Moja mama je naizgled jedna obična mama: ona je domaćica, uvijek tu za tatu i nas djecu; kuha, čisti, moli i voli. S druge strane, ona je jedna neobična mama. Ne susreće se često majka jedanaestero djece. Zamolili su me da je pitam nekoliko pitanja.
Kako bi se ukratko predstavila čitateljicama portala »Žena vrsna«?
Ja sam ona koja se upustila u avanturu. To kažem jer sam isprva imala svoje planove, a poslije sam prepoznavala planove Onoga koji je glavni Planer. Stvarno tako osjećam, to nije bilo u mojim rukama. Mnoge sam svoje planove prekrižila i prihvaćala Njegove.
Za početak, reci nam gdje ste se ti i tata upoznali?
Upoznali smo se na vjeronauku za srednjoškolce i studente u Banja Luci, u našoj biskupiji, koji nam je držao pokojni biskup Alfred Pichler koji je to stvarno dobro pripremao i trudio se biti tu za mlade. I zato znam reći: »Bože, ti si nas upoznao, spojio, to je bio tvoj plan.« Prepoznajem Boga već od samog početka. Hodali smo više od pet godina. Mnogo smo pričali, u početku preko pisama dok je tata bio u vojsci. Razgovarali smo i raspravljali. Danas znam reći kako smo vrlo različiti, da Bog spaja nespojivo i drži zajedno.
Jeste li već tijekom hodanja pričali o broju djece?
Jesmo. Kako sam ja odrasla u brojnoj obitelji imala sam dobar primjer svojih roditelja, koji smatram ključnim. Zahvaljujem Bogu na obitelji u kojoj sam rasla i na vjeri koju su mi prenijeli. Pričali smo o sedmero djece, a zašto smo rekli sedmero to se i danas pitamo. Znači, jednostavno, bili smo otvoreni za djecu. Još kao djevojka upoznala sam se s prirodnim putem planiranja obitelji. I pročitala sam sve korisno što sam pronašla i što je Crkva nudila.
Jeste li planirali razmak između djece?
Jesmo, i neprestano sam se borila s Bogom. Ja sam se samo htjela odmoriti do sljedećega djeteta, ali uvijek se nešto dogodilo da je malo poremetilo taj red. Tako da opet vidim Njega na djelu.
I kako je bilo s prihvaćanjem djece? Kako smo mi djeca to prihvaćali?
Tata je to izvrsno prihvaćao. Prva dva mjeseca u sebi sam se borila: opet trudnoća, rađanje, dojenje, promjena života. Više neće biti kao prije. To su uvijek novi početci. I početak nove avanture jer ne znaš kako će ići, ali znala sam da će dobro završiti. Vi djeca dobro ste to prihvaćali. To je bio vaš život. Kada je u jednoj trudnoći bio ugrožen moj život, ti kao najstarija, pitala si se zašto želim rađati.
A tko ti je pomagao? Nisi imala baka-servis.
Nisam, ali uskakala mi je moja svekrva kad god je mogla. Nedjeljom smo (dok smo živjeli u Banja Luci) išli kod nje na objed i tad mi nije dala ništa raditi. To mi je bilo kao dar. Kada bih rodila, došla bi mi pomoći sestra ili tetka, ali vrlo kratko, no smatrala sam se pripremljenom za svoj život. Kako sam bila najstarija u svojoj obitelji, a mama nas je uistinu vojnički pripremala za život, stvarno sam se osjećala pripremljena za svaki sljedeći korak.
Znači nije ti nitko pomagao kroz dan? Nisi nikome mogla nakratko ostaviti djecu da bi obavila neke stvari?
Uglavnom nije nitko, zato sam nekad i »pucala po šavovima«, dolazila do granica svojih mogućnosti.
I što onda?
Onda bi tata i ja sjeli i razgovarali da vidimo što nije u redu, što možemo promijeniti i kako dalje. Obično bi on jedno vrijeme više pomagao, a ja bih smanjila broj poslova. Onda bih s vremenom opet nakupila mnogo poslova i onda opet »pucala«, onda opet razgovori…
Jesi li tada ponekad razmišljala da imaš posao poput drugih ženâ? Je li ti žao što si cijelo vrijeme bila kod kuće, obična domaćica?
Ispočetka mi je bilo žao. Mislila sam da ću završiti fakultet, zaposliti se, ali s vremenom sam imala sve manje vremena razmišljati o tome. S trećim djetetom ponovno sam krenula na fakultet. Kasnije sam znala svjedočiti da mi je s troje djece bilo najteže. Prvo je još malo, a dvoje mlađih čekaju na mene.
