„Kako nam je poznato, između trudne žene i djeteta postoji pojava zajedničkog življenja (simbiosis). To znači da dva života sačinjavaju samo jedan život. Dijete diše preko majke i od majke. Hrani se od majke i po majci preko pupčane vrpce. Ukratko: dvije osobe u jednom životu ili jedan život u dvoje. (…) U Majci, kao ženi duboke pobožnosti, ovaj fenomen morao je proizvesti neopisivi osjećaj u sljedećem smislu: kao stvorenje ovisila je o Stvoritelju, i kad bi On povukao svoju stvoriteljsku ruku, onda bi se ona, Marija, kao stvorenje strmoglavila u ponor ništavila. Ali, u isto vrijeme, Stvoritelj je ovisio o svome stvorenju, o Mariji, te kad bi se Marija prestala hraniti, život bi Stvoritelja bio izložen opasnosti. Takve pojave nije bilo, niti će biti ikada više.“ (MŠ)
Marija trudnica
Žena koja je nosila svoje dijete pod srcem i suživila se s njegovim pokretima na neki način može naslutiti Marijinu simbiozu. No, svaku uzvišenu pomisao o Marijinoj trudnoći, daleko nadmašuje ono što se tih povijesnih devet mjeseci događalo u njezinoj duši.
„U dugim noćima, u snu ili besanici, u hodanju po vodi ili na brdo, u sinagogi ili u obrednim molitvama koje naređuje Tora (Zakon), kada je radila u vrtu ili čuvala stado na brdu, kada je plela vunu i mijesila kruh… sabrana, povučena, uronjena u Boga, zadivljena, potpuno je obuzeta i poistovjećena s Onim koji je život njezina života i duša njezine duše…“ (MŠ)
Isus kao fetus u Marijinoj plodnoj vodi
Fascinira me kada pomislim da se naš veliki, svemogući Bog, gospodar svemira utjelovio i postao fetus. Isus je bio Fetus. Isus Uskrsli, Isus koji hoda po vodi, Isus čudesni ozdravitelj. Bog koji otvara tajne svemira i vremena postaje čovjek – u Marijinoj utrobi. U smiješku ljudske jednostavnosti i poniznosti, u najmanjoj i najvećoj, u potpuno predanoj – „Neka mi bude“. I bude. I On jest.
„Kad se povukao anđeo, započe čudo. Duh je Sveti, nosilac stvarateljske Očeve moći, sišao i zaposjeo Marijin svemir. (…) S obzirom na Božje djelovanje, znamo da je On u beskrajnoj vječnosti bio šutnja. Bog stanuje u dubinama duša koje šute. (…) Bog traži noć, voli tišinu. Kaže Biblija da se Bog ne nalazi u buci. Gledajući Marijin stil života, već znamo njezine postupke: uvijek povučena, u pozadini, ponizna, čedna… Spoj ovih dvaju načina daju nam spoznaju kako su se odigrali događaji Utjelovljenja. Svijet se nije zaustavio, red u svemiru nije ostao paraliziran, ni povijest nije zaustavila svoj dah. Naprotiv, sve se odigralo „naravno, tiho“ (…).“ (MŠ)
Isus, od trenutka Začeća do Božića, posvetio je žensku utrobu svojim Božanskim disanjem, plivanjem, dodirivanjem, igranjem kao što se svako nerođeno dijete igra u svojoj Majci. Vjerujem da stoga vrlo blago, bratski gleda i na nerođenu dječicu. Nježno gleda na djecu koja plivaju u plodnoj vodi. Uranjajući u ovo razmišljanje, izgovorila bih molitvu nerođenom Isusu.
Molitva nerođenom Isusu
Isuse, maleni fetusu u Marijinoj utrobi, Sine Božji, u trudnici zaigrani.
Milosrdni Otkupitelju, u plodnoj vodi, koji se okrećeš, tupkaš Mariju po stomaku.
Sinčiću Bezgrešne, koji slušaš njezino srce, koji se zabavljaš šumom njezine probave.
Isusiću, koji naslanjaš glavicu s unutarnje strane Blažene, da te mazi da te rukama nježno i toplo kožom dodiruje.
Ti, koji si Bog u ženskoj utrobi, Gospodar života i smrti, nadoknadi nerođenima ljubav koju nisu dobili.
I onima, čije duše putuju kao ptice bez krila od mame do Neba, tražeći milost, podari svoj savršeni zagrljaj. Iznutra.
Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: eCatholic
Napomena: Citati iz teksta su uzeti iz knjige „Marijina šutnja“, Igancia Larranaga.
