Božić bi trebao biti vrijeme u kojem s lakoćom pronalazimo Boga u svim stvarima, na što nas poziva sv. Ignacije Loyolski. No, često to nije tako jednostavno. Stalno nam nešto može odvući pažnju kod kuće, u školi i na poslu, zbog čega lako možemo zaboraviti što je zaista bitno. Sjedeći ispod božićnog drvca prekriženih nogu, Katarina pogleda gore i lagano zatrepta očima. Sva su svjetla u sobi bila ugašena osim onih na božićnom drvcu. Mogla je čuti kako vjetar vani zavija i s lakoćom je mogla zamisliti kako putuje na magarcu, uz Mariju i Josipa, prema Betlehemu, dugom zavojitom cestom. U daljini se vidi selo, baš poput onog s božićnih čestitki poredanih na klaviru.
Mama je zaposlena oko malog Joea, tako da Katarina ima par minuta za sjedenje na svom omiljenom mjestu u samoći. Ispred nje je scena Došašća – tanke drvene jasle s malo nalijepljene slame i na pozadinskom zidu crteži krave, ovce i magarca, koji gledaju prema figuricama. Tamo je Josip, naslonjen na svoj štap i glave nagnute u čudu. Marija sjedi na koljenima, raširila je ruke diveći se prizoru ispred sebe. Pastiri su se okupili ispred vrata, a nekoliko kraljeva u raznobojnoj odjeći sa svojim blistavim devama samo što nisu došli na ovo posebno mjesto. Svi se oni susreću s malim djetetom od gipsa, odjevenim samo u tanku plahtu na mjestu gdje bi trebala biti pelena. Ovo dijete, ovaj Spasitelj, s aureolom oko svojih kovrča, ima raširene ruke koje blagoslivljaju svoje goste; i mene također, pomisli Katarina.
„Katarina, imaš li rukavice, kapu i džemper? Počinje sniježiti“, mama je zove dok pokušava obući Joea u njegovo zimsko odijelo. „Oh, toliko je još stvari koje treba napraviti u ove dane prije Božića.“ Katarina sluša kako mama Joeu priča ljućim i umornijim glasom dok se bori s njegovim razigranim nožicama i pokušava ih staviti u zimsko odijelo.
A dijete će ih voditi
Katarina je spremna za hladnu noć. Topla odjeća je na velikoj stolici pokraj ulaznih vrata, spremna da je odjene kad krene na školski koncert na kojem svira njen brat. Tata i stariji dečki su već u školi; ona, mama i njen mlađi brat će im se uskoro pridružiti. Prošetat će se ta tri bloka do škole.
Katarina pomaže mami u pripremi kolica za Joea. On se vrišteći pokušava izmigoljiti dok ga ona i mama pokušavaju smjestiti u kolica i pokriti toplom dekicom da ga grije na noćnom zraku. Kad je Katarina zataknula dekicu ispod njegovih leđa, iznenada poljubi to maleno dijete koje toliko voli, dodirujući njegov mekani, topli obraz.
Katarina pridržava prednji dio kolica, a mama ručke i zajedno prenose kolica preko ulaznih stepenica. Vjetar je puhao sve jače, a malene pahuljice su pale na Katarinin obraz.
„Spremna, Katarina?“
„Uh, zaboravila sam nešto. Odmah ću se vratiti.“
Otrčala je uz četiri stepenice i ušla u kuću. Kleknula je još jednom ispred jaslica, izvadila jednu od svojih mekanih plavih rukavica iz džepa i zataknula je oko nasmiješenog djeteta u jaslicama.
„Spremna sam mama!“, vikne ona dok je za sobom zatvarala ulazna vrata.
Julianne B. McCullagh – Loyola Press
Prevela: Marija Popovski
Foto: Pixabay
