Kad u mlijeko padne trun, zar ga nećete izvaditi? A kad u dušu upadne zvjerinjak, zar ćete ga ostaviti unutra, da vam danomice srce razjeda pa još i bližnje grize vašim zubima?! Ili laje na njih vašim jezicima?! A što ako vam se i povrijeđene duše još urote u svoju osvetu pa nemilosrdno krenu protiv vas? Hoće li vam biti lakše iznutra kad se na vas gnjev i srdžba stušte i izvana?
S onim prvim pitanjem lako ćete se svi složiti, ali s onim drugim rijetko tko. Jer mnogima su draže životinje od ljudi. Ne samo vidljive, nego i nevidljive – zli duhovi, koji dnevno navaljuju na oči, uši, tjelesne porive, izazovne prilike, kroz prikrivene misli u vama – koje vam se pričinjaju kao da su vaše. Ili kroz zavodljiva nadahnuća – kojima je, priznajem, teško odoljeti.
Pa ipak ima ih i blaženi su takvi koji se tim duhovnim zvijerima suprotstave na vrijeme tako da im ni na trenutak ne otvore srce. Njihova je duša postojano u blaženom miru i nikom nema štete tamo gdje su oni.
Kad se po duhovnoj mlitavosti u vašu nutrinu ukorijeni bilo koja paklena zvijer, u vama je i njezino prokletstvo – nepodnosiva pustoš i praznina koju ljudi nazivaju depresijom.
Iz bolne duše nju se može istjerati samo prihvaćanjem Božje istine, koja na križu svoju krv prolijeva za svakog povratnika iz zablude dok s pokajanjem zaziva sveto Božje ime. Onog trena čim joj kapnu niz obraze prve dvije bistre pokajničke suze, već je u njoj obnovitelj – Božji Sveti Duh. Zvjerinjak je onog trena iz nje istjeran.
Umjesto plošnog ogledala, pred kojim se izvanjski dnevno popravljate, ja vam nudim ovu moju priču u vidu duhovnog ogledala u kojem se promatra vlastita nutrina, što je mnogi nikad ne uređuju, koja im se pretvorila u kontejner vlastitoga i tuđega smeća, od čijeg se smrada odmiču čak i oni koji su nam u nevolji bili najbliži. Kroz ove se riječi ne trči kao u morskom plićaku, nego kao kroz duboku vodu; kroz onu životnu vodu koja nam je došla do grla.
Misao i osmijeh
U skromnoj odjeći stajao je osmijeh na sred svijeta, kao sunce koje ne prolazi, kao nježni plamen na vrhu svijeće srca.
Najednom se odnekuda stuštila misao. Zavodnički ga mimoišla. Obletjela par puta pa poput ose zabòla mu se duboko u srce.
– Poštovanje! – reče ona srcu i odmah prijeđe na djelo. – Kakvih problema imaš?
– Ja? – začudi se srce.
– Da! Vidim da si se smračilo, stisnulo. Nešto te tišti. Sigurno tome ima neki uzrok. Svemu postoji uzrok.
– Ja nemam problema.- reče srce; premda opazi kako mu nekàkva bolna magla ispuni oči, nekàkva bolećiva neizvjesnost prekri svaku dotadašnju radost, jer su radosti zapravo oči srca kojima ono promatra život.
– Nemoguće! – reče misao. – Kad već tako izgledaš, ne možeš reći da nemaš problema.
Hej, ti sve više gubiš sjaj. Uzrok je tome negdje u nutrini. Dopusti da istražim njezine dubine. Da izvadim taj kamenčić što te žulja, što oduzima tvom pogledu sjaj. Dopusti da ti s duše skinem teret što te tišti. Možda je to nekàkva mrvica koja ti se nije učinila važnom pa je sada gdje joj nije mjesto.
Upao je u te taj zločesti trun. Možda iz nehata, možda slučajno – jer nisi vično oprezu i pažnji. Možda on i nije tako velik.
Pa čak da ga i ne nađemo, zanimljivo je što dublje upoznati sebe pa biti gospodar vlastitoga bića. Dopusti. Ja, koja jurim Svemirom, vična sam mnogim tajnama. Imam prodornu i izuzetnu moć. Ništa mi se ne može sakriti. Ja sam duh znanja i moći. Dopusti! Dopusti! Dopusti! – navaljivala je misao.
A srce već ni samo nije vjerovalo da je bez problema pa ne nađe razlog da je odbije; jer ono je od prirode Ljubavi. Dopusti joj da se približi. Otvori se do dna.
Misao se u taj tren sladostrasno strmoglavi u njegovu nutrinu.
