„A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela.“
(Lk 24,21)
Prije par tjedana mi se dogodilo nešto što se dogodi svakome tko čita Božju Riječ. Prije nego što progovorim o tom iskustvu želim naglasiti važnost čitanja Božje Riječi. Nedavno sam čula predivnu rečenicu. Kaže: „Božja Riječ je Božja oporuka tebi osobno. Zar ne želiš vidjeti što ti je ostavio? Zar ne želiš vidjeti koliko si bogat i što ti sve pripada?“
Božja Riječ je živa i opipljiva – tebi upućena. Velika je važnost Božje Riječi koja je živa danas. Često propuštamo ubrati plodove čitanja Biblije. Propuštamo čuti ono što nam je Bog uputio, svakome ponaosob. I to je nekako normalno. Toliko puta pročitamo neki dio Biblije, čujemo ga na misi i nismo ga svjesni. Onda, nakon nekog vremena, odjednom primijetimo tu jednu riječ ili rečenicu i ureže nam se u srce. To se dogodilo i meni. Riječ je o evanđeoskom tekstu u kojem se Isus ukazao učenicima na putu u Emaus (Lk 24,13-35).
Božja Riječ je živa i tebi upućena
Toliko puta sam čula tu priču. Puno puta sam pjevušila riječi dobro nam poznate pjesme: „Dvojica braće išli su tužni što Isus umrije.“ Pjevušila sam je veselim tonom, s radošću. Veselo sam pjevala da su dvojica braće išla tužna i da je Isus umro. Pitam se sada u šali: „Može li malo suosjećanja? Bilo bi dobro ubaciti neki mol, dodati neki bas, glazbom izraziti tugu.“ Još dođem na neke susrete i okupljeni uz veseli ton plješću i plešu u zanosu. Šalu na stranu, ali to je plastičan primjer u kojem vidimo da često ne razmišljamo o tome što slušamo. Kasnije u Riječi Božjoj, a i u pjesmi, sve bude dobro jer znamo da je Isus uskrsnuo.
Tako sam danas ušla u molitvu, onako, s kavom u ruci. Zavapila sam Bogu da mi progovori. Da mi dođe u toj živoj riječi za koju sam toliko puta čula da progovara svima. Čitajući o putu u Emaus primijetila sam rečenicu: „A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela.“
Malo prije u tekstu piše da su učenici bili snuždeni. Riječ snužden se opisuje kao onaj koji je potišten, tužan, neveseo… Učenici su bili snuždeni, išli su u krivom smjeru, prepričavali su što se tih dana dogodilo. I na tom putu Isus im dolazi. Isus dolazi u tu situaciju.
Zamišljam ga da im dolazi i polako započinje razgovor s njima. Danas bi nam to možda bilo čudno. Gledali bismo u mobitel, vjerojatno stavili slušalice u uši i ne bismo primjećivali ljude oko sebe. Tada je to bilo drugačije. Isus ulazi u razgovor s njima. Spušta se u njihovu situaciju. Dolazi im na njima prirodan način. Razgovara s njima i sluša ih. Pita ih o čemu razgovaraju iako je to već znao. Pokušava uspostaviti odnos s njima. I tada mu učenici govore rečenicu koju sam istaknula. Učenici su se nadali, ali više se ne nadaju. Sada je ono čemu su se nadali nestalo.
Tako je tužno vidjeti čovjeka bez nade
Zamislite da sad vama, katolicima, netko dođe i kaže: „Ej, znate, onaj Isus u kojeg vjerujete. Znate onaj za kojega vjerujete da je Bog? To je sve laž. Vidite – umro je. Nema uskrsnuća. Nema Neba. Snađite se dalje sami.“ Kako bismo se osjećali? U kakvom bismo se psihoemocionalnom stanju nalazili?
Učenicima se svijet srušio. Oni su postali ljudi koji su izgubili nadu. Ljudi koji su se nadali, ali više ne. Sami kažu: „Nadasmo se…“ Kako je to tužno. Kako je teško vidjeti čovjeka bez nade. Taj čovjek nema sjaj u svom oku. Nema ništa što iščekuje. Izgubio je smisao svog življenja. Sve mu je ravno. Korača ovim svijetom snužden. Teško je sresti te ljude. Nema iskre u njihovim očima. Dok još razmišljam o tim ljudima, nešto mi se jasno urezuje u srce. Vidim Boga koji je učenicima došao u njihovu beznadnu situaciju. I pitam se: „Ako je tada došao, zašto ne bi to činio i danas?“
Bog se mogao naljutiti na učenike što su sumnjali i išli u krivom smjeru. Mogao je otići i uživati u kraljevstvu. Ali ne! Taj im Bog dolazi. Ohrabruje ih. Tješi. Biva s njima. Prati ih. Otvara im oči i srca. Tumači im pisma, sjeda s njima za stol i objavljuje im se na način koji je njima blizak. Danas je u moje srce duboko ucrtana rečenica da je moj Bog onaj koji dolazi u beznadne situacije. Onaj koji čeka, govori, tješi, ohrabruje, razumije, hoda s nama i čini snuždene učenike učenicima kojima igra srce.
Bog dolazi u tvoju beznadnu situaciju
Hvala ti, Bože, što dolaziš u svaku beznadnu situaciju. U svaku tešku situaciju. Hvala ti što si strpljiv. Što nas ne požuruješ. Što točno znaš što treba napraviti i kako pristupiti da bismo te vidjeli. Hvala ti što dolaziš u beznadne situacije.
A ti, koji ovo čitaš… Želim da znaš da Bog dolazi u tvoju beznadnu situaciju. Možda ti je već počeo govoriti. Možda već korača s tobom na putu u tvoj Emaus, a ti ga ne prepoznaješ. Srce i oči su ti usmjereni na sadašnju situaciju i na prošlost. Ne gledaš prema budućnosti. I to je u redu. To su i učenici prošli. Ali želim ti reći da ima nade. Da će proći i taj dio puta u kojem govoriš „nadasmo se“. Proći će ta snuždenost. Vjeruj. Puši u tu malu iskricu u svom srcu i raspiruj je. Već za koji trenutak vidjet ćeš sebe zaigranog srca.
Monika Kajinić – Žena vrsna
Foto: Antonius de María – Cathopic
