Jučer sam čitala jedan od svojih najdražih redaka u Svetome Pismu. Taj redak je iz Poslanice Rimljanima, ali bio je to prijevod koji nikada dotada nisam pročitala. Kaže: „…u duhu budite vedri, Gospodinu služite!“ (Rim 12, 11) Drugi prijevodi obično idu ovako: „u Duhu budite gorljivi“, ali ovaj redak me baš pogodio. Sviđala mi se zamisao o svjetleće-isijavajućoj Božjoj ljubavi prema drugima. Ipak u molitvi, iz nekog razloga mi je sljedeći redak došao na um dok sam razmatrala nad Pavlovom poslanicom.
„I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti, naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.“ (Mt 6, 16-19)
Palo mi je na pamet da postoje ti trenutci u našim životima kada bi osobna njega mogla, zapravo, utjecati na našu evangelizaciju. Način na koji se odnosimo prema svojim tijelima moglo bi biti važno u prezentiranju Evanđelja drugima. To ne znači da uvijek moramo težiti savršenom izgledu, i svakako ne znači da vlastita tijela iskorištavamo kao sredstva kojima ćemo privući druge sebi a ne Bogu, ali znači da bismo trebali odvojiti vrijeme na njegu tijela te se prikazati, onako kako najbolje znamo, na zdrav i lijep način.
Ako se šminkamo, vrijeđamo Stvoritelja?
To ponekad znači i koristiti sredstva koja su nam dostupna (znate, šampon, četka za kosu, britvica) kako bismo brinuli o vlastitom fizičkom izgledu. Ne bi to trebala biti neka velika stvar, posebice zato što postoje određene svakodnevne radnje koje bismo trebali obavljati u svrhu brige o svojim tijelima. Možete stoga zamisliti koliko sam se razočarala kada sam pročitala sljedeću izjavu, koju je napisao kršćanin, u komentarima jedne popularne ženske kršćanske intrernetske stranice:
„Smatram da žene koje nose šminku time vrijeđaju našega Stvoritelja. On nas je stvorio. I On ne pravi pogrješke. Neke žene možda trebaju prihvatiti ono što jesu, umjesto onoga što misle da bi trebale biti.“
Pretpostavit ću da je ovaj čovjek imao najbolje namjere, da uistinu voli žene kojima je u životu okružen i da im želi samo dobro. Uzimajući u obzir navedeno, postoji toliko toga što bih o ovoj izjavi mogla reći, ali ću se ja ipak koncentrirati na tri pojedinosti.
1. Opasnost retorike u kršćanskom svjetonazoru
Korištenje retorike u kršćanskom svjetonazoru nekoga može odvući od Gospodina. Može biti čak i štetna za onoga koji čita ili sluša. Razmišljala sam o mladoj ženi s ranjenom prošlošću kako čita ovu izjavu. Zamislite kako bi to štetno moglo biti i koliko bi nepovoljno moglo utjecati na njezin oporavak. Ova izjava, kao i toliko drugih na koje sam naletjela u kršćanskom području, teži biti toliko revna da primjerice, komentatori zaboravljaju korisno upotrijebiti najbolje od moderne psihologije i pristupati temama s mudrošću i dobrotom. Ne smijemo nikada zaboraviti da naše riječi, iako možda i napisane u dobroj namjeri, znaju donijeti moguće psihološke posljedice koje mogu biti pogubnije nego što mislimo.
2. Dvostruki standardi
Pretpostavljam da bismo se morali pozabaviti očitim dvostrukim standardima kada se radi o muškarcima i ženama. Čini se malo neobičnim da je muškarcima dozvoljeno mijenjati njihov fizički izgled (frizure, brijanje lica, možda čak i bildanje mišića) bez da to vrijeđa našega Stvoritelja, dok žene ako stave sjenilo na oči to je čin zloga? Čudno. Ili što je sa jednostavnim dvostrukim standardima bilo kakvog mijenjanja našeg fizičkog izgleda? Zar žene ne bi trebale brijati noge? Šišati se? Čupati obrve? Postanem znatiželjna oko toga koji je zapravo prihvatljivi vid fizičkih izmjena ako se pita komentatora.
Stvar je u tome, da nije jedini. Vodila sam mnogo razgovora s prijateljima (muškarcima i ženama) koji imaju isti pogled na šminkanje. Godinama se spotičem pokušavajući izraziti da kada žene nanose šminku to zapravo nije pokazatelj neposlušnosti Božanstvu. To čak nužno nije ni pokazatelj nesigurnosti ili razmišljanja o tome „tko bi trebale biti“. Većina žena koje poznajem, a šminkaju se, imaju nevjerojatno ispravan stav prema sebi. Pa, mogli biste se zapitati, čemu onda šminka? Zašto ne ogole sve svoje nesavršenosti ili prirodan izgled da ih cijeli svijet vidi? To me dovodi do treće pojedinosti: svrha šminke.
