Iznova oživjelo Hvarsko kazalište!

Hvarsko kazalište

Vijest o otvaranju hvarskog kazališta nakon više od dva desetljeća obnove odjeknula je zemljom. Njezin značaj najviše su, razumljivo, doživjeli sami Hvarani. Hvarsko kazalište, maleni jadranski dragulj, utemeljen je davne 1612. godine. Važan je zbog dvije stvari: treće je to po starosti novovjekovno kazalište s kontinuiranim djelovanjem na europskom tlu i najstarije europsko komunalno kazalište, što znači da su priredbe mogli od samog početka ravnopravno posjećivati pučani i plemići.

Hvarsko kazalište nije nastalo ni iz čega

Maleni otočki grad imao je dugu tradiciju izvođenja srednjovjekovnih crkvenih prikazanja. Za građane su ih priređivali članovi bratovština – pripadnika vjerničkih udruga laika. Oni su svojim djelovanjem, među ostalim, nastojali promicati pobožnosti i motivirati sugrađane na snažniju ljubav prema Bogu i prema bližnjemu.  U dane Velikog tjedna uprizorili bi Kristovu muku, smrt i uskrsnuće, a za blagdane svetaca prikazanja o njihovim životima i, najčešće, mučeništvu koje su podnijeli zbog vjere. Pokojni redatelj Marin Carić tako je rekonstruirao hvarsko prikazanje o životu svetog Lovrinca mučenika, koje je napisao nepoznati autor iz 15. stoljeća. I dan danas, pola tisućljeća nakon nastanka, izaziva jezu scena u kojoj glumci-bratimi bičuju Lovrinca, ali i vjerom nadahnuti stihovi koji Hvarani znaju i danas citirati u razgovorima.

Tradicija, teatar i turizam neraskidivo su isprepleteni

U neka davna doba, prije izgradnje kazališta, plemići su u vlastitim domovima priređivali plesove ili dramske igre. Pisci poput Hanibala Lucića, Petra Hektorovića, Marina Gazarovića – imena kojih se možda sjećate iz srednjoškolske lektire – dio su ovog otoka i njegovog identiteta koji je drugima najjednostavnije približiti kroz pojam tri ključne točke, međusobno povezane i isprepletene: tradiciju, teatar, turizam. No ono što je najbitnije jest to što je hvarsko kazalište izgradio Pietro Semitecolo, najzaslužniji vladar u povijesti grada, i to na spomen izmirenja pučana i plemića nakon stoljetnih razmirica koje su ponekad znale biti iznimno krvave i okrutne. I dan danas sloga je glavni izazov Hvaranima. Često predstavlja kamen spoticanja, vrlina koja tako jednostavno prelazi preko ustiju, no ne dozvoljavamo joj  da se ukorijeni u naše duše.

No otkada je gradu vraćen njegov teatar, njegova malena pozornica, drvene lože, prostor namijenjen za najviše 250 ljudi,  kao da se vratio duh života i radosti u njegove kamene žile. Mi stariji odmah smo prepoznali tu izgubljenu nit našeg identiteta, a oni mlađi tek je trebaju otkriti, naučiti, upoznati.

Teatar je prilika za putovanje kroz vrijeme

„Teta Zorka! Teta Zorka!” zove djevojčica iz susjedne lože, „znate vi šta je letrat?”. „To je slika”, odgovaram nasmijanom licu. „Ahaaaa, a ja sam mislila da je to nešto šta leti u ratu, let-rat”, smije se i ja zajedno s njom, dok čekamo da Mili izgasi svjetlo i najavi treću večer otvaranja našeg teatra. Prstom sudbine, upravo je „Stori letrat” bila posljednja predstava koju sam pogledala u našem kazalištu. Bilo je to prije osam godina, također u svibnju. Djevojčica iz susjedne lože ima otprilike jednak broj godina i prvi put u životu gleda predstavu u prostoru koje je Semitecolovim nadahnućem i providnošću postalo najstarije europsko komunalno kazalište.

Svjetla se gase, publika stišava telefone, žamor nestaje i teta Tanja započinje pjesmu Nini nani, ni ga doma, drevnu otočnu uspavanku. Zvuči vrlo elegično, melodija je primjerenija ispraćaju na drugi svijet, nego uspavljivanju djece. No, u vrijeme djetinjstva Lucije Rudan, prema čijim stihovima je stvorena ova predstava, granica sna i smrti bila je mnogo krhkija i tanja nego danas. Prvakinje Hvarskog pučkog kazališta vraćaju nas u neko drugo, nevinije vrijeme. U nama se miješaju suze i smijeh. Hrabriji zaplaču u mraku loža. Gromoglasni pljesak odjekuje nakon predstave, glumice se dva puta vraćaju na pozornicu.

Dopustite djeci da otkriju veliki svijet teatra

Srećem profesoricu Miru kod koje sam slušala kolegij iz dubrovačke renesansne književnosti. Sjetila me se, što me iskreno razveselilo. Sjetila se i da je nas nekoliko izvelo projekt uprizorenja Nalješkovićeve komedije u formi lutkarske predstave. Kaže kako smo bili fantastični i često to spominje kolegama, premda je od tada prošlo gotovo 15 godina.

Posljednje tri večeri držale su nas u zanosu. Ne postoje riječi koje mogu opisati osjećaje ponovnih susreta na tim starim daskama, duhove koji nas škakljaju prošlošću u toploj intimnosti loža i misao na kneza kojemu još nismo odali dostojanstveno priznanje.
Najviše me ipak raduju dječica, vesele glavice koje su kročile u veliki svijet teatra i imaju priliku rasti i sazrijevati s našim europskim prvakom. Možda nisu razumjeli baš svaku riječ zakučastog dijalekta, prašnjavog i starog, no njihove oči sjale su neobičnim sjajem. Budućnost imate, sad pametno i razumno s njom.


Zorka Bibić – Žena vrsna
Foto: Jakša Kuzmičić

Avatar
Žena Vrsna

Žena vrsna vrijedi više nego biserje. Srce njena muža bez straha se može u nju pouzdati, ona mu uvijek čini dobro. Vješto i neumorno radi na njivi Gospodnjoj, tražeći i vršeći volju Božju. U njoj nema straha, osim straha Božjega pa se smije svakom novom danu uživajući u plodovima svojih djela.