Primijetila sam da u Knjizi postanka nakon svakog Božjeg stvaranja piše „I vidje Bog da je dobro“. Bog kao da se divio svojem djelu i to na način kao da su divljenje i zadovoljstvo stvoreni dio stvaranja (kao i odmaranje zadnjeg dana). Naravno, Bog je imao čime biti zadovoljan jer je stvorio veličanstven svijet i čovjeka kakvog mi ne poznajemo danas zbog grijeha. Ali znači li ovo da smo i mi pozvani diviti se u poniznosti svojim neznatnim djelima isto kao što smo pozvani odmoriti se sedmi dan? Jesi li pozvana biti zadovoljna sobom i svojim djelovanjem na zemlji slaveći Boga?
Što je nezadovoljstvo?
Nezadovoljstvo je zapravo udaljenost od Boga uzrokovana grijehom. Što smo udaljeniji od Boga, to smo nezadovoljniji. Osjećamo se nepotpuni pa potpunost tražimo na raznim krivim mjestima, između ostalog i pokušavajući promijeniti vlastite fizičke, karakterne i druge značajke i već donesene i provedene odluke.
Naša ženska sitna nezadovoljstva
Nezadovoljstvo ne ovisi o spolu, ali mislim da smo mi žene sklonije nesigurnosti pa nas ona često gura u neko sitno nezadovoljstvo. Sklonije smo preispitivanju svojih djela i odluka nego muškarci. Možda griješim, ali oni kao da su sigurniji da je ispravno kad nešto odluče i smatraju da je tom odlukom ta stvar riješena. Više ne razmišljaju o tome. I kad pogriješe kao da sami sebi lakše oproste i zaborave nego to činimo mi, žene. Mislim da bismo se u tome mogle malo ugledati na njih. (Da, naravno da ima puno stvari u kojim se oni trebaju ugledati na nas.)
Mi u svojoj nesigurnosti idemo ponekad tako daleko da godinama razmišljamo jesmo li izabrale dobre pločice u ljetnoj kuhinji koju koristimo 17 puta godišnje. Popravile bismo same sebe pa tako godinama skidamo višak kilograma koji nemamo, rješavamo se (nepostojećeg) celulita, ugrađujemo trepavice, nokte i peglamo bore već s 25. I kao majke smo često nesigurne. Ako radimo i ostavimo djecu vrtiću, preispitujemo se je li vrtić najbolje za naše dijete. Ako su djeca s nama kući, pitamo se zakidamo li ih za društvo. Treba li im još jedna aktivnost ili su pak preopterećeni. I svijet kao da nam stalno predlaže da budemo (naj)bolje, (naj)ljepše, (naj)pametnije, (naj)uspješnije… Nameće nam se osjećaj da nismo dovoljno dobre. Mada mislim da svi trebamo težiti „najboljoj verziji sebe“ pitam se postoji li neko mjesto na putu prema boljoj meni gdje trebam zastati i vidjeti da je dobro? Jednostavno biti zadovoljna?
Trebam li za jelo koje načinim reći „ukusno je“ umjesto „malo sam presolila/malo bih dosolila/popaprila“? Fali li nama i našim djelima stalno neki začin? Je li zadovoljstvo taj začin?
Zadovoljna, ali ponizna
Najbolja verzija nas na zemlji bi bila ona verzija gdje smo najsličnije Bogu, kako nas je On i zamislio. To na zemlji, nažalost, ne možemo postići. Trebamo težiti svetosti. Kako će to samo rijetki od nas postići, ne čini mi se ispravnim da mi, ostali, trebamo neprestano biti nezadovoljni jer nismo došli do cilja. Nije ni Bog čekao završetak stvaranja da vidi da je dobro, nego je vidio da je dobro nakon svakog stvaranja ili na kraju svakog dana.
Iako nezadovoljstvo jest to koje nas pokreće, (ako bismo u potpunosti bili zadovoljni sobom, ne bismo ništa ni mijenjali, a kao grješnici sigurno imamo nešto za popraviti) jednom kad se otisnemo na put popravka pojedine mane ili grijeha, tad više koristi imamo od zadovoljstva. Objasnila bih to ovako: onog trena kad se auto pokrene uz pomoć struje, tzv. kontakta, gorivo je to koje omogućuje daljnje kretanje prema cilju. U našem slučaju struja bi bila nezadovoljstvo, a gorivo zadovoljstvo.
Kako odmor koji je Bog zamislio nije u suštini loš, tako nije ni divljenje. Kako u odmoru možemo upasti u zamku lijenosti, tako možemo i u divljenju tj. zadovoljstvu sobom upasti u oholost. U nezadovoljstvu možemo pasti u samosažaljenje. Svugdje nas čekaju zamke. Zato su nam potrebne poniznost i umjerenost. Spoznati da naša djela nisu samo naša, nego prepoznati i priznati Božju zaslugu u našem uspjehu i u onomu što mi jesmo. Mjera u nezadovoljstvu bi bila ona razina koja nas motivira da se mijenjamo, a mjera u zadovoljstvu ona koja nas i sve oko nas čini boljima.
