Kada se u psihologiji ili talk show emisijama govori o samopoštovanju, gotovo nikada se ne navode grijeh i krepost kao čimbenici koji utječu na samopoštovanje. Ako se netko čak i usudi to spomenuti, obično se tu osobu etiketira kao fundamentalističkog luđaka. Svakom se razumnom čovjeku to može učiniti pomalo čudnim jer onaj tko je ikada bio u stanju grijeha vrlo dobro zna da moralni karakter snažno utječe na vlastito mišljenje o sebi.
Grijeh je zlouporaba slobode
Što se naravi grijeha tiče, Katekizam Katoličke Crkve (387) kaže: „Stvarnost grijeha, i posebno istočnog grijeha, razjašnjava se samo u svjetlu božanske objave. Bez znanja koje nam ona daje o Bogu ne može se jasno spoznati grijeh pa čovjek pada u napast da grijeh tumači jednostavno kao nedostatak rasta, kao neku psihološku slabost, neku zabludu, kao neizbježnu posljedicu nekoga neprikladnog društvenog sustava, itd. Samo kad se poznaje Božji naum o čovjeku, shvaća se da je grijeh zloporaba one slobode koju Bog daje stvorenim osobama da mogu ljubiti njega i ljubiti se međusobno.“
Za početak, idemo razjasniti tvrdnju da je grijeh zlouporaba slobode. Rašireno je mišljenje da je grijeh tek kršenje nekog pravila ili društvene norme zbog čega na sam grijeh gledamo kao na svojevrsnu slobodu ili pobunu protiv prestrogih zakona. Takav način razmišljanja očituje temeljno nerazumijevanje ljudske naravi jer u sebi ne sadrži svjetlo božanske objave. Čovjek je slobodan jedino onda kada djeluje u skladu sa svojom naravi.
Grijeh je zlouporaba slobode jer ranjava čovjekovu narav. Ta rana, koja je posljedica pada Adama i Eve, mrlja je istočnoga grijeha. S obzirom na to da čitavo čovječanstvo osjeća posljedice istočnoga grijeha, grijesi koje učinimo ne utječu samo na svakoga od nas pojedinačno, već i na sve druge ljude. Čitavo čovječanstvo može se slikovito usporediti s tijelom. Kada jedan dio tijela trpi, trpi cijelo tijelo. Na primjer, kada ozlijedimo prst na ruci ili nozi, ostatak tijela osjeća negativne posljedice (ubrzava se puls te se povećava tlak i razina stresa). Isto tako, grijeh ostavlja negativne posljedice na tijelu čovječanstva.
Samopoštovanje i grijeh
U svjetlu ove spoznaje očito je da je zdrav osjećaj vlastite vrijednosti, odnosno samopoštovanja, nespojiv s teškim, neokajanim grijehom. Nikakva psihologija ne može to promijeniti.
Pritom mislim na cjelovitu pozitivnu sliku o sebi. To je nespojivo s grijehom. Međutim, zdrav osjećaj vlastite vrijednosti ili samopoštovanja nije nespojiv s grijehom. Možda uviđate da postoji neki grijeh u vašemu životu koji morate nadvladati, no s druge strane, barem ste toliko svjesni vlastite vrijednosti da se nećete ubiti iz očaja. Imati zdravu sliku o samome sebi znači biti svjestan ne samo svojih mana, već i vrlina, kao i dostojanstva koje vam je Bog darovao i koje vas čini vrijednim spasenja.
Psihologija nam može uvelike pomoći da razumijemo stanje u kojemu se čovjek nalazi, no kada razdvojimo psihologiju od objektivne istine o čovjeku stvorenom na sliku i priliku Božju i upotrijebimo je kao političku i ideološku igračku (što je danas čest slučaj u mnogim segmentima psihologije kao struke), ona postaje oružje upereno prema onima kojima bi trebala pomoći.
Stvoreni smo u nevinosti
Možemo lako upasti u zamku i misliti da je grijeh dio čovjekove prvobitne naravi. No s obzirom na to da grijeh ranjava čovjekovu narav, valja imati na umu da bilo koja rana na nekom živom organizmu, čak i ako prodre duboko u tkivo, nije dio prvobitnog stanja tog organizma. U filmu Brat Sunce, sestra Mjesec koji prikazuje rani život sv. Franje Asiškog, ima jedan dobar citat kada sv. Franjo dolazi na audijenciju kod pape Inocenta III. Papa kaže Franji: „Zbog naše opsesije istočnim grijehom često gubimo iz vida prvobitnu nevinost.“
Nisam siguran je li papa Inocent III. to stvarno rekao, no upravo taj citat predočava fundamentalnu istinu o prvobitnom ljudskom stanju. U onoj mjeri u kojoj gubimo iz vida našu prvobitnu nevinost, gubimo iz vida Boga koji je naš Stvoritelj te koji je sâma Nevinost. Mi smo stvoreni u toj nevinosti. To je temelj našega čovještva. Kada ovo shvatimo, učinit ćemo prvi korak neophodan za shvaćanje kreposti. Katekizam definira krepost kao „postojano i čvrsto raspoloženje činiti dobro. Ona daje osobi ne samo da dobre čine izvrši, nego da od sebe dade najbolje. Svim osjetnim i duhovnim silama kreposna osoba teži prema dobru; za njim teži i za nj se konkretnim činima opredjeljuje.“ (KKC 1803).
