Jahve nastavi: »Što si učinio? Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče. Stoga budi proklet na zemlji koja je rastvorila usta da proguta s ruke tvoje krv brata tvoga! Obrađivat ćeš zemlju, ali ti više neće davati svoga roda. Vječni ćeš skitalica na zemlji biti!«
Treći dio našeg razmišljanja mogli bismo nazvati priprema za povratak – prihvaćanje grijeha i posljedica grijeha.
Jahve nastavi: »Što si učinio? Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče.«
Poslije grijeha ništa više nije isto kao što je bilo. Grijeh nije nešto bezazleno. Slušaj! Krv tvoga brata iz zemlje k meni viče! Krv koja viče. Krv nedužnih viče. Viče k Bogu i Bog čuje. Svako nasilje nad bilo kojim čovjekom Gospodinu je mrsko. Viče k Bogu. Naše vrijeme je vrijeme velikih ljudskih nepravdi. Koliko nasilja. U obitelji. Među braćom. Susjedima. Državama. U svijetu. Poradi koje ideologije? Ideologije moći. Borba za moć. Ili ću ja tebe ili ćeš ti mene, treće nema. Ova ideologija Kajina dio je nas. Kajin smo ja i ti. Ubij i živjet ćeš.
Posljedica grijeha je trpljenje nevinih u nama
Holokaust. Kriza Europe? Gdje je Bog u Auschwitzu? Zašto ne odgovara? Viče li krv stvarno? Je li Gospod možda gluh? Na činjenicu da me iskorištavaju na poslu? Na činjenicu da mi ne daju priznanje za dobro obavljen posao? Na činjenicu da se koriste mojim trudom i zalaganjem i preuzimaju zasluge za to? Na činjenicu da u svijetu moćnici bolje prolaze? Na činjenicu da me ne plaćaju dostojno? Na činjenicu da me muž ne poštuje? Na činjenicu da nisam uvažena kao žena? Na činjenicu da su me svi muškarci zaboravili i ostavili kao staru krpu na podu poslije korištenja? Na činjenicu da me djeca ne poštuju i žive u potpunoj bezbrižnosti zahvaljujući svemu što sam pružala? Na činjenicu da sam se trudila biti čestita, a zauzvrat nemam dečka?…
Trpljenje nevinih u nama. U svim sferama. I u Crkvi. Često ledenoj Crkvi, sa sjajnim oblicima i strukturama, ali bez Lica. Bez razumijevanja. Bez ljubavi. U narcisoidnom čuvanju doktrine. Kako boli kada naša krv viče, ali nam se čini da je nebo daleko?
Ne viče samo naša krv, nego i krv drugoga – to nam nerijetko promakne
Ne viče samo naša krv. Viče i krv našeg brata. Ovu činjenicu teško prihvaćamo. Naša vika je ponekad tako jaka da nadglasa onaj pravi plač nevinih. Onaj tihi. Onaj duboki. Koji nema snage da se izrazi. Rijetko se pitamo: „Zašto ja imam i za jesti i krov i vodu, a mnogi nemaju ni najosnovnije. Čime sam zaslužio da je meni bolje nego mnogim drugim. Zašto ja nisam bio zlostavljan, a mnogi drugi jesu? Zašto ja nemam rak, a mnogi imaju? Zašto su meni djeca zdrava, a mnogi imaju bolesnu? Zašto meni nitko nije umro u saobraćajnoj nesreći, a mnogima jest? Zašto moje grijehe Bog nije odgovarajuće kaznio, a s mnogim drugima je bio tako tvrd? Čime sam ja zaslužio da me Bog tako blagoslivlja?“ No na to sam ionako već navikao. Meni se sve duguje. Ja se trudim biti dobra. I Bog je dužan nagraditi me.
Karma – kažu pogani, a misle kršćani. Koji blagoslov Božji? Bez Ferrarija, zdravlja, kuće, sjajnog muža, vikendice, mora, uspješne djece, posla koji me ispunjava, Bog mora da je daleko. I to sam sve postigao svojim rukama. Kakav Bog? Molim te. Evo mojih žuljeva. Nema tu nikakvog brata. Ni Boga. Moj rad, moje zalaganje, moja dobrota, moje poštenje, moja vrijednost… A krv i dalje viče.
Posljedica grijeha je lažirana stvarnost
Stoga budi proklet na zemlji koja je rastvorila usta da proguta s ruke tvoje krv brata tvoga! Obrađivat ćeš zemlju, ali ti više neće davati svoga roda. Vječni ćeš skitalica na zemlji biti!
Prokletstvo zemlje. Ove prekrasne, predivne zemlje. Rajske zemlje. Ali ništa više nije isto kao prije. Zemlja više ne odgovara. Mučiš se, a ona ne uzvraća. Stala je. Razvijaš tehnologiju, a ona uzvraća virusom, nevremenom, nepogodama. Ne da se ukrotiti. Baš kad smo uspjeli, ona zaigra po svojim pravilima. Abela smo se uspjeli riješiti. Zemlja je ipak pretvrd orah.
Nekad se govorilo: „Bog prašta uvijek, čovjek ponekad, priroda nikad.“ Puno truda, a uzalud. Korak naprijed i dva natrag. Rastvorila je usta i progutala vječnu krivicu. U genetskom zapisu njezinog bedra Kajinova je krivica. Ne može loše drvo dati dobre plodove. Ali mi ipak mislimo da znamo kako ćemo. Genetski modificiramo plodove. Fake zemlja. Fake kultura. Fake plodovi. Fake mirisi. Fake žensko tijelo. Fake ručak. Fake prasence. Fake pivo (bez alkohola). Fake rakija. Fake ljubav. Fake sex. Fake odnosi. Fake, fake… sve genetski modificirano. Fake župa (uf, ovo je malo preradikalno…?).
Nestala je prvobitna nevinost kada smo se mogli baciti u nepoznato znajući da će na kraju sve biti dobro
Genetska promjena. Nestalo je prvobitne nevinosti. Kada forma još nije bila važna. Kada se nismo bojali pogriješiti, kako će ispasti ako nekome pokažemo ljubav jednostavnim gestama, a da ne budemo pogrešno shvaćeni. Kada je seljak na selu malo nespretno zaprosio djevojku, a završio s desetero djece … Kada smo se mogli baciti u nepoznato znajući da će na kraju sve biti dobro.
Zemlja je rastvorila usta. Gladna je pravde. Zato bježimo od nje. Bježimo onamo gdje nas ne može stići. U svemir. Stavimo mikročipove. Kad zemlja zalaje, upalimo ih. Nama ona ne može ništa. Pobijeđena je. Neka laje. Samo da je lavež kontroliran. Da ne ugrize. Oni koji su osjetljivi, propast će. Mi ćemo se izolirati. Njezina Pravda nas neće stići. Bacit ćemo joj neka nevinašca. Pokoji abortus, pokojeg starca. Ali mi smo je pobijedili. Mi smo sada u izolaciji. Njezin lavež se više ne čuje. Ni drugi se više ne čuju. Sami smo. Do sljedećeg puta. Psi laju, karavana prolazi. Žrtvujmo pojedince, one slabe, koji ne valjaju, mi se ipak spasimo. U ime čovječanstva. U ime Kajina. Koji ne prihvaća svoj grijeh. Dokle, Gospodine, ćeš pustiti da svojim utabanim putevima lutamo daleko od Tebe?
don Luka – Žena vrsna
Foto: Wikimedia Commons
Ovaj članak je dio niza razmatranja o Kajinu i Abelu.
