Svi dobro znamo da ekstroverti vode glavnu riječ u ovome svijetu. Budući da sam onaj tip ljudi koji je odrastao provodeći noći sam u svojoj sobi uz glazbu i crtanje, ne ljutim se previše oko toga. Ako biti introvert znači biti osuđen na duga popodneva savršenog zadovoljstva, uživajući na stražnjem trijemu uz šalicu kave i roman u ruci, bez potrebe za čavrljanjem o nebitnim stvarima, mislim da mogu preživjeti s ovim tipom osobnosti koji mi je Bog podario. Zamišljam ekstroverte kako se zabavljaju upoznavajući nove ljude u bučnim kafićima, „daju si pet“ dok sudjeluju u timskim sportovima i pričaju na mobitel dok obavljaju kupovinu … i zadrhtim od same pomisli na to.
Nemam ništa protiv ekstroverata. Dapače, nekoliko mojih prijatelja je vrlo društveno. Postoji razlog zašto ekstroverti u većoj ili manjoj mjeri vladaju svijetom, prvo kao popularna djeca u školi, a kasnije kao visokopozicionirani šefovi prodaje, služeći se isključivo svojom osobnošću. To je zato što su vrlo simpatični.
No ponekad se čini da oni dobiju svu slavu, dok o introvertima kruži zabluda da su sramežljivi i nedruštveni. Introverti se karikaturno prikazuju kao knjižničar koji ne može pratiti užurbani tempo ovoga svijeta te se potpuno povlači u sebe. Istina, teško da će introvert postati rock zvijezda, političar ili TV ličnost.
No to ne znači da introverti ne mogu promijeniti svijet. To samo znači da njihov utjecaj nije toliko očit, jer oni stvaraju odnose s drugim ljudima na nenametljiv, intimniji način. Postoji više načina na koje netko može promijeniti svijet, a ovi poznati, introvertirani sveci svojim nam primjerom pokazuju da svatko može ostaviti neizbrisivi trag.
Padre Pio: Čitanje srca
Padre Pio je čak i u djetinjstvu bio šutljiv te je često provodio vrijeme sjedeći sam u lokalnoj crkvi. Kada je odrastao i postao svećenik, imao je sanjarsku narav pa bi često provodio duže vremena u šutnji. Kada je slavio svetu misu, ponekad bi šutljivo utonuo u misli, što je trajalo toliko dugo da su ponekad znali proći sati i sati dok ne bi završio misu. Ljudi su se počeli žaliti zbog toga pa je Padre Pio izjavio da bi volio biti poput ostalih, ali jednostavno ne može. Uspio je pretvoriti svoju slabost u ulozi javnog govornika i predvoditelja bogoslužja u jakost, njegujući svoj nutarnji duhovni život i provodeći sate i sate u šutnji i meditaciji, bez potrebe za snom i hranom.
Tijekom vremena koje je provodio u šutnji duboko je ponirao u ljudsku narav te je razvijao svoju sposobnost čitanja ljudskoga srca. Ljudi diljem svijeta dolazili su da bi nasamo razgovarali s njim, a on bi ih zadivio svojom intimnom spoznajom i zapažanjem pomoću kojih je poimao njihovu dušu.
Godine 1971. papa Pavao VI. rekao je za njega sljedeće: „Bio je vrlo poznat. Imao je brojne obožavatelje diljem svijeta. Zašto? Zato što je bio filozof i znanstvenik ili zato što su mu sredstva bila na raspolaganju? Ne, već zato što … je on zaista bio čovjek molitve i trpljenja.“ Naizgled se čini da je molitva pojedinačna aktivnost, no ona zapravo može posredovati u izgradnji velikog broja ljudskih odnosa. Zapravo, lančana reakcija koju pokreće jedna osoba koja moli može zahvatiti čitavi svijet.
Sveta Bernardica: Hrabrost
Sveta Bernardica (Bernadette Soubirous) bila je maleno i boležljivo dijete. Odrasla je u siromašnoj obitelji u Francuskoj te je šutljivo vršila svoje obaveze i brinula o svojoj mlađoj braći i sestrama jer nije mogla pohađati školu zbog neimaštine. Dok je za obitelj skupljala drva za ogrjev, prvi put joj se ukazala Djevica Marija.
Vrativši se kući, nije htjela razgovarati o tome jer nije željela na sebe skrenuti pažnju takvom nevjerojatnom izjavom. Na kraju je ipak rekla svojim roditeljima koji joj nisu povjerovali. Kasnije se vratila na isto mjesto koje se nalazilo u šumi blizu špilje i Gospa joj se nekoliko puta ukazala. Na kraju se vijest o tome pročula te su mještani pozvali policiju da je odvede na ispitivanje.
Ne moram ni reći da je skepticizam na koji je nailazila bio zastrašujuć. Ljudi su mislili da laže. Ispitivali su je odrasli i gomile skeptika te je uslijed svega toga hrabro nastavila govoriti o onome što je vidjela, premda je to podiglo prašinu i stavilo je u centar pažnje. Nikada nije odustajala, nikada nije mijenjala svoju priču te je na kraju tisuće hodočasnika ozbiljno počelo shvaćati njezine vizije i odlaziti u špilju da bi molili. Štovanje Majke Božje Lurdske krenulo je od sv. Bernardice te se ona i dan danas štuje u ovom vrlo popularnom svetištu gdje ljudi često svjedoče ozdravljenjima i drugim čudima.
No što je na kraju bilo s Bernardicom? Ona nije ostala ondje uživajući slavu. Pobjegla je u osamu živeći sretno do kraja života u jednom samostanu izvan centra pažnje.
Ova nam djevojčica pokazuje da pojedinac, ako je dovoljno hrabar i spreman ustrajati i podnijeti bilo kakav pritisak, može promijeniti mišljenje čitave zajednice. Čak i introvertirano dijete poput nje, neobrazovano i siromašno, sposobno je činiti velike stvari.
Julian iz Norwicha: Usredotočenost
Julian je živjela u Norwichu kao pustinjakinja anahoret – žena koja živi sama unutar zidina crkve i nikada ne izlazi vani. U 14. stoljeću to nije bilo uobičajeno zvanje, no nije bilo ni sasvim nepoznato. Pustinjaci su na nekim mjestima znali otvoriti trgovinu u malim sobama koje su se nalazile unutar zidina crkve, a ponekad je jedini otvor bio maleni prozor kroz koji su gledali misu i primali hranu. Julian nije nužno dala zavjet šutnje, no njezin odabir životnog stila upućuje na to da nije baš bila brbljava.
Julian je najviše poznata po tome što je, premda nikada nije izlazila iz svoje sobe te ju je vjerojatno tek šačica ljudi znala tijekom njezinog života, ona bila prva znana žena koja je napisala knjigu na engleskom jeziku. Uspjela je to ostvariti jer je bila naročito usredotočena na to da razumije svoju temu na osnovi niza vizija koje je imala dok je bila bolesna. Njezina usredotočenost proizašla je iz njene sposobnosti da provodi vrijeme u tišini duboko razmišljajući i prebirući po svojim mislima. Julian je dokaz da čak i osoba bez ikakva utjecaja na vanjski svijet može, kroz svoju naročitu usredotočenost, stvoriti nešto lijepo što će stotinama godina dopirati do srca ljudi diljem svijeta.
O. Michael Rennier – Aleteia.org
Prevela: Maja Dukmenić
Foto: Jordan Canella
