„I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci.“ (Lk 7,15)
Bila je vruća ljetna večer. Desetogodišnja Lea došla je do svoje bake koja je sjedila na zemlji, naslonjena na stablo smokve, pokušavajući se tako rashladiti. Sjela je do nje i stavila glavu u njeno krilo.
„Bako, pričaj mi opet o djedu“, rekla je.
„Pričala sam ti jučer.“, reče baka smiješeći se.
„Neka si. Volim kad mi to pričaš. To je tako lijepa priča.“
„Lea, dušo, sve što ti želim u životu je da se jednog dana udaš za čovjeka koji će te voljeti kao tvoj djed mene. Koji će te gledati kao on mene. Sad više nije s nama, ali nisam tužna jer smo imali lijep život. Zahvalna sam Bogu na svakom trenutku.“
„Pričaj mi ispočetka,“ umiljato će djevojčica.
U susjedstvu
„Ben i ja bili smo susjedi i poznavala sam ga od kad znam za sebe, a čini mi se da sam od tad bila i zaljubljena u njega. Ali on je bio sedam godina stariji, a u dječjoj dobi je to velika razlika tako da se nismo ni družili ni igrali zajedno. Mi smo bili velika i bogata obitelj. Nas je bilo dvije sestre i dva brata, a u strica šestero djece. Nedaleko od kuće u kojoj smo živjeli, otac i stric imali su trgovinu i gostionicu. A Ben je živio sam s majkom. Otac mu je umro vrlo mlad, on ga se nije ni sjećao. Imali su malo zemlje i stado ovaca.
Kad sam imala trinaest godina, jednog ljetnog dana sličnog ovom majka me poslala ocu i stricu odnijeti ručak u radnju. Kupaca i gostiju nije bilo pa sam već iz dvorišta čula njihov razgovor.
Dogovor treba poštivati
„Naš otac je tako dogovorio i toga se moramo držati. Ne smijemo pogaziti njegovu riječ. Siromašni jesu, ali Ben je dobar i vrijedan momak i bit će dobar muž tvojoj Tiri,“ govorio je stric.
Ja sam stala kraj vrata i srce mi je lupalo od sreće i uzbuđenja. Ben će biti moj muž? Njemu sam obećana? Zašto mi to nitko nikad nije rekao? Ušla sam i pozdravila ih.
„Jesi li čula što smo govorili?“ upitao je otac. I da sam htjela lagati, nisam mogla jer sam imala na licu blažen osmijeh sreće.
„Tira, nisi više dijete i uskoro ti dolazi vrijeme za udaju. Zaručiti bi se mogli već najesen, a vjenčati godinu dana kasnije, kako naši židovski običaji nalažu.“
Sramila sam se s ocem i stricem razgovarati o tome. Servirala sam im ručak i otišla, rekavši da ću kasnije doći po suđe.
Susret kod zdenca
Te večeri kad sam išla po vodu, Ben se šetao oko zdenca. I njega sam se sramila, ali bilo mi je glupo pobjeći sad kad je već vidio da dolazim. Dok sam grabila vodu, pitao me trebam li pomoć.
„Ne treba. Svaki dan sama grabim i nosim vodu pa ću i večeras.“, odgovorila sam pomalo drsko.
„Ne želiš moju pomoć?“, upitao je vragolasto.
„Ne,“ rekla sam, uzela krčag i namjestila ga na kolut od tkanine složen na glavi.
„Ipak ću ti pomoći.“, rekao je i uzeo mi krčag s glave. „Odsad pa zauvijek želim ti pomagati u svemu što radiš. A ako ti to ne želiš, slobodno mi reci. Bit će kako ti kažeš.“
Značajno me pogledao a ja sam pocrvenjela, spustila pogled i nastavila hodati uz njega bez riječi. Kad smo došli do ugla moje kuće predao mi je krčag i dalje sam išla sama. Nije pristojno da se momak i djevojka druže prije zaruka. Od tog dana, gotovo svake večeri me čekao pored zdenca. Otišao bi samo ako je u isto vrijeme tamo bio još netko, da nas ne vide zajedno. Nakon nekoliko dana bila sam manje sramežljiva i otvorenije razgovarala s njim. A bilo mi je tako lijepo s njim da sam više puta poželjela da taj put od zdenca do moje kuće traje zauvijek.
