevni pričesnik preko 30 godina. Član župskog vijeća i izvanredni djelitelj svete pričesti s biskupovim dekretom u svojoj župi. Jednom je ženjen otac šestero odrasle djece. Od malena je pisao, objavljivao i na javnim nastupima govorio posvuda rado slušanu vlastitu poeziju. Voli ljude i ljudi ga vole. Geslo mu je: "O ljubavi tvojoj, Gospodine, pjevat ću dovijeka."