Svjedočanstvo koje vam donosimo oslikano je kroz dva pogleda – onog negdašnje djevojke, danas supruge i onog bivšeg mladića, danas supruga. Bračni par Vrabec otvoreno i iskreno progovara o svom iskustvu pripreme za brak bez poljubaca i tjelesnih dodira želeći svojim svjedočanstvom zahvaliti na blagoslovima koje im je Gospodin udijelio podliježući se Njegovom planu priprave za bračno zajedništvo. Prvi dio svjedočanstva pročitajte u nastavku.
Za patera Frkina i hodanje bez poljubaca čula sam još kao srednjoškolka. Nekolicina nas je među knjigama u župnoj dvorani pronašla njegovu knjižicu „Hodanje mladića i djevojke“ i, kako je to goruća tema u toj dobi, odmah je pročitala. Prijateljica je u to vrijeme imala momka pa mu je više iz šale odlučila predložiti takav način hodanja, no prijedlog baš i nije dobro prošao. Svi smo se složili s njim da je nešto takvo neizvedivo, jer kako se zaljubiti u nekoga kad se ponašate kao brat i sestra? Eh, da sam tad znala, poštedjela bih samu sebe brojnih rana u odnosima s momcima.
Molitva za muža
Moj sljedeći susret s paterom bio je uživo, davne 2009. godine. Moja sestra je kustosica u muzeju i postavljala je izložbu o franjevcima, a pater Frkin joj je pomagao. Ja sam „slučajno“ naletjela na njega kad sam došla po sestru na posao, jer smo dijelile auto. Postoji jedan predivan citat koji kaže: „Slučajnost je Božji potpis kad želi ostati anoniman.“ I to je uistinu tako. Premda smo se upoznali i popričali samo usput, dvije paterove rečenice su mi se urezale u srce: „Muškarca treba voditi, a ne zavoditi.“ (Sve jasno ovdje, zar ne?) i „Moli se dušama poginulih hrvatskih branitelja za muža.“
Tada sam bila aktivna zborašica, animatorica i planinarka i stalno na putu. Kako sam se družila s ljudima u vjeri, uvijek kad smo nekamo putovali, molili smo Gospinu krunicu. I uvijek bi netko predvodio po jedno otajstvo, a ja bih pričekala da izmolimo svih pet i ubacila bih se sa šestim „koji neka se smiluje dušama u čistilištu i dušama poginulih hrvatskih branitelja“. Koji su me znali, znali su za što molim i često su me zezali na taj račun, no nisam odustajala, jer sam u dubini srca osjećala da trebam moliti. Ako mi duše ne izmole muža, barem će ih moja molitva dovesti mrvicu bliže Proslavljenoj Crkvi.
Svaki dodir se činio pogrešnim
Godine su prolazile i ja sam upoznavala „krive“ momke i dopuštala im da me rane, jer nisam bila čvrsta na području tjelesnosti i duhovnosti. Sve dok nisam upoznala svog muža. S njim je od samog početka sve bilo drugačije. Gotovo sve. I s njim sam krenula s držanjem za ruke i poljupcima, no ovaj put to nije bilo to. Premda me privlačio i osjećala sam da tu ima nečeg vrijednog „ostajanja“, svaki dodir mi se činio pogrešnim. Dodiri mi nisu bili ugodni, više sam pristajala na njih zbog njega. On je napomenuo da je njemu to veoma važno, a i meni se, poučenoj prijašnjim iskustvima, podrazumijevalo, pa sam zato pristala.
Naizgled smo imali sve uvjete za sretnu i stabilnu vezu, a ipak nije funkcioniralo. U svoju smo vezu unijeli očekivanja i iskustva iz „prijašnjeg života“, kako to volimo nazvati, i to nam je otežavalo komunikaciju i povezivanje. Toliko sam puta željela pobjeći od njega i prekinuti sve, ali nešto u meni nije to dopuštalo, Gospodin mi je šaptao da je on muž kojeg je pripremao za mene. Inače prilično pričljiva osoba, nikako nisam mogla otvoreno razgovarati s njim. Nisam prepoznavala samu sebe kad sam bila s njim. On je bio divan, trudio se, a ja sam stajala pred zidom koji nikako nisam mogla preskočiti ni zaobići.
Stvari su počele sjedati na svoje mjesto
Sve do razgovora s jednom predivnom osobom koja je, uz patera, mene i mog muža zadužila do kraja života, jer bez njezinog poticaja ne bismo promijenili način hodanja i, gotovo sigurno, danas ne bismo bili u braku. Još nije ispričala svoje svjedočanstvo do kraja, a ja sam već znala da je to „to“. Nakon razgovora s njom, produžila sam na susret s mojim T. i nisam mogla dočekati da sjednemo na kavu da mu kažem, odmah na parkiralištu sam „bacila bombu“! Mislila sam u sebi – ili će pristati ili odbiti, a onda ćemo se prestati viđati i to će biti to. U svakom slučaju, tako dalje nije moglo ići, jer naše „viđanje“ (namjerno koristim taj termin jer smo uistinu počeli hodati tek nakon prvog susreta s paterom) nije vodilo nikuda. Malo se iznenadio kad je čuo, no odmah je pristao. Hvala Gospodinu što mi je poslao momka koji je u vjeri, jer netko tko nije, ne bi tako lako pristao.
