Kako je došao naš Šimun?

naš Šimun

Prije dvije godine bili smo na ljetovanju. Unatoč tome što sam se držala dalje od interneta, nije mi promaknuo post u jednoj facebook grupi na temu kako se što bolje na prirodan način „čuvati“ od trudnoće. Slijedili su komentari o prirodnim metodama, nekim trakicama za koje prvi put čuh, a onda – odjednom – Kristina napiše nešto u stilu da prirodno planiranje obitelji nije katolička kontracepcija. Nakon što sam iščitala komentare, znala sam da se ovo tiče i nas. Prvi put su do mene doprle riječi enciklike pape Pavla VI. „Humane Vitae“ – da za prirodno planiranje obitelji trebaš imati izuzetno opravdan razlog. Na Kristinine komentare nadovezale se još neke žene koje smatram autoritetom u ovom području. Sve je sjedalo na svoje mjesto. S obzirom da smo u pet godina primili troje djece, smatrah nas jako otvorenima. „Ali stani malo, koji je razlog zašto ovaj mjesec nismo otvoreni?“ Dva mjeseca prije dobila sam mjesečnicu i sad moj mužić i ja „planiramo“, a da nismo razgovarali zašto.

Imamo li opravdan razlog ne otvoriti se ovaj mjesec životu

Volim naša duga putovanja autom. Djeca obično zaspe, pa imamo toliko željeni mir i priliku razgovarati o ozbiljnijim temama. Tako bijaše na povratku s mora. Prenijela sam svome mužu nova saznanja – zašto je Crkva uopće „uvela“ prirodno planiranje obitelji (prvenstveno kao pomoć parovima koji imaju poteškoća sa začećem djeteta), zatim o razlozima koji se navode kao opravdani u slučaju da se želi odgoditi sljedeća trudnoća. Krenuli smo sagledavati razloge. Zdravi smo, Bogu hvala. Financije nam sada nisu prepreka da primimo još jedno dijete. Nova beba ne bi ugrozila već rođenu djecu. Imamo li opravdan razlog ne otvoriti se ovaj mjesec životu? Ma koji su to naši razlozi? I tako mi, nakon 6 godina braka i troje rođene djece prvi put razgovaramo zašto smo do sada pravili „pauze“ između djece. Moji su se razlozi vezali uz posao. Obično bih čekala povratak na posao, nekoliko isplaćenih plaća, čime bi mi se popravio prosjek za novi porodiljni. A kad se već vratim na posao, ne mogu ostati samo par mjeseci, što će ljudi reći, pa ja želim biti osoba na koju se može računati. Ako sam na nekom projektu, da bar on završi i sl. A moj muž? On je rekao otprilike ovako: „Nisam imao na umu tvoj posao, nego – dobro nam je krenulo, dosta si mlada i vjerojatno ćeš još dugo moći rađati, pa ako ovako nastavimo, tko zna koliko bismo mogli imati djece. Vodio sam se time da je bolje ostaviti prostora i za poslije – ako se ‘zaleti’ u kasnijim godinama“. Bila sam jako iznenađena na ovo što je izgovorio. Meni to nikada nije palo na pamet.

Naš Šimun

Tada se sjetih da smo samo mjesec dana prije imali čast provesti dosta vremena s obitelji Postigo – najbrojnijom europskom obitelji. Štoviše, s Rosom sam napravila intervju. I kad mi je ona govorila o enciklici, o otvorenosti, o njihovim razgovorima – nakon što dobije mjesečnicu, sjeli bi i razgovarali: „Možemo li ovaj mjesec od Gospodina primiti još jedno dijete?“ Ako bi odgovor bio „Ne“, uslijedio bi novi razgovor za mjesec ili dva. Govorila je o razlozima i djelovanju na razloge zbog kojih možda odgađamo trudnoću, o tome kako trebamo uklanjati prepreke, a ne zatvarati se životu. I sve sam to slušala, ali očito nije još bio došao naš čas, onaj čas kada smo u noćnoj vožnji rekli: „Nemamo pred našom Crkvom i pred našim Bogom opravdanog razloga ne biti otvoreni životu – sada, od ovog dana.“ Znači, opet smo otvoreni životu.