Krepost i samopoštovanje
Drugim riječima, njegovati krepost znači ni manje ni više nego postati upravo onakav čovjek kakav Bog želi da postanemo, stvoren na Njegovu sliku. U svjetlu ove spoznaje, sasvim je razumno zaključiti da se istinsko samopoštovanje može postići jedino njegovanjem kreposti.
Dok grijeh ostavlja negativne posljedice na tijelu čovječanstva, krepost ima upravo suprotan učinak. Sv. Ivan Zlatousti objasnio je to na ovaj način: „Kao dokaz da se najvećem riziku izlažu oni koji pružaju drugima priliku da čine svetogrđe, poslušajmo kako prorok vapi dok govori kao Božji izaslanik: „Jao vama: moje se ime zbog vas huli među poganima.“ To je strašna izjava, ispunjena užasom. Drugim riječima, „jao“ je poput vapaja onoga koji oplakuje sudbinu ljudi kojima predstoji neizbježna odmazda. Kao što ovakva kazna čeka sve one koji zbog vlastite ravnodušnosti snose odgovornost zbog svetogrđa, opravdano je za očekivati da će oni kojima je stalo do kreposti biti ovjenčani s tisuću lovorovih vijenaca.
Hvalite izvor svog života, u Njemu crpite samopoštovanje
Upravo tome nas je poučio Krist rekavši: „Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.“ (Mt 5,16) Kao što ljude sablažnjava ravnodušnost nekih od nas i oštricom svoga jezika napadaju našega Gospodina, (Krist kaže) kada ljudi vide da vršite krepost, neće hvaliti vas, već će, opazivši vaša lica obasjana radošću zbog vršenja dobrih djela, biti potaknuti da slave vašeg Oca koji je na nebesima. Mi smo, zauzvrat, obilato nagrađeni tim njihovim postupkom te, povrh njihove hvale, primamo od Gospodina nebrojene blagoslove jer On kaže: „Ja častim one koji mene časte.“ (1. Sam 2,30) (Dnevna čitanja iz spisa sv. Ivana Zlatoustog, 78. dan)
Potičući druge da hvale našeg Oca na nebesima, mi ih zapravo potičemo da hvale izvor svog života gdje će spoznati vlastitu vrijednost, odnosno, steći samopoštovanje. To zorno prikazuje jedan suvremeni primjer – onaj Majke Terezije koja je uživala poštovanje i divljenje mnogih ljudi u sekularnom svijetu, unatoč njihovim predrasudama i neprijateljstvu prema kršćanstvu.
Borba o kojoj govori sveti Pavao
Vrlo je važno da ovo razumijemo, osobito u svjetlu činjenice da se s posljedicama istočnoga grijeha borimo tijekom čitavog svog zemaljskog života, bez obzira na to što smo krštenjem oslobođeni od njega. Ovako sv. Pavao opisuje tu borbu: „Zakon je, znamo, duhovan; ja sam pak tjelesan, prodan pod grijeh. Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim – to činim. Ako li pak činim što ne bih htio, slažem se sa Zakonom, priznajem da je dobar. Onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni.
Doista znam da dobro ne prebiva u meni, to jest u mojem tijelu. Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim. Ako li pak činim ono što ne bih htio, nipošto to ne radim ja, nego grijeh koji prebiva u meni“ (Rim 7,14–20).
Ovdje sv. Pavao opisuje ono s čime se suočava svaki čovjek koji je ranjen grijehom, ali nastoji zadobiti krepost. U prihvaćanju ove teške istine o misteriju zla u nama koje postoji usporedno sa željom za onime što je dobro pronalazimo hrabrost da se suočimo s vlastitim kukavičlukom. U našem nastojanju da zadobijemo krepost boreći se s grijehom, paradoksalne riječi vazmene liturgije: „O, sretne li krivice, koja je zavrijedila takvog i tolikog Otkupitelja!“ dobivaju novo značenje. Isus Krist, naš Spasitelj, u punini božanstva i savršenom čovještvu suosjeća s našim slabostima i poziva nas da ih nadiđemo uzdižući se prema punini vlastitog čovještva. Naš odgovor na ovaj poziv temelj je na kojem gradimo svoje samopoštovanje.
Catholic Answers
Prevela: Maja Dukmenić
Foto: Jon Ly – Unsplash
