„Kako li joj to sve polazi za rukom?”
Puno sam se puta uhvatila kako izgovaram ovu rečenicu kada me druge mame zadive vještinama šivanja odjeće svojoj djeci (ja jedva uspijem zašiti gumb), uzgajanjem poljoprivrednih proizvoda (meni niti jedna biljka ne uspijeva ostati na životu) te obavljanjem gomile drugih stvari u kojima sam nespretna i nevješta. Osjećajući strahopoštovanje, divim se ovim ženama: Kako im to sve polazi za rukom?
Znam da nisam jedina koja tako misli jer dosta često čujem isto od drugih žena. Ovo pitanje proizlazi iz divljenja, međutim ponekad je isprepleteno i s osjećajem manje vrijednosti. Često nakon toga uslijedi i misao: Ja nikada ne bih uspjela postići ono što ona može.
Strah ponekad odigra svoju ulogu: Ova majka desetero djece izgleda sabranije nego ja sa svojih četvero. Kako se mogu mjeriti s tim ako mi Bog podari još djece? I ovako jedva držim glavu iznad vode.
Mjerilo koje majke koriste kako bi vrjednovale vlastito majčinstvo je, nažalost, neprimjereno. To je mjerilo usporedbe koje ogroman teret stavlja na ramena tolikih iscrpljenih majki. Gledamo druge majke i vidimo njihova postignuća, a onda se pogledamo u ogledalo i vidimo vlastite neuspjehe. Mjerilo uspjeha tada uvelike ide u korist majke koja ne živi u našem domu, ne rješava naše probleme i koja ne mora izboriti sve naše bitke.
Naravno, nisu majke jedine koje se uspoređuju s bližnjima. Očevi, mladići i djevojke, djedovi i bake, tinejdžeri te bezbroj drugih ljudi skloni su uspoređivati se sa svojim vršnjacima. Ima li lijeka osjećaju nedoraslosti koji proizlazi iz međusobnog uspoređivanja?
Različiti ljudi, različiti darovi
Prepoznavanje dobrote u drugima pomaže nam ostati poniznima te nas može nadahnuti da postanemo bolji. S duge strane, to može biti uzrok obeshrabrenja jer naizgled svima ide bolje nego nama samima. Stoga, kada se uspoređujemo s drugima i uvidimo svoje nedostatke, treba se prisjetiti da Bog ne mjeri na isti način kao i mi. On zna da nemaju svi iste darove.
Kao što sv. Pavao kaže u Prvoj poslanici Korinćanima 12, 27-31: „A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi. I neke postavi Bog u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje; onda čudesa, onda dari liječenja; zbrinjavanja, upravljanja, razni jezici. Zar su svi apostoli? Zar svi proroci? Zar svi učitelji? Zar svi čudotvorci? Zar svi imaju dare liječenja? Zar svi govore jezike? Zar svi tumače? Čeznite za višim darima!”
Na isti se način pitam: Jesu li sve majke izvrsne krojačice? Jesu li sve izvrsne kuharice? Jesu li sve popularne blogerice, govornice, uspješne poslovne žene, učiteljice, naučiteljice, nagrađivane pjesnikinje, tražene liječnice? Imaju li sve savršeno sređene domove? Jesu li sve očite kandidatkinje za buduću kanonizaciju? Bog je različitim ljudima dao različite darove i nitko od nas ne može očekivati da ih posjeduje sve. Međutim, kako sv. Pavao piše, možemo „iskreno čeznuti“ za onima koji će nas učiniti svetijima.
Sv. Terezija: Prinesite Bogu tuđa dobra djela
U knjizi „Moja sestra, sveta Terezija”, časne sestre Genevieve od Svetog lica (Terezijina sestra Celine), autorica govori o trenucima kada se uspoređivala s Terezijom.
„Rekla sam joj da me obuzima sveta zavist kad bih god razmišljala o posebnim talentima koje joj je Bog dao, a koje je u potpunosti iskorištavala da bi pridobila druge duše za Boga”, piše sestra Genevieve.
