Vrt
Knjiga postanka počinje pričom o Edenskom vrtu pa je prikladno tako započeti i kod Tolkiena, revnog vrtlara. Volio je vještinu uzgajanja biljaka, stvorio najpoznatijeg heroja-vrtlara (Sama Gamgeeja) – i prenio je ovu istu kreativnost u svoju fikciju. Jednom je s C. S. Lewisom raspravljao o tome kakvu ulogu mit ima u komunikaciji Boga s čovjekom. Kao dio te rasprave, napisao je pjesmu koju je nazvao Mythopoeia i kojom je branio mitove i legende na koje je Lewis u to vrijeme (1931.g.) gledao kao na lažne i bezvrijedne iako „optočene zlatom“. Tolkien je, s druge strane, bio uvjeren da stvaranjem vlastitih svjetova ispunjamo svoju prirodu stvorenoga na Božju sliku kao stvoritelja odnosno sustvoritelja. On tako piše:
Čovjek čuva ostatke vlasti koju je nekoć imao,
vlasti nad svijetom, činom stvaranja.
Čitavo Međuzemlje i trud koji je Tolkien uložio kako bi u svoj svijet unio povijesnu dubinu, geografsku realizaciju i lingvističko utemeljenje može se gledati upravo kao preuzimanje svojih „ostataka vlasti“ – duhovno važan čin fiktivne „sadnje“.
Dječje sobe
Tolkien je svojoj djeci ispričao brojne priče, uključujući bajke koje je doživljavao jako ozbiljno. Slijedeći Stvoritelja, uživa u pisanju, istovremeno razmišljajući o značenju na koje bi stvorenje moglo ukazivati. U svom eseju O bajkama Tolkien piše da je radost obilježje istinskih bajki. Po njemu stvaratelja bajki potiče želja da u nekoj mjeri bude sredstvo po kojem pravi stvaratelj ulazi u stvarnost. Zatim povezuje ove dvije ideje:
Neobično obilježje radosti u uspješnoj fikciji može, dakle, biti objašnjeno kao iznenadan bljesak stvarnosti ili istine koja leži u pozadini.
Za Tolkiena je ova stvarnost bila eukatastrofa Kristova rođenja, čime podrazumijeva veliki preokret povijesti. Kristova priča „počinje i završava u radosti“. Odraz takve eukatastrofe možemo vidjeti u Gospodaru prstenova u uništenju prstena. Kao što Sam kaže probudivši se, nakon što je spašen s Paklene gore:
Gandalfe! A ja sam mislio da ste vi mrtvi! Doduše, mislio sam da sam i ja. Oće l’ se još pokazat da se sve ono žalosno nije nikad ni dogodilo?“
A kada se Gandalf nasmije zvuk ga se dojmio „kao jeka svih radosti koje je ikad doživio“.
Kuhinja
Srce većine domova upravo je kuhinja, mjesto gdje se vode razgovori oko kipućeg čajnika. „Lonac juhe ili kotao priča oduvijek vrije“, Tolkien piše u O bajkama, „i uvijek su mu dodavani novi komadi, ukusni i neukusni“. Možda upravo zato Hobit počinje s prenapučenom čajankom s gomilom patuljaka i jednim čarobnjakom u Bilbovoj kuhinji? Svi mi doprinosimo toj „juhi“ i Tolkien ga uspoređuje s bajkovitim loncem koji se nikada ne prazni: „Priče i bajke se nastavljaju, i treba da se nastavljaju.“ I ne moramo se brinuti je li sadržaj vrijedan našeg vremena jer: „Evanđelje nije ukinulo legende; ono ih je posvetilo, a pogotovo sretne završetke.“
Dakle, možemo sjesti i jesti sa zadovoljstvom.
Radna soba
Tolkien je svoja djela stvarao u krugovima povjerljivih slušatelja. Prvi su slušatelji, naravno, bili njegova obitelj, ali veliko su mu nadahnuće bili i razgovori s prijateljima. Bio je član mnogih grupa: od đačkog TCBS-a (Tea Club, Barrovian Society), do Coalbitera koji su se sastajali kako bi čitali islandske sage. Najpoznatija je, međutim, grupa Inklings – grupa prijatelja, sve kršćana, kojoj je pripadao i Lewis. Ovo je bio krug kojem je Tolkien prvom čitao ulomke Hobita i Gospodara prstenova. Za Tolkiena fikcija nije bila samački pothvat izoliranog umjetnika, nego nešto što bi se trebalo podijeliti sa skupinom dobronamjernih kršćana. Nije čudo što je prijateljstvo jedna od istaknutijih tema u njegovoj najpoznatijoj knjizi.
Ulazna vrata
Najdublje značenje njegove fikcije proizlazi iz njegove vjere. U predgovoru Prstenove družine Tolkien piše kako „ne trpi alegorije u svim njihovim pojavnim oblicima“, nego više voli „povijest, stvarnu ili izmišljenu, s njenom raznolikom primjenjivošću na mišljenje i iskustvo čitatelja.“ Stavivši primjenjivost uz alegorije, zaključuje da je „prva u slobodi čitateljevoj, a drugu mu svjesno nameće autor.“ Zbog ovoga je on, kao autor, tako otvoren svim čitateljima bez obzira na različite vjerske ili bezvjerske pozadine. Ne pokušava ih „zatući“ alegorijskim značenjem. Međutim, dublje teme su ipak tu ako ih čitatelj želi vidjeti.
U jednom pismu kaže da se iz njegovih priča može izvući zaključak da je on kršćanin, štoviše, katolik. U tome što Frodo ne može sam svojom snagom uništiti prsten, što se Gandalf vraća od mrtvih, te milosrđe i ljubav nadjačavaju sile tame, vidimo jeku kršćanske priče, a ta dedukcija pruža duboko zadovoljstvo mnogim čitateljima.
Julia Golding – Catholic-Link
Prevela: Emanuela Matijaca
Foto: Ginevra Austine – Unsplash
