Zadnjih godinu dana osjećamo prisutnost Malenoga više nego ikad ranije. Potresi, smrt i bolesti tjeraju nas na razmišljanje o životu u suvremenom društvu u kojem, čini se, važnije postaje imati nego biti. Nalazimo se na kraju pedagoške godine pripremajući se za sljedeću godinu. Dječji vrtići nude nam razne programe u koji roditelji mogu upisati svoje dijete. Susrećemo tako programe poput likovnog, glazbenog, dramskog i, između ostalog, vjerskog programa. Može li vjerski odgoj kršćaninu biti alternativa i može li ga se birati kao „program“?
Da bismo govorili djeci o vjeri, moramo i mi upoznavati vjeru više
Radeći s ljudima različitih stajališta i mišljenja shvatila sam kako mnogi od njih smatraju da ne treba govoriti djeci o Bogu jer je Bog njima jako dalek. Prema njihovom mišljenju, djeca ne mogu razumjeti što je zapravo vjera i što vjera od njih traži. Ako je to istina, zašto nam Isus jasno kaže: „Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.“ (Mt 18,3-5)? Pitam se, trudimo li se mi odrasli upoznavati vjeru dodatno radeći s djecom ili nam je lakše svoj strah, nesigurnost i površnost upakirati u djetetovu nemogućnost za razumijevanjem biti? Otkud nam pravo podcijeniti dijete i njegove sposobnosti kad i ono samo, već u predškolskoj dobi postavlja pitanja o smislu života?
Dječja duhovnost – što je to?
Mnogi autori tvrde kako postoje 4 aspekta djetetovog razvoja koja potiču djetetov cjelovit razvoj: tjelesni, psihički, socijalni i duhovni razvoj. Ako izostavimo duhovni razvoj, razvija li se dijete cjelovito? Susrećući se s razvojnom psihologijom, nameće mi se pitanje je li djetetova duhovnost dovoljno istražena? Prof. Tomislav Ivančić naglašava kako je čovjek „duhovna duša“ i po tome se razlikuje od svih ostalih živih bića. „Duhovna duša“ je neposredno stvorena od Boga i zajedno s tijelom čini jednu narav. Zbog tog jedinstva tijela i duše jasno je da vjera predstavlja čovjeku bitnu potrebu. U svojoj knjizi „Vjeroučitelj – izazov hrvatskom društvu“, Ivančić navodi kako je znanstveno dokazano da 70% bolesti ima uzrok u duhovnoj duši čovjeka.
Pojedini dječji psiholozi smatraju kako je dječja duhovnost sposobnost da kroz odnose s drugima dođu do vlastitih vrednota te ih tako osnaže. Drugi pak smatraju kako duhovnost ima subjektivnu dimenziju i kao takvu ju je teško opisati. Obje skupine se slažu da ne postoje djeca bez duhovnosti i da ona utječe na sve druge aspekte djetetovog razvoja. Valja spomenuti da i Jean Piaget govori o djetetovoj koncepciji Boga. On, naime, djetetovu koncepciju Boga povezuje sa slikom vlastitih roditelja. To znači da dijete svoje viđenje dragih osoba, npr. majke ili oca, preslikava na sliku Boga.
Koja je uloga odraslih?
Neki autori tvrde kako se duhovna dimenzija djece počinje formirati u najranijoj dobi i sve se više povećava s njegovim razvojem sve do sedme godine. Stoga se u predškolskom razdoblju treba odgovarati na djetetove duhovne potrebe jednako kao i na sve druge. Maria Montessori odgoj definira kao pomoć životu. Iako se o tom rjeđe govori, M. Montessori u svojoj pedagogiji ističe kako je duhovnost životni element za razvoj djeteta, a uloga odrasle osobe je omogućiti djetetu religiozno iskustvo od samog rođenja. Ako djetetu nedostaje religiozno iskustvo, prema mišljenju M. Montessori, tada će mu nedostajati nešto što je temeljno za razvoj čovjeka.
Malenima možemo i trebamo pričati o Veličini
Nakon svega navedenog proizlazi zaključak kako duhovnost nije rezervirana samo za odrasle. Slušajući spontanu djetetovu molitvu može se primijetiti kako je njihov odnos s Bogom jednostavan, iskren i otvoren, dok znamo da je nama odraslima ponekad jako teško ostvariti takvu komunikaciju. (Ovdje želim naglasiti kako nije potrebno „tjerati“ dijete da ispred odraslih recitira molitve koje poznaje, već mu je potrebno omogućiti iskustvo na temelju kojeg će on graditi svoj odnos s Bogom). U predškolskoj dobi djeca vjeru spoznaju na razini doživljaja, a ne gomilanjem informacija o nečemu ili nekomu.
Vraćam se na početak ovog članka opet si postavljajući isto pitanje: treba li zanemariti duhovni razvoj djeteta i jesu li maleni nekompetentni da bismo im pričali o Veličini? Smatram kako se s malenima može itekako pričati o Veličini na njima primjerenoj razini.
Maja Muselin – Žena vrsna
Foto: TeiTo
Literatura:
1. Ivančić, Tomislav – Vjeroučitelj – izazov hrvatskom društvu
2. Jurić, Kata Amabilis – Srdanović, Staša – Socijalni aspekti u oblikovanju djetetove duhovnosti i identiteta te njihova konkretna aktualizacija