Odsad je i službeno!
Nekoliko tjedana nakon što sam čula razgovor oca i strica, došli su nam Ben i njegova majka u posjet. Ona je i prije ponekad dolazila k nama u susjedski posjet, ali ovaj put je to bilo drugačije. Došli su lijepo obučeni i donijeli poklone za sve članove moje obitelji. Sestri i meni su rekli da ostanemo u sobi dok nas ne zovu. A kad su nas pozvali, zvanično mi je rečeno da je moj djed odmah nakon mog rođenja, obećao Benovom ocu da ću biti njegova žena. Sad je sve to potvrđeno i dogovoren je datum zaruka.
Iduće večeri nas dvoje smo se opet sreli pored zdenca. Razgovarali smo o prethodnoj večeri i zajedno se smijali ponašanju nekih članova obitelji. Opet nam je bilo tako lijepo da sam željela da taj put od nekoliko stotina metara traje zauvijek.
Strašne vijesti
Ali iduće večeri on nije došao. Nije ga bilo ni idućih deset dana. Brinula sam zašto ga nema, a nisam mogla nikoga ništa pitati o tome. Za naše sastanke na zdencu nije znao nitko osim moje mlađe sestre, a ona je znala samo ono što sam joj ja rekla. Jedanaesti dan je ona nosila ručak ocu i stricu. Rekla mi je da je tamo bila i Benova majka i molila ih novac za liječnika jer je on bolestan.
Otac je vikao na nju da je bezobrazna. Još se nismo ni vjenčali, a ona već traži novac od njih. Što će tek biti kasnije? Ona je plakala i govorila da je siromašna udovica koja nema nikoga osim svog sina i nema od koga drugog tražiti novac. On je vikao da se to njega ne tiče, a stric ga je smirivao. Na kraju joj je stric dao nešto novaca i ona je plačući otišla. Nakon toga su se otac i stric svađali. Otac je rekao da je on protiv našeg braka jer da će Ben vjerojatno umrijeti mlad od iste bolesti kao i njegov otac. Kad sam to čula, otrčala sam u brdo među stijene i dugo plakala. Čula sam majku kako me zove, ali se nisam javljala. Te večeri poslala je sestru po vodu.
Hoće li se život u potpunosti promijeniti?
Kasno navečer kad sam se vratila, majka se izvikala na mene i pitala me gdje sam bila. Rekla sam joj da sam čula da je Ben bolestan i da ga želim posjetiti. Molila sam nju da ide sa mnom jer je nepristojno da djevojka sama ide muškarcu u posjetu. Rekla je da to ne dolazi u obzir. Ben je bolestan na pluća i iskašljava krv, a ta bolest se može prenijeti na druge ljude u njegovoj blizini. I još je rekla neka ništa ne brinem zato što je on bolestan jer imam priliku za daleko bolju udaju. Zlatar Amir je htio da se udam za njegovog sina, ali otac i stric nisu dali zbog djedovog obećanja.
„Ako Ben umre, bit ćeš zlatareva žena,“ rekla je majka sa sretnim smješkom na licu.
„Ti si luda!“ povikala sam zaprepaštena njenom bezosjećajnošću, a ona mi je opalila takav šamar da sam pala na pod.
„Kako govoriš s majkom? Sram te bilo!“ vikala je.
Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome
Otrčala sam na kat u našu „žensku sobu“ gdje smo na manjem krevetu spavale sestra i ja, a na većem naše četiri sestrične, sve redom mlađe od nas. Legla sam i poluglasno ponavljala: „Jahve, spasi ga! Jahve, ozdravi ga!“
„Ne smiješ se tako obraćati Jahvi. Treba moliti propisane molitve,“ upozorila me sestra, ali meni takve molitve nisu dolazile u pamet. Onda su došle naše četiri sestrične. Najstarija od njih, Ada je rekla: „Tira! I nama je žao što je Ben bolestan. Ja znam jednu lijepu molitvu i govoriti ću je a vi ponavljajte za mnom. Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome.“
„Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,“ ponavljale smo za njom.
