Nekako stalno razmišljam: „Pa Bože moj, jel’ ti hladno?“ Nekad se takve riječi izližu, ponavljajući ih godinama u raznim stihovima ili čestitkama za Božić i skoro više ni ne znaš, ni ne doživljavaš sto izgovaraš. Ali ove godine, otkako sam od tebe dobila dvije blizanke koje intenzivno reagiraju na hladnoću i vlažan zrak, kad pogledam to tvoje golo kipić tijelo pomislim jesi li i ti dobio slinicu te večeri – odmah kad si se rodio?
Svaka majka se naježi kad joj dijete ima slinicu
Svaka majka koja je dojila dobro se naježi na spomen začepljenog nosa, odnosno pokušaja da u usta djeteta ugura bradavicu ako dijete ne može disati. Jer kad i povuče onaj prvi mlaz, to mlijeko nekako bude brzo, a dijete se zagrcne, pusti dojku, ne može savladati i borbu sa zrakom i pokušaje hranjenja. Onda zaplače glasno i krene borba. Jesi li ga nosila dok mu je bio začepljen nosić? Jesi li išta spavala onda dok si mu pokušavala pomoći da prodiše u okomitom položaju, jer dijete začepljenog nosa treba toplinu odraslog tijela i okomit položaj za disanje. Koliko je trajalo izlječenje po hladnoći i u spilji ili štali, kako god?
Koliko čovjek uopće može ponijeti stvari za novorođenče u gepeku auta kada se spremate na primjer roditi u nekom drugom gradu, u nekoj tuđoj bolnici zbog komplikacija trudnoće? Ili kad iza poroda ne dolazite u svoj stan nego u prijatelja kilometar, dva niže, kao ona žena iz Mravinaca nakon velikog požara u ljeto 2017. g? Možda na magarca stane košara, dvije i po zavežljaj preko ramena. Je li među tim stvarima bila koja vunena dekica? Ili pelenica? Koliko si uopće pelena imala? Nisu bile super upijajuće, nego više sličnije platnenima. Kažu danas u doba perilica za rublje i sušilica potrebno je imati 20 platnenih pelena za normalan opticaj. Ne vjerujem da je toliko stalo na magare. Kako si ih prala? Kako bi se osušile tamo negdje na hladnoći i vlazi?
Kažeš, učinio se nemoćnim, toliko da si ga trebala nositi da ga umiriš, grijati svojim tijelom, ovisio je o tvom presvlačenju i volji da ga dojiš.
Život se porodio
Te večeri zrak je bio nabijen stajskim gnojem. Životinje su disale crteže vodene pare, izrezujući u zračnoj hladnoći okomite oblike topline izdaha pluća. Pod nogama je pucketalo vlažno sijeno. Iz zdjele se prolilo mlijeko prekjučer, daske su mirisale na krave i ovce. Magarac je njakao, a ovca blejala. Sve je ostalo šutjelo, i magla i plavi mrak pod zvijezdama visokog intenziteta svjetla. U planini su hridi ocrtavale pastirske vatrice. Kroz prozor staje čulo se plakanje djeteta koje, dok je navlačilo kapljice kolostruma, zastalo bi, pa bi podrignulo, pa opet zaplakalo dok nije zaspalo na dva sata.
Sveti Josip je upalio vatru. Ona se naslonila na njegova koljena, sjedeći na slami s djetetom na podoju. Gledali su jedno drugo u oči i znali su pričati bez riječi. Samo osmjehom. Samo srcem. Jer radost je tišina koja probija bez glasa i ostavlja puninu. Život se porodio. Bog je život.
Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: Francisco Xavier Franco Espinoza – Cathopic