I prođe jedan mjesec – ništa. Drugi mjesec – ništa. Treći mjesec – nema bebe. Kažem tada svome mužu: „Zbilja je Bog onaj koji je Stvoritelj. Onaj koji život daje.“  I nakon toga, spusti Bog pod moje srce bebu, za koju je naš najstariji sin odmah znao da je brat Šimun i nitko drugi.

Moji roditelji

Nedugo nakon toga, Gospodin mi podari jednu misao, tj. cijeli film mi se odvrtio pred očima srca. Moji mama i tata su oboje peto dijete u obitelji. Za obitelji s četvero djece nerijetko kažu: hrabri, svaka čast. Međutim, da su moji baba i dido (s obje strane), stali na četvero djece – ne bi bilo mojih roditelja, mene, brata, sestre. Već u tom slučaju vidjeh veliki gubitak za ovaj svijet. No, da bude zanimljivije, sjedoh i popisah cijelu malu vojsku ljudi kojih sada ne bi bilo, s obzirom da je jedna baba rodila 10 djece (od kojih je 7 odraslo), a druga 13 (od kojih je 8 odraslo i osnovalo svoje obitelji). Prava vojska ljudi. Već tri generacije.

Jedna draga osoba mi nedavno reče da su žene prije toliko rađale jer se nisu znale „čuvati“. S obzirom na sve spomenuto, mogu samo reći – Bogu hvala što nisu. Tog dana sam oprostila svojim precima svaku zamjerku koju sam imala, kao npr. favoriziranje nekih drugih unuka. Ma dali su nam ono najvrjednije – život. Sve ostalo je manje bitno ili uopće nebitno.

Zamislite da su u dobroj namjeri prestali rađati, jer su željeli priuštiti fakultete ovim prvorođenima. Nas ostalih ne bi bilo. Zamislite da su prihvaćali dobronamjerne savjete kako žena treba „držati do sebe“, jamčim da nas ostalih ne bi bilo. Da su možda sve napore uložili u bonton i dobar odgoj ovih prvih – jer čujemo kako nije važan broj, nego nek’ su dobro odgojeni. Uostalom, tko to procjenjuje tko je dobar, a tko nije? Nije li važan samo onaj konačni sud? Dakle, da su komplicirali imalo – recimo to tako – nas,  male vojske ljudi, ne bi bilo. Svijet bi bio siromašniji, sigurno.

Bog s bebama u naručju

Nedavno sam ova svoja promišljanja dijelila s jednom grupom žena i zadnja slika koja mi je došla bio je Bog s bebama u naručju. Obilazi i nudi bebe.

„Hoćete li vi jednu bebu?“

„Ne, nemam ugovor za stalno.“

Ide Gospodin strpljivo do susjeda i pita:

„Hoćete li vi jednu bebu?“

„Ne, tko će ih odgajat’, kad njega nikad nema kući.“

Posjeti Gospodin vaše prijatelje, pa nježno pita:

„Hoćete li možda vi jednu?“

„Ne, još uvijek je ovaj najmanji u pelenama. I zar si zaboravio moj zadnji porod?“

Svrati Gospodin i do vaših kumova:

„Hoćete li, možda, vi jednu?“

„Od nas dosta i Bogu i narodu. Već smo heroji ulice, a ni u rodbini nitko nema više djece od nas. Ako baš toliko želiš, možeš je poslati i u neplodnim danima. Ipak mi prirodno planiramo svoju obitelj.“

Strpljivo Gospodin i sljedeći mjesec pokuca na vaša vrata i pita:

„A sada? Što vi kažete? Biste li primili od mene još jednu bebu?“.


Maja Tenšek – Žena vrsna
Foto: Žena vrsna