Ne dajmo se ukopat’ u mjestu u nezadovoljstvu, nit’ uzvihorit u zadovoljstvu.
Što Bog očekuje od nas?
Kad je moj sin izgovorio svoju prvu riječ „mama“, muž i ja smo bili toliko ponosni da smo to obznanili svima koje smo tih dana sreli. Vjerujem da isto reagiraju i svi drugi roditelji. Dječje prve riječi su najčešće izgovorene nerazgovijetno i rastavljene su na slogove (npr. ma-ma) te u usporedbi s količinom riječi koje mi, odrasli, znamo izgovoriti, koje svakodnevno koristimo te s obzirom na činjenicu da mnogi pričaju i više stranih jezika te njihove prve riječi se i ne čine značajnim uspjehom. Svejedno to smatramo velikim uspjehom ne očekujući savršen izgovor jer znamo njihove sposobnosti prema njihovoj dobi. Potičemo ih da euforično reagiraju na svaki svoj uspjeh, plješću sami sebi te si govore „bravo“.
Reagira li i Bog kao naš otac na isti način na naše uspjehe koliko god da su realno neznatni? Očekuje li da mu zauzvrat samo zahvalimo prikazujući uspjeh i radost Njemu? Dijeleći radost s Njim? Isto kao što mi od djece želimo da nam samo dolete u zagrljaj i osmjehnu se nakon njihovih uspjeha jer svaki njihov uspjeh je i naš uspjeh kao roditelja. Mi smo ti koji ih pridržavamo da ne padnu u svojim koracima i uspjesima, kao i nas Bog. On zna naše ograničene sposobnosti pa ne očekuje savršenstvo koje mi sami od sebe često očekujemo. Jer samo On može činiti savršeno.
Učiti se zadovoljstvu
Zadovoljstvo sobom i svojim postupcima je možda pomalo genetski određeno, ali mislim da se u većoj mjeri uči i pronosi društvenim interakcijama. To je bitno jer zadovoljstvo i naš odnos prema sebi, bližnjima i životu odgojem i načinom života prebacujemo na svoju djecu, na supružnike i ostale ljude oko nas. Smatram da je važno na tomu raditi. Možemo odagnati svaki onaj glas koji nam govori da nismo dovoljno dobre i vrijedne mijenjajući ga nekim pozitivnim mislima. Jednog dana taj glas će vidjeti da ga se ne sluša pa će odšetati dalje. Iako će se tijekom našeg života više puta pokušati ulogoriti u našim mislima, ne dajmo mu tu pobjedu.
Što više vrlina na sebi vidimo, više vrlina vidimo i na drugima. Isto je i s manama. Što sebe više volimo, više volimo i druge. Druga Zapovijed ljubavi ( „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“) i podrazumijeva da sebe već volimo. Zato se podsjećajmo svaki dan na ono dobro u sebi i na sebi.
Onog trena kad budemo zadovoljne sobom, bit ćemo zadovoljne i bližnjima. Kad uspijemo sebi reći „dobra ti je frizura, lijepo izgledaš“, tad ćemo i kćeri, sestri ili prijateljici moći reći „dobra ti je frizura, lijepo izgledaš“ umjesto „ dobra ti je frizura, ali ja bih SAMO stavila šiške na stranu, mrvicu posvijetlila vrhove i možda stavila decentniju kopču. Dobro ti je ovako, ali ja bih tako da sam na tvome mjestu“. Možda ne treba ni naglasiti da bi i da sve napravimo upravo tako vjerojatno ponovno nešto promijenile. (Dobronamjerna kritika i savjet su dobrodošli, ali moramo osvijestiti da previše nepotrebnih savjeta nitko ne želi.)
Primjena u svakodnevici
Ovaj članak nije najbolji članak koji ćete pročitati. Primijetit ćete da ima tuđica i žargonizama, vjerojatno sam se u nekim dijelovima mogla izraziti bolje, pa će me se i pogrešno tumačiti. Ali unatoč tome što ovaj članak neće dobiti nikakvu nagradu, onog trena kad ga ja unaprijedim koliko mogu, kad odložim tipkovnicu, potaknuta ovim mislima, pročitat ću ga još jednom i reći ću sebi ponizno „dobar si tekst napisala“. Ne zato što će biti savršen i što neću vidjeti nijednu manu, nego što će biti dovoljno dobar s obzirom na moje ograničene sposobnosti.
Koliko god težile najboljoj verziji sebe, pogledajmo se s vremena na vrijeme u ogledalo i recimo si da smo zadovoljne, da smo dobre – osobe, žene, supruge, majke, radnice; da smo lijepe, pametne, uspješne. Svojim muževima recimo da su dobri muževi i očevi, da su oni naša radost, naše stijene i oslonci. Kažimo im da ih volimo takve kakvi jesu i da smo zadovoljni njima. Fokusirajmo se na njegove vrline pa ćemo se i oduševiti njima. Recimo i svojoj djeci isto. Počnimo tako živjeti. I ne zaboravimo Mu dotrčati u zagrljaj i zahvaliti.
Ana Jelić – Žena vrsna
Foto: Anja Gregov
