Kad bih znao da mi je večeras umrijeti, sjetio bih se davnih razigranih raskoraka neprolaznog djetinjstva, toplog zagrljaja majke, titranja krsne vode, pepela pokajanja, ulja pomazanja Duha…
Memento mori
Kad bih znao da mi je večeras umrijeti, trudio bih se vratiti onaj izgubljeni smisao što se raspršio kao prezrela glavica maslačka otpuhana ljetnim lahorom s mirisne livade. Nedokučivi snovi koje nosim u sebi ljuljali bi moju barku razbješnjelom pučinom dok plaho spuštam glavu u posljednjem patničkom izdahu. Možda bi mi se vrijeme učinilo prekratko za razdavanje ljepote koju nosim svojim postojanjem, možda bi mi se učinilo da sam unaprijed izgubio svoje bitke pod teretom koji mi mrvi snagu. Ali shvatio bih da je put kojim mi je ići okrunjen trnjem kao znamenje.
Možda bih uspravio skvrčene kosti sjetivši se da sam tek zemaljski prah oživljen moćnim dahom Oca i da su radosti i tuge uklesane u Njegovu darujućem osmijehu, u ljubavi stvorenja kojima sam okružen. Kad bih znao da mi je večeras umrijeti, sjetio bih se da sam stvoren na sliku Jedinoga, da sam dragocjeni unikat, jedinstven pod zvijezdama. Ljubljen toliko da jedva čekam zagrliti Sunce dok kročim kroz ovu tjeskobnu noć.
Život nije čekaonica za ništavilo, nego početak vječnosti.
(papa Benedikt XVI.)
Svrhovitost patnje
Čitavog života gledam kako boluju i umiru bliži i dalji, kao da se zgusnula tolika patnja u svijetu oko nas. A koliko li je tek patnje u svijetu unutar nas… Iz vlastitog gorkog iskustva dobro znam da je često najteže izaći na kraj sa samima sobom, to je najveći napor čovjeka – duhovni, mentalni, čak i fizički. Iz vlastitog iskustva znam i da sebe nemamo jer se optužujemo, jer se ne volimo, a kada nemamo i ne volimo sebe, ne možemo dohvatiti niti Stvoritelja koji prebiva u nama. Tada smo tama, a ne svjetlost. Tada smo prigovaranje, a ne potpora ljudima oko nas. Tada smo prokletstvo, a ne blagoslov u svijetu.
Jednoga se bojim: da ne budem dostojan svojih patnji.
(Fjodor Mihajlovič Dostojevski)
Nekako je najgore kad se utapamo u iluziji da sve imamo (zdravlje, posao, kuća, brak, djeca…), a ne shvaćamo duboku istinu da zapravo ništa od toga ne posjedujemo… I uvijek nas, naivne i zabezeknute, iznenadi neki novi gubitak. Probudimo se iz dubokog sna i progledajmo. Život na zemlji jest paradoksalan – objavio je Sin – jer sve što želimo imati, na koncu ovoga života na zemlji jasno ostavljamo ovdje, gubimo i odlazimo, a sve čega smo se iz ljubavi odrekli i iz ljubavi poklonili, zateći ćemo, gle iznenađenja, na novoj adresi nebeskoj.
Akcija i re-akcija
Jedan je znanac prije nekog vremena umro nakon što je deset godina bez svijesti ležao u komi. Njegova je supruga sve te godine očekivala dobro, primjećivala znakove promjena, prikazivala, njegovala, govorila mu, gorjela… Strahovito se nadala i vjerovala u pozitivan ishod. Sve svoje životne snage davala je toj nadi. Kad je naposljetku, na njezino neizrecivo razočaranje, ipak umro, potpuno se slomila i posvađala sa Stvoriteljem uz nesmiljene optužbe Bogu za neispunjene molitve. „…Kako si mogao?…“.
Patnja je čovjekova na zemlji teška i često nesnosna. Kako povjerovati da Gospodin dopušta patnju uvijek i samo radi većeg dobra? Može li biti išta dobro skriveno u teškim bolestima, ratovima, siromaštvu? Možemo li išta pametno reći umirućem, gladnom, ucviljenom? Po riječima sv. Pavla, sada ne razumijemo, ali znat ćemo kada dođe naše vrijeme. Trenutak prosvjetljenja. No kao što je potrebno „podići“ slušalicu telefona koji zvoni da bismo razgovarali s voljenima, osim trenutka poziva, nužan je i trenutak odziva. Njegova akcija nas izaziva na re-akciju. Njegova ponuda Radosne vijesti nuka nas na prihvaćanje (poći – vidjeti – ostati s Njim). Zove na posredovanje Njegove ljubavi svijetu.
Sutradan opet stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: »Evo Jaganjca Božjega!« Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: »Što tražite?« Oni mu rekoše: »Rabbi« – što znači: »Učitelju – gdje stanuješ?« Reče im: »Dođite i vidjet ćete.« Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan.
(Iv 1,35-39)
Ljubav je matematički paradoks
Kažu da je dobro podijeliti radost s drugima jer se radost tako umnaža, a kad s nekim podijeliš tugu, ona s time postaje dvostruko lakša. Zanimljiv matematički paradoks. On u praksi pokazuje davno utvrđenu činjenicu da se Duh ne može izmjeriti, utvrditi niti opisati klasičnim znanstvenim obrascima.
Riječi, istina, ne mogu popuniti prazninu koja nastaje gubitkom najbližih. Ali riječi, iako nesavršene, prenose poruke iz dubine srca srcu drugog čovjeka. A u toj dubini, do jučer nepoznati umah postaju poznati, strah se pretvara u vjeru, a smrt rađa novi život. Divno nas Gospodin stvara…
Dani su prolazili. Otrgnule se kapi kiše i vjetar se dignuo i pomeo obzore. I opet me sretali znanci, žurili i pitali: „Što radiš?“ A ja sam odgovarao, njima i sebi: „Živim.“ Sebi i njima.
(Ivan Golub: „Čežnja za licem“)
Naše nespretne ruke, čak i u dobroj namjeri, često ostavljaju tek nečitke ili čak prazne listove knjige života. Biti pravim kršćaninom i nasljedovati Krista sastoji se u tome da se svakodnevna proza pretvara u stihove. Kao što rijeka što se lijeno vuče ravnicom odnekud ruši i odnosi, a drugdje obilato donosi materijal i daruje nove obale, tako i čovjek, da bi život imao, od sebe samog treba se otkidati. U dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Darovati se bližnjima.
Krešimir Stjepan Pećar – Žena vrsna
Foto: Cherylholt – Pixabay