3. Šminkamo se da istaknemo prirodnu ljepotu – i to je jedini ispravan način
Nikako nisam stručnjak za šminkanje. Zapravo, većinu dana u tjednu sve što nosim je mrvica olovke za oči (kako bih prevarila ljude da misle da sam se zapravo naspavala noć prije). Ipak, sjećam se (zahvaljujući mojoj majci) pravila broj jedan kada se radi o šminkanju: „tajna u nanošenju šminke jest da izgleda kao da šminke ni nema“.
Čini se to kao neki čudan princip: „Zašto se zamarati?“ pitao bi se neki slučajni promatrač. Evo što je na stvari: kada se koristi na ispravan način, šminka je namijenjena tome da istaknemo stvari koje kod sebe najviše volimo. Na neki način, ona uistinu odaje čast našemu Stvoritelju tako što prepoznajemo određene fizičke karakteristike koje su na nama izuzetno prekrasne. Ja, na primjer, volim nositi olovku za oči. Zašto? Jer zaista imam prekrasne oči, a nošenje olovke za oči ih ističe na način koji me čini manje umornom i ljepše izgleda.
Čak i šminka koju koristimo kako bismo prekrile određene nesavršenosti (pjegice, ožiljke…) ne podrazumijeva nesigurnost. Ponovno pitam, zašto to jednostavno ne bi moglo biti pitanje osobne njege? I zašto je taj pojedinac toliko siguran da su pjegice uopće dio Stvoriteljeva plana? Zanimalo bi me kako bi osoba s takvim stajalištem tinejdžeru/ici objasnila akne. „Ne bi trebala biti toliko tužna, petnaestogodišnja djevojčice. Prištići su dar od Boga, ti samo trebaš voljeti kožu u kojoj jesi.“ Hmm….dobro? Nije li moguće da ovakve nesavršenosti zapravo nisu dio Božjeg originalnog plana za ljude nego su možda rezultat naše neuravnotežene prirode koja je u raspadu? Samo misao, možda i nategnuta, ali poanta je u tome da ne bismo trebali tako brzo pretpostaviti da se želja za prekrivanjem tih nesavršenosti na bilo koji način protivi Božjoj želji za naš fizički izgled.
I ja sam se nekada šminkala iz krivih razloga – da mamim muške poglede
Čini se prikladnim istaknuti i očit prigovor da puno žena koristi šminku kao pokušaj da promijene ono tko jesu. Ne čudim se takvim nesigurnostima. Zapravo, iako sam početnik kada se radi o šminkanju, postojao je jedan dio u mome životu kada sam nanosila mnogo šminke svakoga dana. Bilo je to vrijeme kada sam upravo prekinula vezu te se pripremala na izlazak s fakulteta. Mogu iskreno reći da je moja namjera nošenja šminke bila privući pogled drugih (uglavnom muškaraca) na sebe jer sam mislila da ne mogu biti privlačna na ijedan drugi način. Čak sam u nekim trenutcima te godine više puta na dan stavljala slojeve šminke jer sam se bojala da će i najmanja nesavršenost uništiti moje šanse da budem sretna.
Očito da je to bilo nezdravo, ali srećom za mene, imala sam mudrog duhovnika koji je vješto otkrivao ovakve nesigurnosti i pomagao mi u njihovu nadilaženju. Te sam se godine u korizmi odrekla nošenja šminke, ne zato što je šminka po naravi zla stvar, nego stoga što je način na koji sam je koristila bio neispravan.
Trebali bismo pripaziti da se ne izgubimo i ne zanemarimo svoj duhovni život
Bez šminke nisam samo stekla veću ljubav prema sebi ili više samopouzdanja u ono što je Bog naumio za mene da budem, već sam također uvidjela koliko bi prekrasna šminka trebala biti kada se koristi na ispravan način. Promotrila sam dobre prijateljice kako svakoga dana nose šminku zbog brige oko sebe i kako bi istaknule svoje prekrasne crte lica.
Za vrijeme tog perioda u mom životu, jedan biblijski redak se posebno istaknuo:
„Gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.“ (Mt 6, 21)
Shvatila sam da sam bila toliko opsjednuta svojim vanjskim izgledom da sam ozbiljno zanemarila svoj duhovni život. Nije nošenje šminke bilo pogrešno, nego moji prioriteti.
I tako ću zaključiti članak koji zapravo nisam ni trebala napisati. Ideja da bi nešto kao šminka moglo biti nalik na bilo što što komentator ukazuje zapravo je jednostavno smiješna. Možda ovo možemo protumačiti kao podsjetnik na to da bismo jednostavno morali brinuti o vlastitim putovima, a manje se igrati Boga i suditi drugima.
Julianne Miles – Catholic News Agency
Prevela: AMS
Foto: Emma Bauso – Pexels