„Po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje….“
Kad smo izmolile, sve djevojčice su legle i zaspale osim mene. Nije mi se spavalo, ali nakon te molitve osjećala sam olakšanje i mir. Možda ipak sve bude dobro, mislila sam. Ustala sam i tiho izašla iz kuće. U maloj kući Bena i njegove majke gorjela je lojanica. Došla sam tamo i s vrata zazvala njegovu majku.
„Tira! Ne bi smjela biti tu!“, rekla je uplašeno.
„Mogu li ga vidjeti? Kako mu je? Je li bio liječnik?“, pitala sam.
Izašla je u dvorište i značajno me pogledala. Znala sam da će mi reći nešto što ne želi da on čuje.
Nada je u Isusu Nazarećaninu
„Bio je liječnik i rekao da mu ne može pomoći. To je neizlječiva bolest od koje je umro i njegov otac. Kaže da bi ga možda mogao izliječiti prorok Isus iz Nazareta koji sa svojim učenicima hoda okolo od grada do grada. Ali on ne zna gdje se sad nalazi. Kad bih znala gdje je, sama bih na rukama odnijela Bena k njemu.“
„Molim te! Daj mi da ga vidim.“, molila sam je. Nosila je lojanicu ispred mene i došle smo do njegovog ležaja. Kleknula sam i primila ga za ruku. Svjetlo je bilo slabo, ali ipak sam vidjela da je u tih nekoliko tjedana jako smršavio. Otvorio je oči, slabašno se nasmiješio i rekao: „Došla si. Sad mogu umrijeti.“
Iz očiju su mu kanule suze, a onda je počeo kašljati, krkljati i izbacivati krv. Majka ga je brisala krpom zamrljanom od krvi. A onda je prestao kašljati, umirio se i ispustio moju ruku koju je do tada držao. Glava mu je klonula, a pogled se ukočio. Prestao je disati.
„Tira idi kući! Ne smiju znati da si bila tu! Ja ću zvati susjede da mi pomognu što treba.“
Ta divna žena je u najtežem trenutku svog života mislila na mene i na to što će ljudi reći ako saznaju da sam bila tamo.
Prorok veliki usta među nama
Sprovod je bio idući dan. Kad se povorka približila gradskim vratim, vidjeli smo da prema nama ide neka druga grupa ljudi. Na čelu joj je bio mlađi čovjek odjeven u jednostavne bijele haljine, a za njim je išlo veliko mnoštvo ljudi.
„Tko su oni?“ pitali su neki od naših ljudi a drugi su im odgovarali da je to taj prorok iz Nazareta.
„Da je bar jučer došao,“ pomislila sam.
Prorok ugleda Benovu majku i reče joj:
„Ne plači!“ Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, a on reče: „Mladiću, kažem ti, ustani!“ I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci. Sve obuze strah te slavljahu Boga govoreći: „Prorok veliki usta među nama! Pohodi Bog narod svoj!“ I proširi se taj glas o njemu po svoj Judeji i po svoj okolici.“
Vjera nas je spasila
Kaže se da je svako čudo za tri dana pa je tako bilo i s Benovim oživljavanjem. Nekoliko dana svi ljudi u gradu su slavili Boga i njegovog proroka, a onda su jedni na to zaboravili, a drugi govorili da on zapravo i nije umro nego spavao i da nije došao Isus i probudio ga, da bi ga živog pokopali. Ali Ben i mi, njegovi najbliži, znali smo istinu. Vjenčali smo se godinu dana kasnije i ubrzo nakon toga, postali smo kršćani. U zdravlju i obilju živjeli smo trideset i pet godina i dobili šestero djece… Lea, ti spavaš? Pa kome ka ovo pričam? A sutra ćeš opet htjeti čuti isto! Ah, ta djeca!“
Jagoda Prebeg – Žena Vrsna
Foto: Vlad Hordiienko – Unsplash