Očito je tebi bilo lijepo kod kuće, kao domaćici, jer da si bila neprestano nezadovoljna i nesretna vjerojatno ne bi nestala ta čežnja da odeš raditi izvan kuće i ostvariš se u poslovnom smislu?
Pa zapravo mi je lijepo jer sam to ponijela iz svoje obitelji. Nisam se nikad osjećala samo kao stroj koji mora raditi i rađati, spremati i kuhati. Osoba sam koja stalno stvara nešto novo; želim i volim promjene.
Jesi li danas umorna od djece? Već imaš sedmero unučadi. Prije koju godinu si izjavila: »Napokon sam završila prvi razred!« kad ga je najmlađi sin Filip završio. Je li ti dosta škole? Jesi li umorna?
Samo fizički. Tada si priuštim odmor. A u psihičkome smislu vjera mi pomaže, tj. dobar odnos s Bogom. Otac daje uvijek novu snagu i radost za dalje.
Kako izgleda jedan dan u tvojem životu?
Kad se probudim samo pomislim: »Bože tu si.« Opet kreće nova avantura, ne znam što mi ovaj dan nosi. Često znam započeti s onom pjesmom: »Bože moj, što je jutro?«. Sad znam često biti sama ujutro i pjevam… Ne ustajem dok ne pročitam časoslov i dnevna čitanja. Ako ustanem, onda je gotovo; već radim kao stroj, vadim rublje iz perilice, spremam po kući, dižem stvari s poda koje su ostale od prošle večeri, stoput se sagnem… Nakon molitve pročitam svoj papir s popisom poslova koji sam noć prije napisala prije nego li sam zaspala (tek kad sve zapišem onda mirno zaspem). Onda slijede neki razgovori (zovem vas djecu mobitelom) i onda ponovno radim popis poslova.
Jučer si mi nešto pričala o razlikama između muškaraca i žena, da si nešto spoznala?
Aha, da, rješenje za nas žene. Otprilike ovako: najvažnije je shvatiti muževe, muškarce. Cijeli život želimo ih promijeniti. Znamo da trebamo sebe mijenjati, ali želimo njih promijeniti. Tu mi je mnogo pomogao onaj seminar pastora Marka Gungora. Puno vremena i truda trebalo mi je da shvatim nešto vrlo jednostavno: muškarci su vrlo jednostavni. Ja sam si sâma zapetljala život. Muškarcima treba žena koja ne pametuje (ne da nije pametna, potrebno je da se žene školuju bez obzira rade li kasnije ili ne), već žena koja je tu, i za njega i za djecu, koja je ljubazna, blaga, ne napada. Zatim, nama ženama je važno da nas muž sasluša kad dođe s posla, ali tu treba pristupiti polako: prvo pitati i saslušati kako je on. Naći vrijeme za naše probleme, ne odmah s vrata reći sve – to me je moja mama naučila.
Što je najvažnije za odgoj djece, pretpostavljam odnos muškarca i žene?
Upravo tako. Nedavno smo na župi krenuli raditi prema knjizi »Izazovi očinstva« u kojoj piše da je za odgoj u vjeri presudan odnos oca s djecom, da otac ide u crkvu i da moli. A kakav će biti otac ovisi o ženi. I upravo zato je žena stup obitelji.
Kad ste vi nalazili vrijeme za sebe? Je li bilo nesuglasica među vama? Jedino pamtim da se niste svađali pred nama. Tata nije nikad vikao na tebe, ti malo jesi na njega.
Da, ja sam vikala na njega. U takvim trenutcima djecu ne interesira jesam li ja u pravu, oni samo žele da je između mame i tate dobro. Djeca su najsretnija kad se roditelji smiju, tada se svi okupe oko njih. Ali, ako osjete da je između nas napeta atmosfera, nema ih, samo se razbježe po sobama. I zato je za obitelj najvažniji odnos između oca i majke.
Jesi li se ti zbog tate sređivala kod kuće, malo šminkala i te sitnice? Nisam te nikad vidjela u istrošenoj trenirci ili u istoj odjeći nekoliko dana za redom.
To me opet mama naučila, da žena treba držati do sebe. A s vremenom sam se htjela i opustiti po tomu pitanju, ali onda bi tata primjećivao da se nisam sredila.
Znači tata nije prigovarao da se nepotrebno sređuješ?
Ne, ne, on to voli. A i vi djeca ste mi znali govoriti: »Mama, daj se sredi.« Ponekad sam se poželjela opustiti i jednostavnije živjeti, ali nismo na svijetu samo zbog sebe. I svojim oblačenjem, kao i ponašanjem, svjedočimo.