Letjela je gromoglasno poput bumbara u boci, udarajući na sve strane u stjenke života, u sve slike prošlosti, izvikujući mahnito: – Eto vidiš! Eto vidiš! Eto vidiš!
Tad i tad te je otac zanemario.
Tad i tad te je majka odbacila.
Tad i tad te je iznevjerio prijatelj.
Tad i tad te je naljutila prijateljica. Tad i tad te je čak i nebo prestrašilo grmljavinom i mrakom.
Tad i tad te je htio zadaviti zrak svojim noćnim utvarama, jer on je pun utvara i opasno ga je neoprezno udisati.
Ohohohooo, vidi, vidi, vidi! Svi koji su te kroz svoj život kao teret vukli za sobom, prijetili su ti čak i Bogom. Zato si ti, jadno moje srce, tako snuždeno.
Poslušaj me! Odsad budi oprezno. Ne vjeruj nikome: ni ocu, ni majci, ni prijateljima, ni zraku, nikome – ni dolje na zemlji ni gore na nebu! Uđi u sebe i čuvaj to što imaš da ne propadneš. Vidiš li ti što su ti sve uradili?! Vidiš li? – sve revnije ga je misao istraživala, utvrđivala novu sliku o njemu spuštajući ga strahom do vlastitog dna, zapravo ponora većega od njega. Tu ga je uvela u onu početnu prazninu prije svih slika prošlosti u kojoj još nije bilo nikakvoga utiska vlastitog postojanja ni bilo kojeg bića pokraj njega. Tu ga je zatvorilo u prazninu zemaljskoga praha iz kojega je uzeto prije negoli je prihvatilo život.
– Tu ti je sigurno. – reče. – Tu nema rana. Praznina je rješenje za tebe. Praznina je tvoja mistika. Ne miči se odatle dok dobro ne ojačaš pa budeš kadro vratiti se u svijet i boriti se za svoja prava i svoj opstanak. Pogledaj mene kako sam prodorna i hitra. Nemam svoga mjesta niti ikoga svoga da ga teglim na leđima. Apsolutno sam slobodna, apsolutno od svega odvojena i samoj sebi dostatna. Zato i jesam tako lagàna.
Ulit ću ti neizmjerno znanje i čarobne moći, što ih drugi nemaju. Tu ostani i čekaj me. Ja ću ti u tajnosti često navraćati da te poučavam životu
Ohohoho! Spazila sam iz svoje visine još jednoga, tebi sličnog nesretnika na drugom kraju svijeta pa mu žurim u pomoć. Čim ga oslobodim, dovest ću ga tebi pa ćete vas dvoje biti moje tajno društvo u koje ću rado navraćati i davati vam što ljudi nemaju. Imat ćete tada čitav svijet.
Čekaj me i ne primaj nikoga; da ti ne pokvari ovo što sam izgradila u tebi. Vidiš koliko si sad bogatije od onog glupog osmijeha nad tobom koji ti je skrivao gorku istinu, koji ti je uskraćivao veličanstvenu svjetsku bol u čiju sam ekstazu uvodila mnoge slavne svjetske pjesnike. Zato ih je povijest zapamtila. Nije se dobro družiti s naivčinama iz vlastite sredine. Velika su srca daleka i sama.
Ali o tom ću ti više kad se vratim od onoga s drugog kontinenta. Vodit ću te s kraja na kraj svijeta da uživaš sva njegova blaga.
U to… naglo uzleti. Zatim se vrati pa dobaci šišteći u zraku: Pazi se! – i odleti munjevito. Odmah sa svih strana, kao hladna magla, kao gusto ulje spustla se na srce čarobna samoća. Nakratko je bila zanimljiva. Ali…
„Oh, koji teret. Oh, koja bol i tjeskoba, a da o tom ništa nisam znalo.“ – zadnjom snagom stenjalo je srce i ostalo razglédati mrlje neugodnih svojih sjećanja povješanih na stjenke života. Tek sad su ga stala ona peći kao ljute, neprebolne rane.
Zaista: na slici oca – mrlja; na slici majke – mrlja; na slici svakog prijatelja i prijateljice – mrlja. Na slici čitave prirode – mrlja. Čak i uz samo Božje ime ukazuje se neko rogobatno lice što od njega uvijek nešto zahtjeva.
„Zar je moguće da ni Bog nije kakav mi se do nedavno činio? Kako to nisam ranije primijetilo? Kako li su mi se samo tako dugo u mojoj neukoj naivnosti svi ti moji dragi pričinjali dobri!