Da skratim dugu priču, kad smo krenuli hodati bez poljubaca, sve je postalo lakše i ljepše. Ne mogu reći da se odmah sve posložilo, ali stvari su počele sjedati na svoje mjesto. Počeli smo razgovarati, komunicirati, jer drugo nismo ni mogli raditi! Iako smo se prije toga viđali skoro pola godine, početak svoje veze vežemo s odlaskom pateru jer smo se tada uistinu odlučili jedno za drugo i prihvatili sve što nosimo sa sobom.
Hodanjem bez poljubaca se povezuju duše
Nekoliko mjeseci nakon prvog susreta, pater nas je zaručio obredom zaruka i pet mjeseci nakon toga smo se vjenčali. Sad smo u sretnom braku, imamo predivnog sina i otvoreni smo životu koji će nam Gospodin, nadamo se, još poslati. Premda nam je bilo teško, isplatilo se. Gospodin je iscijelio naše rane i oblikovao nas nanovo jedno ta drugo. Kako moja prijateljica kaže: „Hodanjem bez poljubaca se povezuju duše.“ I to je uistinu tako. Nije da nije teško, ali isplati se svaki trenutak. Svi zidovi koje sam podigla oko sebe su pali u trenutku naše bračne privole. Sjećam se da sam se još na dan vjenčanja pitala: „Bože, hoću li ja moći živjeti s tim čovjekom?“ No u dubini duše sam znala da je on čovjek kojeg mi je Gospodin namijenio.
Na izlasku iz crkve smo se nespretno poljubili, primili se za ruke i „ne puštamo“ se od tada. Ono što smo za vrijeme hodanja „propuštali“, ti intimni trenuci koji bi nas mogli dovesti u napast, postali su predivni „prvi put“ trenutci u braku: prvo zajedničko gledanje filma zagrljeni na kauču, prvo zajedničko pripremanje jela, prvo ljetovanje na moru, uređivanje našeg doma… sve je to u braku dobilo posebnu draž.
Brakovi sa brigama, a ne problemima
Ponosni smo i na svoju „statistiku svađanja“. Naime, u tri godine poznanstva, od toga godinu i pol braka, nikad se nismo posvađali. Naljutimo se ponekad, najčešće ja, no uvijek je jedno od nas dovoljno prisebno da izbjegnemo svađu. Ja nisam temperament koji bi se mogao lako suzdržavati. No kad je on u pitanju, zašutim i pustim oluju da protutnji u meni, jer ne želim da ga povrijede riječi koje su rezultat trenutnih osjećaja. Kad se oluja smiri, popričamo i riješimo problem. No to nisu problemi, nego brige. Lijepo kaže pater Frkin: „Brakovi koji su temeljeni na ovakvom načinu hodanja nemaju probleme, nego brige.“
I to je uistinu tako. Nije da do sad nismo imali teške trenutke, no kroz duge nježne razgovore naučili smo komunicirati, a zajednička svakodnevna molitva nam daje snagu da sve izdržimo. Baš smo se nedavno zezali i jedna osoba je čula kako sam mu rekla da ako nešto učini, da će to biti početak naše prve svađe. Začudila se i pitala: „Niste se nikad posvađali? Kakav je to brak?“ A moj T. je odgovorio: „Po Božjem.“
Hodanje bez dodira – protuprirodno?
Moram priznati da za vrijeme hodanja nisam pričala o tome, jer sam se bojala nerazumijevanja okoline. Znala sam da je to ispravan put, no nisam se usudila objašnjavati nekome da se ne izvrgnem ruglu. Nedostajalo mi je hrabrosti otvoreno svjedočiti o tome. Zato sad pišem ovo svjedočanstvo. Rekao bi moj T.: „Treba vikati sa krovova“, jer ako i jednom paru pomognemo da sagradi svoj odnos na pravim temeljima, puno smo napravili. Jer ovakvo hodanje postavlja temelje braka na stijeni i teško da će ih kušnje uzdrmati. Primijetila sam da puno vjernika katolika ima predrasude prema hodanju bez poljubaca i dodira, da je to nešto protuprirodno. No zapitajmo se zašto bi bilo protuprirodno ne hraniti svoju tjelesnost, nego dati prednost povezivanju duša?
Nejasne granice lako je prijeći
Čistim hodanjem se najčešće podrazumijeva neimanje spolnih odnosa prije braka. No to nas dovodi u jednu „sivu zonu“ u kojoj moramo sami postaviti granice. A kad su granice nejasne, lako ih je prijeći. Hodanje bez poljubaca daje jasne granice i nema straha da ćemo ih pomaknuti. Prije braka govorimo o spolnim odnosima, a u braku o bračnom darivanju. Nije li predivan taj pojam? Darivanje sebe drugome, srcem, dušom i tijelom. Zato bi tjelesnost trebala biti rezervirana za brak. Sve vezano uz tjelesnost: zagrljaji, držanje za ruke, poljupci i, naravno, bračno darivanje. Ne isplati li se suzdržavati od tjelesnosti na godinu, dvije, tri za „živjeli su sretno sve do kraja svog života“? Takav završetak ne postoji samo u bajkama, on je moguć i u stvarnom životu.
Ne propustite pročitati kako je ista situacija izgledala s njegove strane: On svjedoči: „Odricanjem od tjelesnosti Gospodin nas priprema za ljubav koju je za nas zamislio“
Ivana Vrabec – Žena vrsna
Foto: TeiTo