Što ti najteže pada u bračnome životu?
Htjela bih o svemu razgovarati, sve riješiti razgovorom dok bi ga tata htio odgoditi i ne bi razmišljao o detaljima koji su meni važni, npr. o tome kako se osjeća on ili ja, o svakome djetetu posebno, o poslovima po kući, o duhovnosti. Najvažnije mi je da se redovito molimo i radimo na sebi. Jer uvijek je bilo mnogo problema; jedanaestero djece, kuća, vrt, rodbina, prijatelji, rat, selidba; to čovjek ne može svojim snagama.
Kad si već spomenula rat, kako si doživjela to iskustvo? Bila si stara kao ja, imala si već petero djece, došli ste u drugu državu, u kuću koja nije imala ni vodu, ni grijanje, bez stvari (samo što je stalo u kombi). U što si se pouzdavala, s kojim strahovima suočavala?
Osjećala sam da nijedna situacija nije preteška pa tako i tada. Bilo je teško, ali ne preteško. Imali smo krov nad glavom i mi smo se slagali i voljeli. Išli smo dan po dan. Dugo smo mislili da ćemo se vratiti i tad je to olakšavalo svakodnevicu. Vrijeme je prolazilo i, kad smo počeli shvaćati da se nećemo opet vratiti, nismo imali vremena razmišljati da nam je teško. Mogu reći da je bilo i lijepo u to vrijeme. Nismo materijalno bili navezani, nismo mnogo toga imali pa smo često šetali. Sve smo obišli po Garešnici. Jedno dijete u kolicima, druga djeca oko nas. Tad sam promatrala, razmišljala i spoznavala. I nije mi mnogo materijalnih stvari nedostajalo. Mislila sam: »Bit će!« Vjerovala sam.
Nisi imala strah od budućnosti, kako ćete nas sve prehraniti, školovati, ispuniti nam naše dječje želje?
Pa, možda na trenutke jer to su zapravo strahovi muškaraca. A moj strah je bio briga za svaki dan. Providnost znači Božja briga, i On je brinuo. Kad pogledam unatrag i to što sam se brinula stvarno nisam trebala. Nisam baš bila zabrinuta (jer je zabrinutost briga i strah) već sam se brinula za svaki dan.
Je li ti bilo teško što si uglavnom ti vukla obiteljski molitveni život?
Je, ali mi je tu najviše pomogao Kursiljo. Pomogao mi je da živim konkretno svoju vjeru, a ne neku vjeru koja je u zraku.
Jeste se ti i tata pratili u duhovnome životu?
I nismo baš, iako je i on odrastao u Crkvi, ali nije bio duboko u vjeri. Mislim da mi žene često držimo duhovnu crtu u obitelji. Mnogo mi je pomogao Kursiljo. Čudesno je da je baš tata prvi prošao taj tečaj u Zadru i zbog mene pomogao organizirati Mali tečaj Kursiljo u Garešnici.
Molite li zajedno svaki dan?
Svaki dan. Neke situacije u životu su nas potaknule da ustrajemo u tome. I tata zna reći da je to najvažnije, nema ništa bez Boga. Molimo zajedno časoslov i čitamo dnevna čitanja, imamo i obiteljsku zajedničku molitvu. To što smo se uključili kao suradnici u Kursiljo natjeralo nas je da čitamo i razgovaramo o nekim temama. A danas smo konačno zajedno i u prijateljskoj molitvenoj zajednici. Već 18 godina nas pet žena sastajemo se gotovo svaki tjedan na molitvu, a sad su se nedavno tata i drugi muževi priključili.
Na kraju, što bi poručila čitateljicama?
Samo hrabro! Imate prevažnu ulogu. Žena je stup obitelji, a onda i društva. Prekrasno je biti žena, ali i izuzetno teško. Uvijek je bilo teško, u svim vremenima. Ali, Isus je rekao: »Breme je moje lako, jaram je moj sladak«. I premda to nisam još do kraja shvatila, znam da – kad sam umorna i opterećena – trebam tražiti samo Njega. Uvijek kad sam se oslanjala na sebe, bilo je teško i »pucala sam po šavovima«. Iz tog razloga poručujem ženama i majkama da nađu kvalitetno vrijeme za sebe, za molitvu, za supruga i za odmor. Kad je to sve na svojemu mjestu, našoj djeci je sigurno dobro. A kada se nekad čini da je sve krenulo loše, postoji Onaj koji sve može okrenuti na dobro. I bit će dobro, ma izvrsno!
Intervjuirala: Danijela Markić, 33-godišnja majka troje djece i Mirjanina najstarija kći – Žena vrsna
Foto: Privatna arhiva