I od tog trena danima se srce nije micalo iz one praznine na vlastitom dnu. Buljilo je i utapalo se u oživljene mrlje što su se, kao metastaze, razrastale kroz sjećanja, sve dok nisu, poput zelene mahovine, prekrile mu sve livade života. Nigdje nijednoga cvijeta više nije bilo.
Poput vrelog ulja, stjenke srca pržio je očaj. Aorta je rigala otrove, a vene natrag uvlačile smrt.
Izmučeno pod nesnosnim bolovima, srce je stalo proklinjati sve i svakoga na svijetu, sav svoj život pa čak i dan kad je u utrobi majke bilo začeto. Više ni u čemu nije nalazilo ni nade ni spasa. Da prekrati taj užas, željelo je samo umrijeti.
Najednom, ozgor negdje, začu se kucanje. Lagano. Nježno. Prijateljski. Ali je gorki nauk sumnje ispunio izmoreno srce pa se nije htjelo javiti. Opet kucanje, uz lahor glasa: – Prijatelju, gdje si?
Ipak takvom zovu nije odoljelo. Iz dubine mraka grubo dobaci: „Tu sam. Što hoćeš?“
„Što ćeš tu?“ – začu se nježni glas. „Iziđi na svjetlost dana, prijatelju, da te vidim, da se radujemo.“
„Nemam se ja čemu radovati!“ – otrese srce i umuknu tupo kao kad bačen kamen završi svoj let.
„Kako nemaš?“ – začudi se prijateljski glas. „Možda stvarno nemaš tu. Ali iziđi i vidi što te okružuje. Ljepota je iznad nas. Dobrota je oko nas. Ti i ja, kao nekad, i sve je tu.“
„Nikad toga nije bilo. Nikad. – zarida, srce, u dubini sebe.
A prijatelj će:
„Ne znam što je kad bilo i čega kad nije bilo, ali sada vidim da je ljepota prekrila dobrotu i da je dobrota zagrlila ljepotu i da nas okružuju njihovi poljupci. Pogledaj; ne žalosti me! Pa zar da u svemu ovom ja bez tebe uživam?! Dođi. Dođi. Dođi!“- rastopi se prijateljski glas.
Ipak mu srce nije odoljelo. Ne obzirući se na mrlje, podiže se u sebi na višu razinu i proviri kroz prozore oslobođene svijesti. A otud bljesnu tako jarka svjetlost da mu je trebalo vremena priviknuti se na njezin sjaj. Ukazaše se boje pa oblici pa mirisi pa radosti pa miline pa prijateljev divni osmijeh kojem nema kraja ni početka.
„Zaista!“ – uzdahnu srce i napuni se lakim zaboravom pa izleti iz sebe u najviše visine gdje se šire krila vječnosti. Više ničeg ružnog nije osjećalo u vlastitoj nutrini. Brže od misli razbjèžaše se utvare i mrlje, čim je stiglo gore da promatra čudo plesa ljepote s dobrotom koja lebdi iznad svega i prožima sve. U tom vječnom grljenju sve se svemu rado predaje po savršenom slijedu svih užitaka vječne ljubavi. Tu svježinom odišu svi izvori života. Sa svih strana u more vremena ulijevaju se rijeke čovječanstva. Tu svako srce ima svoj trenutak kad donosi odluku s kim će svoju vječnost provoditi.
Munjevita misao bjesnilom raspori donji obzor. Iz njega izbezumljena baci pogled prema gore. Obleti sa svih strana tamnicu samoće pa racionalno pljucnu prema svemu i svima na gornjoj visini na koju je osmijeh podignuo srce. Ne znajući kako da ga nanovo privuče, prihvati se stare lukavštine. Svlada svoj bijes pa doviknu mu uzdišući kako točine ljubavničke strasti:
– Ohooo, dobar dan, prijatelju.
– Da, dobar! – reče srce.
– Da! – pridruži se drugo srce i ostadoše u divljenju svome.
Razbjesni se misao u sebi. Lupi repom o neku mrtvu stvar pa bez traga ode u praznine s neba dosuđenog vlastitog prokletstva.
– Što to bi? – upita, sad već jedva malo sumnji sklono srce.
– Ništa. – doda, zdravo srce, diveći se netremice.
I tako – dva osmijeha obasjala ljepotu. Dva srca pod njima, držeći se za ruke, prihvatila dobrotu, pa nikakva misao tu više nije mogla zaći. Jer u blaženoj vječnosti mračne misli nemaju pristupa. Od stvaranja prvog ljudskog srca zatočenice su propadljivog vremena. Samo tu im je dopušteno iskušavati čovječju slobodu.
Rajko Bundalo – Žena vrsna
Foto: Žena vrsna