Terezija (koja je sve druge smatrala kreposnijima od same sebe) odgovori joj: „Kad se suočimo s vlastitim ograničenjima tada se trebamo utjecati navici prikazivanja tuđih dobrih djela Bogu. To je vrlina općinstva svetih. Nemojmo nikad tugovati nad vlastitim nemoćima već jednostavno nastojimo primijeniti znanost ljubavi.”
Prema Terezijinim riječima, sveci u Raju uživaju sreću i zasluge svakog pojedinačnog sveca kao zajedničku sreću i zasluge svih njih. Mi na zemlji možemo učiniti isto. Možemo se radovati dobrome koje drugi čine kao i njihovim talentima koji nama nedostaju, a sve zato što smo svi zajedno kao jedno Tijelo.
Neki su ljudi rođeni organizatori; drugi se moraju jako potruditi da se sjete gdje su ostavili svoje ključeve. Neke majke sjajno šivaju; druge unište komad odjeće čim uzmu iglu u ruke. Neke majke izvrsno kuhaju; druge se bore s pripremom jestivog obroka. Neke imaju milost izvanrednog strpljenja dok se druge moraju jako potruditi da drže svoju narav pod kontrolom. Naši nas nedostaci drže poniznima te nam pomažu ovisiti o međusobnoj pomoći. Darovi i talenti drugih ljudi ne bacaju sjenu na nas. Štoviše, oni su naša snaga budući smo svi udovi Tijela Kristova.
Zapravo, čak kada smo slabi možemo pomoći Tijelu, kao što sv. Pavao piše u Prvoj poslanici Korinćanima, 12, 22: „Naprotiv, mnogo su potrebniji udovi tijela koji izgledaju slabiji.” (Dovoljno se samo prisjetiti sv. Josipa, koji je morao živjeti kao jedini grešnik u obitelji s dvije osobe koje nikad nisu zgriješile, kako bismo shvatili da za nesavršene ljude ima puno mjesta u Božem srcu.)
Sv. Ivan Pavao II.: Postanite ono što jeste
„Obitelji, postanite ono što jeste”, piše sveti Ivan Pavao II. u apostolskoj pobudnici „Obiteljska zajednica” (Familiaris Consortio). On ne kaže, “postanite ono što oni jesu” ili “postanite ono što drugi jesu”.
On kaže, “postanite ono što vi jeste”.
“Svi članovi obitelji, svaki prema svom vlastitom daru imaju milost i odgovornost, dan za danom, graditi zajednicu osoba, tvoreći tako obitelj „školom veće humanosti”: ovo se događa tamo gdje je prisutna briga i ljubav prema malenima, bolesnima, starima; gdje postoji svakodnevno međusobno služenje; kada postoji dijeljenje dobara, radosti i žalosti.” piše sv. Ivan Pavao II.
Svaki prema svom vlastitom daru, kaže Sveti Otac, jest način na koji smo pozvani živjeti svoj poziv, kako u vlastitim obiteljima tako i u Crkvenoj obitelji. Sve što radimo kako bismo s ljubavlju služili drugima u svom domu, u Crkvi i u svijetu ukazuje na ljubav našeg Stvoritelja. Ono što jesmo jest Njegova slika.
Jednako kao što Bog nije sve svece učinio jednakima (prema analogiji sv. Terezije, oni su jedinstveni poput tolikih predivnih cvjetova) tako nije stvorio ni sve ljude kako bi slijedili isti put do Njega. Iako se možda ponekad čini da neka osobito nadarena osoba „uspijeva postići sve”, prava je istina da niti jedna osoba ne „uspijeva u svemu” – osim Isusa. Mi smo ostali pozvani biti Njegov odraz na jedinstveni način koji nam je dan: da postanemo ono što jesmo, kao što nas podsjeća sv. Ivan Pavao II. te da se radujemo u onome što drugi jesu, kao što nam kaže sv. Terezija.
Maura Roan McKeegan – Catholic Exchange
Prevela: Katarina Vudjan
Foto: Pexels
